DONAT, ELIJE (AELIUS DONATUS)
DONAT, ELIJE (AELIUS DONATUS), rimski gramatičar (IV. st.).
Učitelj sv. Jeronima. Napisao je dvije gramatike, veću (Ars maior) i manju (Ars minor) te komentare uz Terencija i Vergilija. Manja gramatika pisana je u formi pitanja i odgovora o vrstama riječi, a kao udžbenik korištena je sve do kraja XVIII. st. Za najraniji stadij učenja vezana je tablica (tavola, odn. tabula) ili bilježnica, zbog čega se rabila izreka »pro pueris a tabula usque ad Donatum« (»za dječake od tablice sve do Donata«). Tavola je drvena ploča na kojoj su ugravirana slova ili su se na nju mogli prikvačiti komadići papira s abecedom. Inicijalni stadij učenja čitanja zvao se »čitanje psaltira«. Psaltir je sadržavao abecedu, slogove, nešto molitava, katkad nekoliko psalama. Danas ne postoji ni jedan rukopis takve početnice, a poznat je samo sadržaj one iz 1496, načinjene za dječaka princa Massimiliana Sforzu. Bio je to malen, lijepo oslikan rukopis od deset listova, koji je sadržavao velika i mala slova, Očenaš, Ave Maria, Symbolum Apostolicum, zazivanje Svetoga Križa (»Križu Kristov spasi me, Križu Kristov brani me, Križu Kristov zaštiti me…«), Miserere i Salve Regina.
Da se i u Dubrovniku rabio Donatov udžbenik lat. jezika svjedoči M. Držić u komediji Skup: Pjerić zamjera dundu Niku skolastičke prodike, a sam je Donatov udžbenik svladavao kao zreo čovjek: »Razumi njeki pridikaju, a od trijes godiš su – s Donatom, u sajunijeh do peta – na skuli dančice učili« (IV, 2). Suprotno mnogo liberalnijemu Dživu, Nika je Držić oblikovao kao predstavnika tradicionalnoga, konzervativnog morala koji dubr. mladosti osobito predbacuje što ne znaju »ni legat ni pisat«, ali znaju štipati godišnice i nositi skupocjenu odjeću kupljenu u inozemstvu (»U plaštijeh od persa, u gaćah od svile, u rukavicah profumanijeh!«, IV, 2). Ipak, u Pjerićevoj je replici sadržana i ironična invektiva o slaboj obrazovanosti starijih naraštaja plemića. Da je među pripadnicima patricijskoga sloja bilo nepismenih svjedoči i uredba iz 1455 – inače donesena zbog slijepoga vlastelina Frana Ivanova Gundulića – koja zahtijeva elementarnu pismenost, bez koje se ne može obavljati ni jedna gradska služba.
