BATUŠIĆ, NIKOLA

BATUŠIĆ, NIKOLA, hrvatski teatrolog i književni povjesničar (Zagreb, 18. II. 1938).

Studirao francuski, njemački i komparativnu književnost u Zagrebu, Münsteru i Parizu te 1961. diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. obranio disertaciju Uloga njemačkoga kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu 1840–1860. Od 1963. predaje povijest drame i kazališta na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (redoviti profesor od 1981; profesor emeritus od 2005). Predsjednik je Odbora Dana Hvarskoga kazališta od 1990. Jedan je od petorice utemeljitelja Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa (1969), kojemu je bio višegodišnji predsjednik. Od 1994. redoviti je član HAZU. Izbor od šezdesetak osvrta na praizvedbe ili ponovna uprizorenja hrv. drama uvrstio je u knjigu Drama i pozornica (1975), a među njima je i sedam osvrta na uprizorenja Držićevih tekstova. Već njihov broj svjedoči o razmjerno velikom zanimanju za Držićeve tekstove u hrv. kazalištu druge pol. 1960-ih i prve pol. 1970-ih godina, kao i o tom da upravo tada »Držić postaje odista naš scenski klasik u pravom smislu riječi (…) pisac na čijem literarnom korpusu može biti dopustivih i smišljenih, duhovitih i na časove nadahnuto-pronicavih scenskih eksperimenata«. Što se Držića kao dramatičara tiče, Batušić sudi »kako su Skup i Dundo Maroje, pa i Stanac i Tirena (…) vrhunci stvaranja tog talenta«, dok Grižulu, Hekubu i druge tekstove isključuje iz »Držićeva kanona«, a od redateljskih i glumačkih interpretacija, koje vrednuje sa stajališta »točnog«, »primjerenog« čitanja dramskoga teksta, iznimnim dostignućima drži Skupa na Dubrovačkim ljetnim igrama (1966) i u Dramskom kazalištu »Gavella« (1974), oba puta u režiji Koste Spaića, o kojem piše da »kreativno ponire do srži književnog djela« u suradnji s Izetom Hajdarhodžićem, čiji je »Skup legenda, uzor što ga neki glumci pokušavaju uzaludno nasljedovati (…) desetgodišnji filigranski rad utkan u svaku riječ Držićeve drame«; visoko cijeni Spaićevu režiju Dunda Maroja (Ljetne igre, 1964) i »virtuoznu igru« Pere Kvrgića kao Pometa u toj predstavi; hvali Tomislava Durbešića, koji je režijom Novele od Stanca (Teatar &TD, 1971) »svojim duhovitim, ali umjetnički vrlo opravdanim i današnjem kazališnom izrazu primjerenim korištenjem Držićeva supstrata, pokazao kako se može prići velikom piscu bez imalo bolnih zahvata«; opravdava napore Joška Juvančića da »koreografsko-cizeljerskim postupcima« odagna »shematičnost i šablonska rješenja« komedije Tripče de Utolče na pozornici Dramskoga kazališta »Gavella« (1968); Mladenu Škiljanu, redatelju Dunda Maroja u HNK-u u Zagrebu (1967. i 1971), priznaje međutim samo to što je »još u vrijeme mladoga ZDK, 1955. godine, izveo prvi od kazališnih praktičara integralni Držićev tekst na sceni, upustivši se tako u borbu s pristalicama Fotezovih preradba«, i to što je ulogu Pometa podijelio Kvrgiću, ali dokraja odbacuje njegov pristup toj komediji u tim predstavama »započet s krivih ishodišta« i bez ikakva osjećaja za »svu blještavu osebujnost (…) Držićeva izražajnog idioma«. O Držićevim »redateljskoinscenatorskim načelima« izlagao je na znanstv. skupu Dani Hvarskoga kazališta posvećenom renesansi (1975). Objavljen u zborniku (1976), tekst je postao dio poglavlja »Kazalište Marina Držića« u knjizi Povijest hrvatskoga kazališta (1978). Oslanjajući se o književnopovijesne i teatrologijske radove (Franjo Marija Appendini, Armin Pavić, Milan Rešetar, Mihovil Kombol, Miroslav Pantić, Franjo Švelec, Leo Košuta, Frano Čale), ali još više o vlastito iščitavanje Držićevih eksplicitnih i implicitnih scenskih uputa te izravnih i posrednih tragova njegovih glumišnih iskustava, humanističkog obrazovanja i vjerojatne lektire, Batušić si je za cilj postavio što točniju i potpuniju (re)konstrukciju »scenske slike« svekolikoga Držićeva teatra, koji »svojom osobnošću animira i aktivira sve dotad pomalo i raspršene kazališne snage dubrovačke, ujedinjujući ih oko vlastitih dramsko-predstavljačkih pothvata«. Predstave pak, sa stajališta vremena i mjesta izvedbe te društvene prigode i vrste publike, dijeli na »javne«, koje su se o pokladama izvodile Prid Dvorom ili u Vijećnici, i »zatvorene, privatne, tj. pirne«, za ograničen broj uzvanika. U dijelu posvećenom Držićevim družinama i tekstovima koje su one izvodile upozorava da komediju Skup nisu izveli Njarnjasi, koji se spominju u prologu, nego neimenovana grupa »nevježa«. Govoreći o otvorenim i zatvorenim pozornicama i strukturi predstava koje su se na njima izvodile, ustvrđuje kako je Držić »u dramaturgijskom smislu čvrsto oslonjen na aristotelovski sustav, a u inscenatorskom pogledu sljedbenik Serlijev«. S posebnom pomnjom opisuje »jedinstveno ’mitološko’ prizorište odijeljeno zastorom od proscenijuma« za izvedbu drama Tirena i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, navodi svaku izravnu uputu glumcima o izgovoru, gestama, kretanju i pozorničkim radnjama, iznosi pretpostavke o kostimima te vrsti i funkciji glazbe u predstavama, a na kraju poglavlja odnos autora, izvođača, dramskoga svijeta, gledatelja predstave i Grada određuje pojmom idealiziranoga »zajedništva«, čestim u kaz. kritici i teatrologiji nakon 1968. U knjizi Narav od fortune (1991) studija Crijevićeva pjesma Ecce theatrales… u svjetlu autorova odnosa prema kazalištu donosi pretpostavku da je »Držićev inscenatorski sustav bio – između ostaloga – potaknut i Crijevićevim dubrovačkim teatarskim nastojanjima«, premda izravnoga susreta zbog razlike u godinama nije moglo biti, a studija Scenska fortuna Marina Držića prati uprizorenja njegovih tekstova u hrv. profesionalnom kazalištu, počevši s vjerojatno politički onemogućenom izvedbom Dunda Maroja (1888) i Stancem pod umj. nadzorom Stjepana Miletića (1895) u HNK-u u Zagrebu. Najviše pozornosti posvećeno je Dundu Maroju u »redukcionističkoj« adaptaciji i režiji Marka Foteza (HNK Zagreb, 1938), koja »predstavlja ne samo pojednostavljeno shvaćanje Držićeva djela, već reflektira i tadanju našu scensku praksu«, »briljantno razigranoj« inscenaciji Fotezove nove adaptacije Bojana Stupice, s ansamblom Jugoslovenskoga narodnog pozorišta iz Beograda (1949), i interpretaciji Ivice Kunčevića (HNK Zagreb, 1981), koja je polazište imala u kottovskom shvaćanju renesansnoga dramatičara kao »našega suvremenika«, kao i polemikama o pravu dramaturga i redatelja na mijenjanje strukture, jezika, ideologije i, napokon, smisla teksta. Jednoj od središnjih tema svojega kazališnopovijesnog rada, a ta je »nasljedovanje humanističke scenske slike«, gdje naglašava »presudnu poveznicu Plaut – Pomponije Let – Crijević – Držić« i »temeljito Držićevo poznavanje različitih izdanja Terencijevih djela«, vraća se u knjizi Trajnost tradicije u hrvatskoj drami i kazalištu (1995), sugerirajući sažetim prikazom mijena temeljnih dramaturških i izvedbenih načela Držićeva teatra njihovu ubrzanu »evoluciju« od humanističkih do manirističkih. U radu Kako su hrvatski književnici nadopisivali Držićeva »Dunda Maroja« (2002) Batušić donosi dvije dopune Dunda Maroja. Naime, za Spaićevu predstavu iz 1964. dio završetka napisao je Ranko Marinković, umetnut u Kombolov završetak (polovica devetoga prizora petoga čina), a u scenskoj adaptaciji Dunda Maroja Tomislava Radića (Dubrovačke ljetne igre, 1981) izvorni prolog negromanta Dugoga Nosa zamijenjen je Prologom Negromanta od Velikih Indija Antuna Šoljana, a krnji kraj komedije nadomješten njegovim Epilogom.

Podijelite:
Autor: Boris Senker