CARIGRAD

CARIGRAD (tur. ISTANBUL). Razvio se na mjestu staroga grč. grada Bizantia u doba Konstantina I. Velikoga, koji ga je 330. proglasio prijestolnicom Rimskoga Carstva; po njemu se nazivao Konstantinopol.

Prikaz Carigrada Sebastiana Münstera, XVI. st.

Nakon što su 29. V. 1453. osvojili Carigrad, Osmanlije su se našli na ključnom mjestu sredozemne obale, na stjecištu europskog i azijskoga kontinenta te pomorskih putova prema »sjeveru« od Crnog mora i »jugu« od Egejskog mora. Identificirajući se s Carigradom, Osmanlije su prihvatili postati civilizacijski nešto što dotad nisu bili. Da osman. društvo staleški nije bilo toliko otvoreno, a osman. islam toliko snošljiv, Carigrad bi se teško uspio revitalizirati i u nepunih stotinjak godina postati veći nego ikad u povijesti. Grad je bio znatno oslabljen već nakon što su ga bili zauzeli križari 1204. i »lišili svega što je u njemu valjalo« (Fernand Braudel), tako da u doba kad su ga Osmanlije osvojili nije imao prijašnju važnost. Pred osvajanja grad je imao oko 30 000 stanovnika (oko 400. Konstantinopol ih je imao oko 200 000, najviše na svijetu u to doba), a nakon osvojenja gotovo je opustio. Mehmed II. Osvajač poticao je izbjeglice na povratak u grad, jamčeći im imovinu i sigurnost, vjerske slobode i mogućnost da proizvode i trguju. Oslobodio je petinu ratnih zarobljenika i naselio ih u gradu, oslobađajući ih na određeno vrijeme poreznih opterećenja. U kuće bez žitelja naselio je oko 4000 rumelijskih i anadolijskih obitelji različite vjere. Bilo mu je važno da to budu obitelji trgovaca i obrtnika, sposobnih oživiti grad. U različite grad. četvrti posebno je naseljavao poduzetne kršćane iz drugih osvojenih gradova. Nastojao je da grad postane vjersko središte muslimana, ali i pravoslavnih, Armena,Židova itd. Kršćanske su četvrti bile Pera i Galata. Da bi stanovništvo moglo opstati, sultan je istodobno naseljavao i plodnu grad. okolicu seljacima kako bi proizvodili za potrebe prehrane grada. Repopuliranje je bilo urbanistički osmišljeno. Ono je slijedilo strukturne obrasce orijentalnoga grada, ambijentalno, ali i kulturološki prilagođenoga urbanoj baštini. Grad. četvrti (imaret) morale su imati džamije, škole, bolnice, prometnice, mostove, ali i bezistane, karavan-saraje, mlinove, kupališta itd., što su za sultana bili razlozi da bogate ljude obvezuje gdje će se naseliti i koja će zdanja za javne potrebe graditi.

Džamija Aja Sofija

Uz crkvu Sveta Sofija, pretvorenu u džamiju Aja Sofija, škole, knjižnice, bolnice i dr., nastala je golema kamena nadsvođena tržnica s 12 000 dućana, skladištima, mjestima za sigurnosni polog novca i vrijednosti. Izgradio je Eski saraj, a kad se pokazalo da je neprimjeren potrebama, 1464. i Topkapi saraj. Poslije, osobito u doba Sulejmana II. Zakonodavca, koji je dao izgraditi džamiju Sulejmaniju, nastao je velik broj novih građevina s najrazličitijim povodima i potrebama. Graditelj Sulejmanije bio je »osmanski Michelangelo« Kodža Mimar Sinan (oko 1497–1588). Četvrt stoljeća poslije, za života Mehmeda II. Osvajača, Carigrad je imao već oko 100 000 stanovnika, a do sred. XVI. st. oko 400 000, možda čak i 700 000. Trikontinentalno Osmansko Carstvo nije moglo opstati bez takve metropole, a ona nije bila moguća bez međunar. trgovine. Osmansko-mlet. odnosi bili su primjer »srdačnog neprijateljstva«.

Džamija Sulejmanija, 1550.

Carigrad je u Osmanskom Carstvu bio posebna upravna jedinica, podložna izravno Porti, odn. velikom veziru. Budući da su veliki veziri bili često odsutni iz grada, nadzor nad upravom prepuštao se zastupniku (kaymakam), koji je bio nadređen grad. povjereniku (şehermini), a potonji mnogobrojnim grad. službenicima, primjerice zaduženima da se brinu o opskrbi (izgradnji, opskrbi vodom i živežnim namirnicama, čišćenju), ali i mnogim drugim službama. Javni red u Carigradu bio je u ovlasti janjičarskog age. Koliko god takva grad. uprava mogla biti daleko iznad uprava u većini velikih eur. gradova toga doba, Carigrad bi se teško mogao održati da nad svime nije »bdjela silnička sultanova vladavina« (F. Braudel), jer bi inače s mnogo težim posljedicama trpio zbog raznovrsnih grad. poremećaja, skupoće, gladi, kojih, osobito u potonjim vremenima, nije manjkalo. Dakako, Carigrad je bio suočen s mnogobrojnim pojavama koje bismo danas atribuirali kao urbani kaos: »Svaki muslimanski grad [je] nerazmrsiv splet loše održavanih uličica. Što je moguće bolje iskorištava se strmina, tako da kiša i potoci sami preuzmu smeće. Ali u toj zbrkanoj topografiji postoji dosta pravilan plan.

Tržnica u Carigradu, XVI. st., Venecija, Museo Correr

U središtu Velika džamija, svuda oko nje trgovačke ulice (sukovi), stovarišta (hanovi ili karavan-saraji), zatim se u koncentričnim krugovima redaju obrtnici prema tradicionalnom rasporedu koji uvijek vodi računa o pojmovima čistog i nečistog. Tako su trgovci miomirisima i tamjanom, ’čisti prema kanonistima jer su posvećeni’, sasvim blizu Velikoj džamiji. Blizu njih su tkači svile, zlatari i tako redom. Na vanjskim gradskim granicama kožari, kovači i potkivači, lončari, sedlari, bojadisari, iznajmljivači magaraca koji hodaju bosonogi i urlajući se svađaju sa svojim životinjama. Zatim na samim vratima seljaci koji prodaju meso, drvo, maslac, povrće, ’zelenje’, sve proizvode svoga rada ’ili svojih krađa’. Druga redovita odlika: podjela na četvrti prema rasama i vjerama; gotovo uvijek postoji kršćanska četvrt, židovska četvrt, ova potonja općenito pod zaštitom vladareva autoriteta« (F. Braudel).

Držić je Carigrad posjetio u pratnji Christopha Rogendorfa. U Carigrad su stigli 27. IX. 1546, a Držić se u Dubrovnik vratio već poč. siječnja 1547, što se zna na temelju izjave koju je dao tijekom saslušanja 9. I. pred predstavnicima Maloga vijeća, Franom Marinovim Kabužićem i Bernardom Gabrijelovim Crijevićem. Prvi je o toj epizodi izvijestio Konstantin Josef Jireček u radu Prilozi za povijest dubrovačke književnosti (Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, Archiv für slavische Philologie, 1899, XXI). Razlog kratkotrajne Držićeve carigradske službe – kad je Rogendorfu bio tumač – bio je sukob s Marinom Bočinčićem, sinom Miha Marinova Bočinčića, koji je Držiću predbacio njegovo neplemićko podrijetlo (»Io sono gentilhuomo e tu sei una persona uile« – »Ja sam plemić, a ti si niska roda«), na što mu je on uzvratio: »Non sai, che tu hai perso la nobilità in quinta generatione, per mali deportamenti del tuo padre?« (»Zar ne znaš da si u petoj generaciji izgubio plemstvo zbog lošega ponašanja svojega oca?«).

Topkapi saraj, dvorana za audijencije

Topkapi saraj, sultanove odaje

Držić je u Carigradu pribivao Rogendorfovim pregovorima s tur. velikodostojnicima, a naglasio je da je petnaest dana nakon dolaska Rogendorf iz Dubrovnika primio pismo – kojemu Držić nije poznavao sadržaj – koje je potom predao sultanovu dragomanu Junus-begu, kod kojega je s Rogendorfom bio i u audijenciji. Tom je prigodom Rogendorf o Dubrovčanima lijepo govorio. Sukob s Bočinčićem, njegova uvrijeđenost te činjenica da su Dubrovčani Rogendorfa izbjegavali zbog Bočinčićeve prisutnosti potaknuli su Držića da od Rogendorfa zatraži dopuštenje o odlasku iz Carigrada. (→ DIPLOMACIJA NA ISTOKU, SREDIŠNJA OSMANSKA VLAST)