GRAZIANI, RAINALDO

GRAZIANI, RAINALDO, dubrovački nadbiskup, teolog (Cotignola kraj Ravenne, oko 1465 – Bologna, 1529).

Ušao u red franjevaca konventualaca; studij filozofije i teologije pohađao u Parizu, a zatim u Bologni, gdje se 20. X. 1490. spominje kao bakalaureus. Doktorirao je 1491. te predavao teologiju na učilištima svojega reda u Bologni i Veneciji. God. 1504. bio je izabran za provincijala Bolonjske provincije, stekavši glas poduzetnog i okretnog starješine; 1506. na vrhovnoj skupštini cijelog reda bio je izabran za četrdeset prvoga generalnog ministra (generala), postavivši sebi zadatak sjedinjenja s opservantskom granom istoga reda. Na toj skupštini ustanovio je povjerenstvo za izradu novih generalnih statuta reda, koji su 1509. objavljeni u Lübecku. Do sjedinjenja ipak nije došlo: papa Julije II. najprije je odobrio, zatim  22. XI. 1510. opozvao te statute. Graziani je kao generalni mini-star pohodio samostane u Francuskoj i Španjolskoj, uvodeći prvotnu stegu, što mu je pribavilo velik ugled. Julije II. poslao ga je kao internuncija španj. kralju Ferdinandu V. Aragonskomu(1479–1512) radi opozivanja u Španjolsku Cesarea Borgie, kojega je štitio napuljski potkralj Gundisalvo Fernandez iz Cordobe (1504–07). God. 1510. dao je ostavku na službu generalnog ministra. Kao priznanje za uspješno obavljen posao Julije II. imenovao ga je 5. VI. 1510. dubr. nadbiskupom i u toj službi bio je do 1520. U tom je svojstvu sudjelovao na V. lateranskom saboru (1512–17). Ostalo je malo pisanih tragova njegove uprave nadbiskupijom. Jedan od njih odnosio se na ograničavanje broja djevojaka koje su dominikanske redovnice samostana sv. Marije od Anđela i sv. Klare smjele primiti. God. 1514. potvrdio je dominikancima posjed crkvice sv. Luke u gradskoj četvrti Ploče, a 1517. potvrdio je Hilarija Gučetića za priora benediktinskog samostana sv. Andrije. Nakon toga je upravu nadbiskupije prepustio benediktincu Ludoviku Crijeviću, opatu samostana sv. Jakova u Višnjici, te se vratio u Bolognu, gdje ga je 1519. papa Leon X. imenovao generalnim vikarom nadbiskupa kardinala Achilea de Crassis. Nakon njegova odlaska u Italiju, vlada Dubrovačke Republike je 1517. poslala u Rim poklisare Jeronima Gradića i M. Ranjinu da od pape isposluju protjerivanje iz grada franjevaca konventualaca, koji su imali sjedište na području Dalmacije pod mlet. upravom i uživali njezinu potporu. Njihov su samostan preuzeli franjevci opservanti (Mala braća), kojima je Republika pomogla osamostaljenje i povjerila duhovnu skrb nad samostanom sv. Klare. Za vrijeme Grazianijeve uprave nadbiskupijom Dubrovnik je 17. V. 1520. pogodio snažan potres, u kojem su se srušile mnoge kuće, crkve i samostani pa su nadbiskup i Senat sagradili zavjetnu crkvu Kristova Uzašašća. God. 1523. Graziani se zahvalio i na službi generalnog vikara bolonjskog nadbiskupa te se povukao u rodno mjesto, gdje je bio imenovan arhiprezbiterom crkve sv. Stjepana. Umro je 1529. ostavivši dubr. crkvi svoju mitru, srebrni križ i dragocjene rukavice u vrijednosti pedeset dukata. Pokopan je u grobnici kraj glavnog oltara u crkvi sv. Stjepana sa sljedećim nadgrobnim natpisom: RAYNALDO GRATIANO THEOLOGORUM ULTIMO, QUOS NATURA ELABORARAT, TOTIUS ORDINIS MINORUM GENERALI MINISTRO, INDE OB EGREGIA EIUS IN UTRAQUE HISPANIA PRO RELIGIONE FACINORA, A IULIO II. PONT. MAX. IN RAGUSINUM ARCHIEPISCOPATUM DELECTO. FRATRES PIENTISSIMI AERE PROPRIO POSUERUNT. M. D. XXXII. God. 1500. spominje se neki njegov »libellus famosus« (»poznata knjiga«), zatim  Odredbe itd. obnova Francesca della Rovere, bivšega generalnog ministra, zajedno s Farinierovim konstitucijama, prema naredbi Julija II., godine 1506 (Ordinationes, etc. Reformationes Francisci a Ruvere olim Ministri Generalis una cum Constitutionibus Farineriis jussu Julii II anno 1506). God 1508. objavio je Nove konstitucije odredbe o Svetom oficiju (Constitutiones novae et Ordinationes divini officii). U tal. gradiću Bagnocavallo (Bagno di Romagna) nedaleko od Ravenne u općinskoj knjižnici čuvaju se četiri sveska graduala nastala vjerojatno u Dubrovniku za vrijeme Grazianijeve službe (Mijo Brlek, Tri rukopisna kodeksa iz dubrovačke prošlosti, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1954, 3).

U dokumentu datiranom 12. IV. 1526, a registriranom u Diversa Cancellariae 19. XII. 1530, M. Držić se proglašava rektorom polovice crkve Svih Svetih (Domino). Rektoratu je nazočio Marco Graziani, vikar dubr. nadbiskupa, nećak nadbiskupa R. Grazianija. Milan Rešetar, koji je dokument objavio, upozorio je da je Graziani već 1516. napustio Dubrovnik, 1519. odrekao se nadbiskupske službe te je 13. III. 1521. kao njegov nasljednik imenovan Filippo Trivulzio (Djela Marina Držića, 1930). Ako se prihvati 1508. kao godina Držićeva rođenja, u vrijeme prestanka Grazianijeve službe imao je Držić dvanaest godina i nikako nije mogao primiti upravljanje Dominom. Stoga je nejasno zbog čega se u dokumentu spominje Graziani, budući da je 1526. nadbiskup Dubrovnika nedvojbeno bio Trivulzio.