BABA PȄRINA
BABA PȄRINA, lik u komediji Dundo Maroje, dojilja Marove zaručnice Pȅre.
Javlja se samo u sedamnaestom prizoru trećega čina, gdje prati Pȅru, koja je došla u Rim pronaći Mara. Pri susretu s Petrunjelom, Laurinom sluškinjom, predstavljajući se da je došla u Rim na proštenje, Baba preuzima inicijativu i ispituje ju o Maru. Nakon što saznaje da je Maro obećao Lauri da će ju uzeti za ženu, otkriva Petrunjeli da je Maro svezan, odn. »Vjeren je, jesu tri godišta« i da mu je zaručnica došla u Rim te dodaje neka poruči gospodarici da »Pušta’ tu misao…« da će Maro ispuniti dano joj obećanje jer »to ne može učinit«. U razgovoru s Pȅrom, koja se tuži na svoju sudbinu, Baba nekoliko puta naglašava ludost, nestalnost i nepromišljenost mladosti, suprotstavljajući joj mudrost, iskustvo i stabilnost koje donosi starost: »Ah, mladosti, mladosti, luda mladosti! Dočekali moje starosti, da poznate kako vaš vjetar nije ino neg ludos, nego malo vidjenje, nego zločestvo, nespoznanje!«, čime Držić, na tematskoj razini, još jednom ponavlja i utvrđuje opreku mladost – starost, prisutnu i u refleksijama drugih likova komedije, ali i karakterističnu za renesansnu eruditnu komediju. Baba je također glas dubr. stare vlastele koja na moralističko-poslovičan način komentira zle žene (»Moja sestrice, te su kortižane zle i ne dobre; toj ti je velika sjeta; ta je kagodi zlica i pustoš; to je kuga od nesvijesne mladosti«). U svojoj prvoj replici Baba implicitno naglašava pozitivne odlike Dubrovnika, govoreći o Rimu kao o gradu »gdi svoj bježi od svojijeh«.