DRKOLICA (DRAKULICA), BONIFACIJE
DRKOLICA (DRAKULICA), BONIFACIJE, franjevac, stonski biskup i crkveni pisac (Lopud, oko 1500 – Temišvar, 1581).
Od 1543. studirao teologiju u Dubrovniku i Parizu. Nakon povratka bio je predavač na dubr. teološkom studiju (generalni lektor teologije), propovjednik, kustod Provincije sv. Frane. Gvardijan u Jeruzalemu (1550) i kustod u Svetoj zemlji u nekoliko navrata (1551, 1553, 1556, 1562), gdje je kupio samostan Sv. Spasitelja (1558), obnovio mnoga svetišta, uredio kupolu bazilike Sv. groba, otvorio Sv. grob i pregledao ga (bio je u tome prvi nakon Jelene Križarice, majke cara Konstantina) te prekrio mramornom pločom, a kapelu Sv. groba obložio mramorom. Zbog svojih diplomatskih vještina nekoliko je puta posjetio Carigrad i jednom Perziju. God. 1561. bio je apostolski propovjednik u Ugarskoj, Poljskoj i Rusiji, a iste je godine sudjelovao u radu Tridentskoga koncila – na kojem je bio i dubr. nadbiskup Lodovico Beccadelli – gdje je raspravljao o Bibliji i tradiciji. Za stonskoga biskupa izabran je 1564. Papa Pio IV. poslao ga je u misiju rus. caru Ivanu Groznom, a 9. II. 1566. španj. kralju Filipu II. kako bi uredio neka pitanja koja se tiču Svete zemlje. Dubrovačke su ga vlasti protjerale s područja Republike kad nije bez prethodnoga saslušanja htio osuditi jednoga svećenika pa je nakon toga otišao u Ugarsku i Bosnu kao vizitator. Autor je teol. djela Knjiga o trajnom štovanju Svete zemlje (Liber de perenni cultu Terrae Sanctae, 1573), Knjiga o postanku klerika u Crkvi (Liber de ortu Clericorum in Ecclesia, 1573).
Drkolicu M. Držić neizravno spominje u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566: »U moje su doba Dubrovčani višeputa slali prijateljska poslanstva sve do Španjolske caru Karlu Petome. Nikad ih nisu slali sinu mu kralju Filipu, osim jednom nekog manje uglednog plemića [Andrija Damjanov Bundić], i to kao privatnu osobu, iako zbog važnih povoda. Sad šalju nekog siromašnog fratra, samo zato što je kao samostanski starješina u Jeruzalemu nekoć za potrebe jeruzalemske crkve morao posjetiti Njegovo Katoličko Veličanstvo, pa su sada, zbog neumjesne štednje, a uvjereni da se fratar s kraljem Filipom sprijateljio zato što je jednom s njim razgovarao te da kod Njegova Veličanstva može postići što god hoće, odlučili tako moćnu kralju poslati radi važnih poslova spomenutog fratra, koji je biskup od dvije stotine škuda godišnje, davši mu jednu škudu kao dnevnicu zatroškove do Španjolske«. Iz toga se navoda dade zaključiti da je Držić bio dobro obaviješten o tome što se događalo u Republici, premda ga arhivski dokumenti u Dubrovniku posljednji put bilježe u kolovozu 1564, kad je Ivanu Bartulovu Nalješkoviću ustupao prihode od koločepskih imanja. Budući da je Drkolica Filipu II. otišao u veljači 1566, a Držić je – pretpostavlja se – u Firenci bio od svibnja iste godine, može se nagađati da je o spomenutom poslanstvu saznao ili iz prve ruke (možda je u to doba bio u Dubrovniku) ili ga je o tome netko obavijestio. Drkoličin primjer poslužio je Držiću kao ilustracija škrtosti dubr. vlade, ali ipak nije jasno zašto ga ironično naziva »siromašni fratar« i »biskup od dvije stotine škuda«. Držić je morao znati za dotadašnje Drkoličine zasluge te da je bio cijenjen u svojoj sredini, no kako ga ne spominje imenom, bit će da Cosimu Drkolica nije ništa značio, barem ne onako kako mu je značilo ime L. Beccadellija i Lorenza Miniatija.
