ÁLVAREZ DE TOLEDO Y OSORIO, GARCÍA

ÁLVAREZ DE TOLEDO Y OSORIO, GARCÍA, potkralj Sicilije (Alba de Tormes, 29. VIII. 1514 – Napulj, 31. V. 1577).

Podrijetlom iz ugledne obitelji. Otac Pedro Álvarez de Toledo, koji se oženio Maríjom Osorio Pimentel, bio je markiz Villafrance te potkralj Napulja 1532–53. God. 1563–64. García je bio potkralj Katalonije, 1564–65. glavni zapovjednik mornarice, 1565–66. potkralj Sicilije, 1569–77. markiz Villafrance, četvrti po redu, nakon smrti brata Fadriquea. Sestra Leonor (Eleonora) de Toledo (1522–62) bila je prva supruga Cosima I. Medicija, s kojim je imala jedanaestero djece. García se oženio Vittorijom Colonnom Aragonskom (oko 1530–62), kćeri Juane Aragonske i Ascanija Colonne. S njom je imao četvero djece: sina Pedra i kćeri Anu, Leonor i Maríju. Vittorijom je inače bio očaran Luca Contile, koji joj je posvetio spjev Nika (La Nice), najvjerojatnije napisan u Napulju 1546, a koji je Leo Košuta doveo u vezu s Držićevom dramom Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Držić Garcíju spominje u pismu Cosimu I. od 2. VII. 1566. predlažući nešto slično kao u slučaju ekskomunikacije, naime prijetnju autoritetom sicilijanskoga potkralja da će nauditi dubr. mornarici, koja nedovoljno participira u zapadnoeur. kršćanskoj floti:

»Da ne izazivajući sumnju uvedem još dvadeset ljudi u Dubrovnik poslužio bih se još i ovim ratnim iskustvom: hinio bih da u ime Presvijetlog i Preuzvišenog Don Garcije dolazi plemić požaliti se tamošnjoj gospodi zbog onoga što se čini protiv mornarice na uštrb i štetu njegovih potreba i da ih zamoli neka ne postupaju tako strogo protiv svojih ljudi, koji su kao kršćani u službi kršćanskih vladara, i da im laska što je moguće više. Ja bih pak s tim plemićem potajno i sa svom nužnom lukavošću djelovao u mornarici i među ljudima nenaviknutim na novotarije, a jako je potrebno da mornarica pothvatu pristupi oduševljeno. A ukoliko bi se našlo mlitavaca i preplašenih koji bi htjeli ostati neutralni, njima valja zaprijetiti autoritetom Presvijetlog i Preuzvišenog Garcije i kaznom spaljivanja njihovih brodova ne podupru li svetu Crkvu i ne opredijele li se protiv izopćenih. O, Gospodine, veliku će moć imati ova ekskomunikacija i autoritet potkralja Sicilije. Vještinom se svijet pobjeđuje!«.

Držić očito računa na Cosimove rodbinske veze s Garcíjom jer kaže da bi trebalo hiniti, tj. bila bi riječ o lažnoj prijetnji, a ne o stvarnom Garcíjinu izaslaniku. Spomenuto je mjesto različito prevedeno. Ivo Batistić kaže: »Da bih neopazice uveo još dvadeset ljudi u Dubrovnik, upotrijebio bih ovu varku, tj. hinio bih kao da je od strane presvijetlog i preuzvišenog don Garsije…« (Zavjerenička pisma Marina Držića, 1967), slično i Srđan Musić: »Da bih uvukao još dvadeset ljudi u Dubrovnik, a da niko ništa ne posumnja, upotrebio bih ovo lukavstvo, to jest obmanu« (Marin Držić: Izabrana dela, prir. Miroslav Pantić, 1963). Prijevod Frana Čale bitno je različit; on govori o »ratnom iskustvu«, što u prvi mah asocira Držićeva iskustva takve vrste, o čemu nema nikakvih dokaza.

Podijelite:
Autor: Mirjana Mataija i Milovan Tatarin