CACCIACONTI, ASCANIO

CACCIACONTI, ASCANIO (zvan STRAFALCIONE), talijanski dramatičar i glumac.

Obrtnik, kovač, primljen 1534. u kaz. družinu Congrega dei Rozzi (Družina neotesanih) iz Siene. Godinama je bio njezin aktivni član. Tu su skupinu osnovali 1531. obrtnici, kaz. amateri, te tako nastavili tradiciju pučkoga sienskoga kazališta. Opus mu je pun eksperimenata i raznovrsnih žanrova, od mitološke bajke Isprevrtana (La Travolta, 1545), preko parodije mita o Amfitrionu i Alkmeni, do capriccia, kako ga definira autor, Filastoppa (1545) i »nove rustične i smiješne komedije« (»commedia nuova rusticale et ridicolosa«) Calzagallina (1551). Popis likova i dio prologa, koje je autor poslao družini, nadovezuju se na drugi dramski tekst, Neznanac (L’Incognito). On je danas nepoznat, a možda nikad i nije bio otisnut. Ne postoji modernije izdanje Cacciacontijevih djela, mogu se pronaći samo izdanja iz XVI. st., većina kojih se čuva u Gradskoj knjižnici u Sieni. Cacciaconti se nadovezuje na prijašnju produkciju predrozzijevskoga pučkoga teatra. Najuspješnija su mu djela čija je struktura izgrađena na liku prostoga seljaka, primjerice drama Pelagrilli (Comedia di Ascanio Cacciaconti sanese. In Siena per Antonio Mazocchi cremonese, ab istantia de Giovanni d’Alixandro libraro, nel 1544, adì de 25 de novembre). Seljak Pelagrilli prikazan je u podređenu položaju prema pastiru Luciju, ali se brižljivo skrbi o ljubavnim jadima svojega gospodara. Tako se ponaša i njegov dvojnik, seljak Beccafonghi, prema nimfi Mamiliji. U tome je inovativnost toga teksta: sluge-seljaci iz prijašnjih pučkih komedija čuvaju stada i pripremaju pastirima večeru, no nemaju uvida u njihov ljubavni život. Nasuprot tomu, Pelagrilli i Beccafonghi, suočeni s nedostatkom inicijative pastira i nimfe koji razvoj događaja prepuštaju višim silama, uspijevaju utjecati na odluke božanstava. Uspiju uvjeriti Dianu da vrati u život nimfu koju je, ljutita zbog njezinih osjećaja, bila pretvorila u izvor. Tako osvajaju scenski prostor na kojem dotad u pastoralama nije bilo mjesta za seljake. Seljaci najavljuju da žele odigrati komediju i nameću svoju volju. U scenu u kojoj trebaju Luciju prenijeti nimfinu poruku, unose dugu digresiju koja bi trebala opisati trenutak njegova dolaska u grad. Prigodu iskorištavaju da opišu sitnice iz skromnog života, kao što su brana ili mlin. Nastojanje da priči o pastiru suprotstavi priču o životu seljaka ne odražava naklonost ili solidarnost prema seljaku, nego ponajprije otkriva sklonost prema zabavnome i satiri.

Dramu Pelagrilli s Držićem u vezu dovela je Luigina Cappellari u diplomskom radu o Džuhu Krpeti (Giuho Kerpeta di Marino Darsa /Držić/), obranjenome na sveučilištu u Padovi šk. god. 1952–53. Autorica je pošla od pretpostavke da je Cacciacontijevu dramu Držić poznavao u rukopisu ili su se obojica služila kakvim zajedničkim predloškom, možda samo izvođenim, a možda tiskanim pa u međuvremenu izgubljenim. Leo Košuta smatra da je njezina pretpostavka neuvjerljiva (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961).