GRIŽULA

GRIŽULA, lik u drami Grižula.

Plemić, starac, remeta, koji je pobjegao u pustoš od svoje godišnice. Pojavljuje se u prvom, trećem i četvrtom prizoru prvoga čina, šestom prizoru drugoga čina, četvrtom, petom i šestom prizoru trećega čina, drugom prizoru četvrtoga čina te petom prizoru petoga čina. Govori stihom i prozom; stih rabi kad apostrofira svoju ljubavnu nemoć ili se obraća vili, dakle u situacijama koje asociraju na generičke konvencije arkadijske pastoralne drame. Tip smiješnoga starca (senex comicus) zaljubljenoga u vilu, zbog čega je predmet vilinske poruge. Dvoličan je i pokvaren: kad Gruba odbije ući u njegovu spilju, ismijat će ju riječima: »Ja grub?! Gruba ti mati, grub ti otac, sve ti grubo; gruba i ti bila! /…/ Da kad si gruba, gruba pođi tja od mene – lȉjepâ, k meni!« (I, 3), što će potom ponoviti i u stihovima u četvrtom prizoru prvoga čina. Omakalu će također nastojati privoljeti da mu se pridruži, dodvoravajući joj se različitim umanjenicama, osobito zoometaforama (ovčica, kokošica, jarebičica, košutica, golubičica), no kad sretne Vilu, ponizit će Omakalu, predstavljajući ju kao ništavno i nemoralno biće: »Čeljade je, rozice, – dobra je ovako, ne umije ništa, puštenica je, promjenjuje gospođe. /…/ Iz Grada je gdjeno su Među crjevjari i Prijeki i Među polače, gdi se djevojkam zapinje« (III, 4). Sudeći po nekim replikama, pohotan je i bestidan starac: »Vila: Ja imam vele vila družica; od tebe bi se pripale, a ti si zao, rukami igraš« (III, 5); »A mi ćemo, brajo, na travici počihnut« (V, 5). Nejasno je zašto Omakala i Vila kažu da je Grižula »remeta ki rešeta plete« (II, 6; III, 3); Leo Košuta smatra da je to zato što mu ime potječe od tal. grisiola u značenju drvena rešetka (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961), što ipak ne objašnjava aluzivnost navedenih replika. Grižula izravno komunicira samo sa ženskim likovima drame: s Grubom, Omakalom i Vilom. Prvu će otjerati od sebe jer je tobože ružna, a on želi samo lijepe djevojke; Omakala će mu pripovijedati o teškoj sudbini godišnice, on njoj o svojim motivima bijega od godišnice koja mu je neprestano zanovijetala, Omakala će mu govoriti o gospođinu koretu, on njoj o »gunju moje godišnice«. Dopustit će Vili da ga sveže u vreću, iz koje će ga osloboditi Omakala, a on će joj – shvativši da u pustinji nema sreće i da je besmisleno očekivati vilinsku ljubav – ponuditi da ju uzme za domaću. Drama završava njegovom okrnjenom replikom kojom se oprašta od gledatelja, eksplicitno najavljujući krajpredstave: »Što umjesmo, činismo; a veće naprijed ni umijemo ni hoćemo, i nitko naprijed ne gub’ riječî«.