DRŽIĆ, DŽORE

DRŽIĆ, DŽORE, antunin, hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 6. II. 1461 – Dubrovnik, 26. IX. 1501).

Sin Nikole i Nikolete Vodopija, stric M. Držića. Imao je braću Marina (umro u dječjoj dobi), Vlaha,Marina (drugog), polubrata Andriju te sestru Katarinu. Školovao se u Dubrovniku u humanističkoj školi, a u Italiji je studirao pravo. God. 1497. stupio je u svećenički stalež i potom upravljao crkvom Svih Svetih (Domino) i opatijom sv. Petra na Koločepu. Sudjelovao je u raspravama dubrovačkoga humanističkoga kruga okupljenog oko Jurja Dragišića u dubr. prvostolnici. Pjesme su mu sačuvane u Ranjininu zborniku, a 1965. u Dublinu je otkriven rukopis njegovih pjesama čime su otklonjene pretpostavke da je autor niza pjesama »na narodnu« u spomenutom zborniku. Autor je ekloge Radmio i Ljubmir, kojoj je Joanna Rapacka predložak našla u djelu Egloga pastorale Baldassarea Tacconea. U hrv. jeziku stvorio je opus u kojem je eksperimentirao više s oblicima i retoričkim obrascima nego sadržajima. U njega se ljubavna žudnja opisuje metaforikom bolesti i smrti. U poeziju hrv. petrarkista prvi je uveo simbolički bestijar, koji je smjestio u idilični krajolik. Napisao je prvu domaću maskeratu (Gizdave mladosti i vi svi ostali) u kojoj proročica najavljuje budućnost i koja će u djelima mlađih pjesnika često biti prikazana u liku Jeđupke. U Radmilu i Ljubmiru susreću se dva pastira, pa Radmio već u prvoj replici upozorava Ljubmira da bude oprezan jer je stupio u prostor »meu knezovi«, dakle među one koji su kaz. spektakl naručili. Za razliku od zaljubljenog pastira Ljubmira, trijezni Radmio izlaže neidealistički odnos prema ljubavi, njegov je govor obilježen leksikom seoskoga govora dubr. zaleđa. Začetnik je idiličnih i ljubavlju prožetih pastoralnih drama, koje su u renesansi uz tragedije i komedije bile treći dramski žanr. U pjesmi Čudni san iznosi monolog viteza što je usnuo san o gusarima koji su zarobili vilu. Robinja izgovara tužaljku na dramski način, nudeći model mnogobrojnim potonjim hrvatskim dramskim robinjama. Džorine stihove izravno navode Hanibal Lucić, Dinko Ranjina i Dominko Zlatarić, a nedvojbeno je M. Držić poznavao njegov opus. Stonski plemić Frano Mihov Glavan oporučno mu je 14. IX. 1500. ostavio nekoliko knjiga (Marcijal, Klaudijan, Ciceronove Tusculanae, retorika nepoznata autora), a pretpostavlja se da su poslije prešle u vlasništvo M. Držića (R. Bogišić, Knjige u kući Držićevih, 1980). Osim Šiška Menčetića i Mavra Vetranovića, Držić je još samo strica spomenuo u svojim djelima: »I stari njegovi vodu su tuj pili / odkle je grad ovi i s vilam općili; / svud Džore Držića slove svitlo ime, / uresna mladića Božjim dari svime« (prvi prolog Tirene, s. 133–136); »poslušaj s ljubavi Držića, pri vodi / u slavnoj dubravi ki s vilam dan vodi, / s kim ȍpćî i hȍdînjekada i Džore, / i Šiško ȉzvodî tanačce kraj gore« (Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, s. 5–8). Neke je njegove stihove unosio u svoja dramska djela: primjerice, Grižulina tužaljka »Zove te ki te je zvao i ki te, vilo, / žudi i želi noć i dan, a moj dragi biseru, / jȁk jelin kad žedan želi prit k jedzeru« (I, 3) preuzeta je iz Džorine pjesme Želim te povazdan (»Želim te povazdan, moj dragi biseru, / jak jelin kad žedan želi prić k jezeru«). Svetozar Petrović je ustvrdio da je Držić iz stričeve lirike (kao i lirike Š. Menčetića) preuzimao karakterističan leksik, rime te sintagme (rozica, sunačce – srdačce, topim se kao led), zaključivši da nije riječ o izrugivanju petrarkističkoga diskursa, nego o izazivanju komičnih efekata podsjećanjem na »poznate, a pomalo staromodne« fraze (Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, 1967).