BÉNÉ, CHARLES
BÉNÉ, CHARLES, francuski književni povjesničar (Saint-Jeoire en Faucigny, 23. VIII. 1919 – Meylan, 19. XI. 2005).
Diplomirao klas. filologiju, doktorirao 1969. tezom Erazmo i sveti Augustin, ili utjecaj svetog Augustina na Erazmov humanizam (Erasme et saint Augustin, ou l’Ifluence de saint Augustin sur l’humanisme d’Erasme). Od 1974. bio je prof. francuske renesansne književnosti na Sveučilištu u Grenobleu. Uz Erazma, bavio se ponajviše franc. latinizmom XV. i XVI. st. te Françoisom Rabelaisom i Michelom de Montaigneom. Proučavao je i hrv. humaniste, osobito Marka Marulića, o kojem je objavio knjige Sudbina jedne pjesme (Le destin d’un poème, 1994), o recepciji i prijevodima Marulićeve Pjesme o nauku Gospodina našega Isusa Krista koji visi na križu (Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce) i Marulijanske studije (Les études maruliennes, 1998), o odjecima Marulićevih duhovnih djela u Europi, prvi skrenuvši pozornost na njihovu recepciju u Engleskoj te identificirajući dotad nepoznate prijevode u Francuskoj i Flandriji. Također je na francuski preveo Juditu (2002). Bio je dopisni član HAZU od 2002.
U zborniku Red i nered u renesansnoj civilizaciji (Ordre et désordre dans la civilisation de la renaissance, 1996) objavio je studiju Humanistički mitovi i politički nered: Dundo Maroje i Marin Držić (Mythes humanistes et désordre politique: L’Oncle Maroje et Marin Držić). U njoj je, uz kratak opis značajki Dunda Maroja, ugl. analizirao prolog Dugoga Nosa (koji je i preveo na francuski) te istaknuo njegov alegorijski smisao, kao prerušen Držićev napad na vlastite kritičare, a i na dubr. vlast. Pritom se ponajviše osvrnuo na negromantova putovanja. Utvrdivši da je Držić popularnu temu putovanja u nepoznate zemlje iskoristio u alegorijske svrhe, kontekstualizirao je opise putovanja s obzirom na onodobne stvarne i izmišljene putopise i informacije o »Indijama« te ih napose usporedio s opisom Pantagruelovih putovanja u četvrtoj knjizi Rabelaisova ciklusa o Gargantui i Pantagruelu. Sličnosti između opisa protumačio je kao posljedicu oslanjanja obaju pisaca na iste, raširene knjiž. arhetipove.
