DIPLOMACIJA NA ISTOKU

DIPLOMACIJA NA ISTOKU. Tijekom posljednjih desetljeća XIV. stoljeća Dubrovčani su uspostavili prve konkretne kontakte s Osmanlijama.

No, osman. vojska napredovala je prema Zapadu prilično brzo pa je bilo jasno da će se odnos Osmanlija prema Dubrovniku ubrzo promijeniti, ali je Dubrovnik polagao nade u kršćanske protuosmanske saveze. Međutim, kršć. zemlje pokazale su se previše razjedinjenima za stvaranje čvrstoga protuosmanskoga štita, zbog čega su se Dubrovčani okrenuli Osmanlijama. Od toga ne bi bilo koristi da i Osmanlije nisu vidjeli interes u pregovorima s Dubrovnikom. Dubrovnik je sred. XV. st. bio upravo ono što su trebali: kat. zemlja čvrsto povezana s drugim takvim zemljama, osobito s papinskom, vojno dovoljno nemoćan pa su ga Osmanlije mogli bezbrižno ostaviti slobodnim, s ciljem da postane neutralni posrednik između Istoka i Zapada. Tu su njegovu ulogu potaknuli Osmanlije, a zap. zemlje prihvatile. Na temelju takvih okolnosti Dubrovnik je od osman. sultana dobio više političkih i trg. povlastica: njegovi trgovci slobodno će trgovati po osman. državi, gdje im se jamči fizička i pravna zaštita; sultan će štititi područje Republike i njezine podanike i osigurati im obeštećenje ako im Osmanlije nanesu štetu; u dubr. državu smije doći trgovati tko god želi, uključujući i sultanove neprijatelje, što je iznimna odredba koja do kraja potvrđuje ulogu što su je Osmanlije namijenili Dubrovčanima.

Ferman Selima II. dubrovačkoj vlasteli o padu Sigeta, pogibiji Nikole Zrinskog, smrti Sulejmana II. Zakonodavca
te o svojem ustoličenju na sultanskom prijestolju, između 4. i 13. XI. 1566
(Državni arhiv u Dubrovniku, Diplomata et acta, sv. 5, br. 242)

Dubrovčani su se sultanu obvezali na plaćanje godišnjega harača, koji je 1458. iznosio 1500 zlatnika, zatim se postupno povećavao, a od 1582. ustalio na 12 500 zlatnika godišnje. Dubrovčani su se obvezali i na vjernost, kojom su im sultani čvrsto uvjetovali dane povlastice: »Budu li mi na ovaj način vjerni, iskreni i pokorni, držat ću se ovih uvjeta, duše mi mojeg oca i djeda, moje mi vjere, glava mi mojih sinčića« (prisega sultana Selima I., 1512). Iako su sultani posebno naglašavali važnost vjernosti Dubrovčana, o njoj teško može biti govora. Jasan je dokaz tomu njihova dvostruka špijunaža. Istina je da su Dubrovčani tijekom XVI. st. redovito dokazivali vjernost podastirući sultanima vijesti sa Zapada, a sultani su im pismenim putem izražavali zadovoljstvo, potvrđivali primitak informacija i napominjali da ih očekuju još. No Dubrovčani su istodobno skupljali i vijesti o Osmanlijama i prosljeđivali ih na Zapad. God. 1557. barun Cochard ozlojeđeno je poručivao franc. kralju da Dubrovčani vijesti s Istoka šalju ne samo njemu nego i austr. caru, engl. kralju, papi, mlet. vlastima, Firenci, Genovi. Istodobno sultanu šalju obavijesti koje su prikupili njihovi poklisari na Zapadu, pa bi zato svakako bilo korisno dočepati se dubr. pisama Osmanlijama. Nema sumnje da je dubrovačko dvostruko obavještavanje bilo javnom tajnom. Bit će da su ga obje strane tolerirale jer je donosilo više koristi nego štete. Senat je promišljeno upravljao i trgovao vijestima s Istoka i Zapada. Ravnotežu koju je pritom pokušavao održati stalno su narušavali špijuni izvan njegova nadzora, osobito ako su bili Dubrovčani, pa se s većinom nemilosrdno obračunavao – u Republici je od 1448. postojala odredba o smrtnoj kazni za dubrovačke podanike koji rade za strane države. God. 1541. Sulejman II. Zakonodavac osobno je uputio senatorima pitanje živi li u gradu neki Španjolac Marin Stjepanov Džamanjić, koji Karla V. izvještava o kretanjima osman. flote. Odvratili su mu da u Dubrovniku postoji samo jedan plemić takva imena i prezimena, ali nije Španjolac inema nikakvih veza sa Španjolskom. Iako je bio raskrinkan, a Senat negodovao, Džamanjić je nastavio špijunirati. Kad je 1548.naglo umro, Španjolci su posumnjali da su ga dubr. vlasti dale ubiti. Frano Lukarević, dubr. poklisar u Carigradu, bio je optužen za špijuniranje Osmanlija za napuljskoga potkralja. Dubr. vlasti bacile su ga u doživotnu tamnicu, iz koje je uspio pobjeći u Italiju. Iz Republike su protjerana i braća Miho i Pavao Bočinčić, jer su izvještavali cara Ferdinanda I. o Osmanlijama. Marin Bočinčić, Mihov sin, našao se u društvu s M. Držićem tijekom njegova putovanja u Carigrad 1546, u službi Christopha Rogendorfa. Rogendorf je išao u Carigrad s namjerom da se stavi na raspolaganje Osmanlijama protiv Habsburgovaca, zajedno s dvojicom izrazito protuosmanski orijentiranih Dubrovčana. Držić je napustio Rogendorfa i Bočinčića vjerojatno i zato što mu nije moglo odgovarati društvo jedne Osmanlijama naklonjene osobe i potomka izdajice dubr. domovine. U Dubrovniku su ga ispitivali 9. I. 1547, ali središnji predmet ispitivanja nije bio on, već njegovi suputnici. Očito se nije držalo izvjesnim da je htio u Carigrad iz špijunskih pobuda. Osim špijuna protiv Osmanlija, bilo je i špijuna za Osmanlije izvan dubr. nadzora. Dubr. nadbiskup Filippo Trivulzio (1521–43), rodom iz Milana, špijun tadašnjih osman. saveznika Francuza, slao je franc. poslanicima u Carigradu šifrirana izvješća o Mlečanima i Španjolcima. Dubrovčani su se zbog njega teškom mukom riješili optužbi za savezništvo s Osmanlijama. Trivulzio je umro ubrzo pošto mu je Sulejman II. Zakonodavac darovao 10 000 dukata, nagradivši ga za iskazanu radost zbog osman. pobjede kod Pečuha. Nagađalo se da je otrovan. Niz špijuna i urotnika za Osmanlije i protiv njih prošao je kroz dubr. povijest, od Stonjanina Ivana Chini de Tanisa, koji je 1525. htio Osmanlijama predati Ston, do Miha i Pavla Bočinčića, koji su 1535. i 1548. na taj isti Ston spremali prepad s namjerom da ga ponude caru Ferdinandu I. za uporište protiv Osmanlija i za nametanje vrhovne vlasti Dubrovčanima. Dubrovčani su dobro postupili kada su prihvatili plaćanje harača Osmanlijama, odbacivši nade u europske protuosmanske saveze, odbivši upletanje u ratovanja protiv Osmanlija, što dokazuju i potonja zbivanja. Pojedine eur. zemlje nalazile su gosp. interese na području Osmanskoga Carstva i zato nastojale izbjeći ratovanje. Da bi održale ravnotežu snaga, druge su bile spremne na savezništvo s Osmanlijama, kao ravnopravnim partnerom u eur. politici. Osmanlije su bili saveznici Milana i Napulja protiv franc.-mlet. lige u ratovima potkraj XV. i poč. XVI. st.; suparništvo Njemačkoga Carstva i Francuske olakšalo je osman. prodore u Podunavlje i sr. Europu. U tim okolnostima pao je Beograd (1521), bez čega bi Osmanlije teško doprli do Ugarske. S njima su tada surađivali Francuzi, želeći spriječili dominaciju Habsburgovaca. Uslijedila je osman. pobjeda na Mohaču (1526) te opsjedanje Beča (1529). Osmanlije su iskoristili unutar. razdore u Ugarskoj te podčinili njezin dio i dio Slavonije.

Pismo Sulejmana II. Zakonodavca dubrovačkoj vlasteli, između 16. i 25. V. 1543
(Državni arhiv u Dubrovniku, Diplomata et acta, sv. 4, br. 157)

Sve do 1526. Dubrovčani su plaćali tribut i hrv.-ug. kraljevima na temelju ugovora sklopljenoga 1358. s kraljem Ludovikom. Formalno gledajući, taj ih je ugovor više sputavao od ugovora s Osmanlijama. Morali su obećati jednu galiju kraljevoj floti u slučaju rata. Obvezali su se viti kraljevu zastavu i držati njegov grb na kopnu i brodovima. Njegove neprijatelje trebali su držati i svojima, s iznimkom Raške, s kojom su smjeli trgovati i u doba rata. Nakon 1526. Dubrovčani su pozivani na daljnje plaćanje tributa sljednicima propaloga Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Služeći se odugovlačenjem i biranim diplomatskim isprikama, odbili su i izvukli se iz nepovoljnih veza s prostorom koji je trenutačno bio gl. ciljem osman. nadiranja. Dubr. diplomacija nastojala je očuvati i proširiti prava i povlastice stečene na dvoru osman. sultana, što je bilo sve teže postići. Unutar. problem osman. države postajao je velikim problemom Dubrovnika. Prvi znakovi decentralizacije, dekadencije i korupcije počeli su se javljati već za vladavine sultana Sulejmana II. Zakonodavca. Zbog takva stanja sva Dubrovčanima zajamčena prava stalno su se kršila i dovodila u pitanje. Sultan i Porta jamčili su im da ih nitko neće otimati i odvoditi u ropstvo, što su činili albanski, berberski i ini gusari. Osman. podanici iz Hercegovine i Crne Gore neprekidno su kršili sigurnost i mir zajamčen dubr. državi i njezinu stanovništvu. Budući da je dubr. država paušalno plaćala carinu na Porti, dubr. trgovci na osman. tlu nisu trebali plaćati nikakve trg. namete. Na to ih se međutim prisiljavalo posvuda. Kršeći međudržavni ugovor s Republikom, Osmanlije su povremeno blokirali dubr. granicu i tako sprečavali protok trgovaca i trg. robe. Golemu odgovornost imao je Senat i plemići određeni za poklisare na dvorovima sultana i herc. sandžakbega, gdje su se vodile najsloženije diplomatske bitke. Poklisari su morali poštovati utvrđeni plan, iskazati snalažljivost i diplomatsku vještinu. Zbog načina na koji je osman. vlast funkcionirala, najviše se moglo postići diplomatskom bitkom na razini pojedinca. Uspjeh je jamčilo vješto nadmudrivanje, ostavljanje jakog dojma, stjecanje simpatija, veza i poznanstava. Mnogo je toga ovisilo o trenutačnoj procjeni nastupa, bez »hitrosti uma« nije moglo biti uspjeha. Zato je dubr. vlada razočarano poručivala nesnalažljivim pojedincima: »Nami je veoma žo čuti i vidjeti da se ovako mrtva u svakomu poslu i mislimo da ako vi samo tamo stojite i ništa ne činite, nego samo gledate i čekate, zaludu će biti sva spenza i muka, erbo s Turcima treba ađiškat, i govorit, i maneđavat se. I za ti uzrok mi smo vas tamo poslali, a ne samo da gledate i da čekate«. Svjesni svojega položaja pred osmanskom vojnom silom, poklisari su stalno poticali zaštitničke nagone. Uvijek su tvrdili da je Dubrovačka Republika vjeran i najstariji osman. haračar, toliko siromašan da harač cijedi iz vlastite krvi. Dubrovčani su s posebnom pozornošću nastojali dokazati svoje siromaštvo. Poklisari su stanovali u skromnim unajmljenim kućama i hanovima Carigrada. Čak i u vrijeme kada su ondje postavile svojega konzula (1688), dubr. vlasti uporno su odbijale kupiti palaču ili bar kuću. Iskazivanje navodnoga siromaštva bilo je propisano i zakonom, po kojem ni oni ni članovi pratnje nisu smjeli držati ni kupiti konja vrednijeg od sto dukata, pod prijetnjom kazne od petsto dukata. Senatori su u jednom pismu poklisarima opširnije obrazložili tu odredbu: »Naši preci uvijek su pazili da ni tu ni drugdje, a naročito ne na Porti, Turcima ne pokazuju grandecu, kako oni kažu tafru (oholjenje) sa skupocjenim konjima i konjskim ukrasima. Pazili su da se ne ističu na bilo koji drugi način da Turci od nas i naših trgovaca ne počnu musti novac. Uvijek im se prikazivala bijeda i tvrdilo da smo za harač jedva skupili od onoga što imamo. Zato nemojte držati ni kupovati skupe konje. Kad budete išli po Istanbulu ili na Portu, nemojte koristiti uočljive i skupocjene konje i konjske ukrase, nego budite skromni, kako i treba, da biste izbjegli govorkanja i neugodnosti«. Zahvaljujući materijalnoj moći, Dubrovčani su mogli i bili spremni darivati, mititi i plaćati. Međutim, pogoditi mjeru bio je naveći izazov. Stalno se postavljalo pitanje kako pridobiti Osmanlije a izbjeći bahato darivanje, koliko im dati manje od onoga što traže, a da ipak budu zadovoljni. I kad god su se u povijesti osman.-dubr. odnosa Osmanlije doimali naivnima i lakovjernima, zapravo je riječ bila o krajnjem oprezu. Dubr. poklisari svake su godine nosili harač sultanu. Tom su prigodom dijelili darove svim dostojanstvenicima koji su im na bilo kakav način mogli koristiti. Veliki vezir, službeni zaštitnik Dubrovačke Republike, dobivao je najskupocjeniji dar, koji se sastojao od 1000 zlatnika i 16 kavetaca raznovrsnih i raznobojnih tkanina. Ostali članovi sultanskoga divana dobivali su srebrne plitice i gotovinu, a darivani su i svi drugi s kojima su poklisari harača dolazili u dodir, recimo sultanov dragoman te službenik zadužen za brojenje haračkoga novca. Uz te uobičajene darove, poklisari su po potrebi dijelili i mito, kojim su željeli pridobiti neprijateljski raspoložene pojedince, a prijateljima Dubrovnika izraziti zahvalnost i osigurati njihovu naklonost za buduća vremena. Posebnu su pozornost pridavali dostojanstvenicima boš. podrijetla, koji su Dubrovniku bili posebno skloni, što je vidljivo i u Držićevu pismu Cosimu I. Mediciju 2. VII. 1566: »Dugotrajnim smo iskustvom upoznali narav Turaka, a ovaj Mehmed-paša našijenac je i po jeziku i po rodu, i u Dubrovniku ne poznaje ni Petra ni Pavla, nego sve Dubrovčane zajedno, pa budući da je naše krvi bosanske i pobornik… nećemo propustiti da odemo k njemu i da ga zadržimo kao prijatelja«. Dubrovčani su udovoljavali i različitim zahtjevima predstavnika središnje osman. vlasti ili bilo kojega drugog Osmanlije, bio on i najnižega ranga, ako im je njegova naklonost mogla koristiti. S divljenjem su primali koraljne tespihe (brojanice islamskih vjernika), napravljene u Dubrovniku. U skladu s pomodnim trendovima, u jednom su razdoblju oduševljeno prihvaćali snopove umjetnoga cvijeća, u drugom mirisna ulja i masti, naručivali su lijekove, voljeli su piti dubr. malvaziju, prijale su im i obične zahare. Zanimljivo je da je dubr. diplomacija bila potpuno neosjetljiva na moćne žene osmanske polit. scene, primjerice Rokselanu ili Hurrem Sultan, drugu zakonitu suprugu Sulejmana II. Zakonodavca.

Pismo Marina Stjepanova Džamanjića Karlu V., 1. XII. 1546

Osman.-dubr. odnose u XV. st. obilježila je dugotrajna Sulejmanova vladavina, tijekom koje je dubr. diplomacija postigla jedan od najvećih uspjeha. Uzimanje u zakup naplate carina i drugih nameta bilo je uobičajena pojava toga doba. U skladu s tim običajem dubr. vlasti htjele su uzeti u zakup carinu koju su njezini trgovci plaćali u eur. dijelu Carstva, međutim to im nikako nije polazilo za rukom. Odlična prilika ukazala se 1521, u trenutku kad su Osmanlije osvojili Beograd. Poklisari su pohitali na lice mjesta i prvi čestitali. Osmanlije su pristali na dubr. zakup spomenute carine, štoviše, povjerovali su u lažno prikazani, šesterostruko umanjeni carinski prihod i pristali na premalen iznos zakupa: 100 000 akči godišnje (oko 2000 zlatnika). Dubrovčani su posebnu pozornost pridavali i herc. sandžakbegu, najvišemu osman. dostojanstveniku u susjedstvu, darujući svakoga novoustoličenoga sandžakbega. Vlasti su slale poklisare ususret svakomu sandžakbegu koji je na putu za Herceg Novi prolazio kroz Konavle. Dužnost im je bila ulagivati mu se, održavati vedru atmosferu primjerenu izletu na ladanje te organizirati gozbu, koja se često sastojala od svježe ribe te konavoskoga voća i povrća. Slične scene mogle su se vidjeti i svaki put kad je sandžakbeg dolazio u Gabelu, gdje su Dubrovčani prodavali sol osman. podanicima. Svi poklisari harača posjećivali su sandžakbega na putu za Carigrad, darivali ga i molili za naklonost dubr. trgovcima, jer tako želi sultan. Sandžakbeg je dobivao i dar za Božić, koji se najčešće sastojao od hladetine, suhih smokava, naranača i malvazije. Čini se da je herc. dvor u mnogočemu oskudijevao pa je popis ispunjenih želja bio gotovo nepregledan: sapuni, ogledala, svijeće, obične zahare i zahare od marcipana, cimet, anis, pa-par, ocat, sjemenke pipuna i pinije, južno voće, šipci, breskve, grožđe, malvazija, kuhano vino, sokolovi, lovački psi, naočale. Dakako, nisu svi dubr. poklisari bili dorasli diplomatskim izazovima. Neke od njih su tek prijetnje teškim kaznama uspjele natjerati da prijeđu granicu, neki su postupali krajnje nečasno. Poklisar Šimun Matov Beneša (1555, 1563) – kojega je poznavao i M. Držić – optužen je zbog pronevjere drž. novca, potom zbog činjenice da se u njegovu carigradskom stanu našla neka Turkinja te zato što se po carigradskim ulicama šepirio s dva konja i trojicom slugu. Novac su pronevjerili i Stijepo Gučetić i Ivan Palmotić (1541). Pod sumnjom je bio i Klement Gučetić (1559), ali mu krivnja nije dokazana. Razdiran grižnjom savjesti, Gučetić je oporučno zatražio da se nakon njegove smrti drž. riznici vrati 870 dukata, a spomenuo je i neke druge plemiće koji su na isti način pokrali Republiku. Primjeri kukavištva, nesnalažljivosti i nepoštenja nisu bili uobičajena pojava. Naime, nedvojbeno je da su baš dubr. poklisari na Istoku, gdje su izazovi bili najveći, bitno pridonijeli slavi dubr. diplomacije. O odlikama te diplomacije M. Držić progovorio je u pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju. Pismo od 2. VII. 1566. puno je kontradikcija i preuveličanih lamentacija: dobro je da Dubrovčani Osmanlijama plaćaju harač, ali nije dobro da sputavaju svoje brodovlje i ne dopuštaju njegovo nekontrolirano sudjelovanje u ratnim kršć. mornaricama. Navodno se potkralj Sicilije podrugljivo nasmijao kad su mu dubr. poklisari darovali srebrni umivaonik. Činjenica jest da je i svaki novoustoličeni osman. sultan dobivao dar, koji se, među ostalim, sastojao i od srebrnog umivaonika. Ako se potkralj Sicilije podsmjehnuo takvu daru, što li je tek o njemu mogao misliti vladar moćnog Osmanskoga Carstva? Mogao je, recimo, pomisliti da je riječ o daru ne baš bogatih darodavaca, što i jest bio cilj dubr. diplomacije na Istoku, a bez sumnje i na Zapadu. Pogrešna je i tvrdnja da su dubr. vlasti uludo potrošile silan novac rješavajući slučaj emina Mahmuta, koji je na dubr. granici opljačkao dubr. trgovca Nikolu Matejeva Pucića. Dubr. vlasti nisu potrošile silan novac na taj slučaj. Pristale su odustati od odštete za opljačkanoga Pucića i usredotočile se na bitniji cilj, kažnjavanje Mahmuta za primjer drugima, i u tom su dobrim dijelom i uspjele. Držić optužuje »dvadesetoricu nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza«, a jedna od najtežih i najčudnijih svakako je optužba da »prije nekoliko godina pročulo se kako Turčin šalje vojsku da zauzme Dubrovnik, a taj im je glas pismeno dojavljen čak iz Carigrada. O tome se svuda po svijetu čulo, a oni ipak u to doba nisu ništa poduzimali da se zaštite, nego su samo plakali i kao strašljive žene očekivali da im nekim čudom pomoć padne sa zvijezda. U takvoj se nevolji nisu ni za što pobrinuli da bi joj doskočili, nego su pripremili ključeve grada kako bi ih bez ikakva otpora predali Turčinu ako dođe. Neka Vaša Preuzvišenost razmisli kakvi su to duhovi i tko upravlja mornaricom što se svakodnevno tako srčano bori s turskim gusarima i često odolijeva velikim silama, ali ne bez osvete! No istodobno, netom su primijetili da su izvan opasnosti i da je vijest o onome što je rečeno bez temelja, odmah su bez ikakva razloga stali pripremati svoje galije kao da hitno moraju pobjeći i napuštajući Dubrovnik potražiti nova naselja«. Sigurno je da Držić nije imao pravo – dubr. vlasti poduzimale su mjere obrane kad god su sumnjale na opasnost od osman. provala i bile su spremne braniti se iza jakih tvrđava, ali su se branile i diplomacijom. Kad god je Dubrovnik bio izložen žešćim osman. pritiscima, poklisari na Porti odvraćali su da će u tom slučaju njihova zemlja biti upropaštena, što Osmanlije nipošto nisu željeli. Slikovit primjer potječe iz doba neposredno nakon potresa 1667, kada je zamjenik velikoga vezira Kara-Mustafa polagao pravo na imovinu izginulih vlasteoskih obitelji te zatražio u to ime 150 000 talira. Tada su dirljive riječi poklisara Jakete Palmotića Dionorića ganule sultana Mehmeda IV., no Kara-Mustafa svejedno ga je dao zatvoriti zajedno s njegovim sudrugom Nikolicom Bunićem. Uplašio se čim su ga upozorili da će Dubrovčani u njegovu postupku prepoznati sultanovu nemilost, svi će zbog toga napustiti državu i prepustiti ju Mlečanima. Prijetnja je djelovala tako snažno da je i samomu Palmotiću bilo teško povjerovati. Kara-Mustafa i njegovi istomišljenici nisu se usuđivali ni najmanje riskirati te su počeli iskazivati susretljivost. Kara-Mustafin zamjenik, iznimno lukav i dovitljiv, u strahu im je rekao: »Nije potrebno da bježite iz Dubrovnika, jer valjda vidite koliko vas sultan voli. Vi uživate njegovu milost i živite u miru pod krilima njegove zaštite, pa nije potrebno da na drugim stranama svijeta tražite bolju sreću i veće zadovoljenje vaših želja«. Iako Držić tvrdi da su se dubr. vlasti spremale na predaju države Osmanlijama te da su nakon toga hinile bijeg, njegova tvrdnja podsjeća na opisanu metodu prijetnjom predaje Mlečanima. Možda su je dubr. diplomati primijenili za Držićeva života, možda u vrijeme kada su im Osmanlije htjeli drastično povisiti carine, ili u vrijeme kada ih je sustavno tlačio herc. sandžakbeg Sinan-paša i stalno blokirao dubr. granicu, kočeći protok trg. robe, ili kada je Barbarossin nasljednik Dragut-reis na moru zarobio sto trideset dubr. podanika i odveo ih na sjevernoafričke tržnice robljem, ili pak kada im je Pijale-paša plijenio brodove osvećujući se zbog dubr. brodova u kršć. floti, koja je od Osmanlija branila Maltu. (→ CARIGRAD; OSMANSKO CARSTVO)