AGAMENON

AGAMENON, KRALJ OD MIČENE, lik u tragediji Hekuba.

Atrejev sin, Menelajev brat, otac Oresta, Ifigenije, Elektre i Hrisotemide, vladar Mikene i Argosa, vrhovni zapovjednik Grka u trojanskom ratu, kojega su ubili supruga Klitemnestra i njezin ljubavnik Egist, a osvetio Orest. Premda se o njemu u tragediji neprestano govori, jer su se bivša kraljica Hekuba i trojanske žene našle u njegovu zarobljeništvu, prvi se put na sceni pojavljuje u drugom prizoru četvrtoga čina. U tom trenutku ulazi s
Hekubom u dijalog o pravednosti čina žrtvovanja njezine kćeri Poliksene, odn. o aporijama grč. vladanja. Međutim, Hekuba u tom prizoru s njim ne razgovara izravno, kao što razgovara s ostalim likovima tragedije, nego o njezinim osvetničkim planovima čitatelji doznaju u replikama koje funkcioniraju kao monolog a parte, dakle dramski govor koji je ponajprije upućen publici, a koji ostali likovi ne čuju. Njezine su replike, uostalom,
grafički izolirane zagradama, kako bi se naglasio njihov status govora u stranu s izabranim krugom recipijenata. Agamenon pritom reagira racionalno, kao vladar koji se brine za dobrobit i sreću cjelokupne zajednice. Iako suosjeća s nepravdama koje su počinjene Hekubi i njezinoj obitelji –

»Hekuba, srce mê boli se, pravo dim,
i tobom i time tvojim sinkom nesrećnim,
i molbe tej tvoje mjesto su imale
prida mnom, i moje srce su svezale«
(IV, 2, s. 2046–2049)

– Agamenon ne može ispraviti te pogreške i stati na stranu njezina »starog režima«, jer ne posjeduje sve informacije koje bi mu omogućile ispravno tumačenje prethodnih događaja, ponajprije Polinestovih pohlepom motiviranih zločina. Upravo zato Agamenon može zaključiti da

»Polines er našoj vojsci je prijatelj,
ubijeni a sin tvoj, kako znaš, neprijatelj«
(IV, 2, s. 2056–2057).

Iako se Hekuba u početku prema Agamenonu odnosi podanički, gotovo ponizno, njezin će se odnos prema mikenskom vladaru postupno mijenjati. Već u četvrtom činu ona će se početi jasno legitimirati kao »kraljica od Troje nikada«, da bi u četvrtom prizoru petoga čina, kada se, uostalom, i Agamenon drugi i posljednji put pojavljuje na sceni, njemu izravno prkosila te se oslobodila krivnje za netom počinjeno ubojstvo. Posljednji je prizor tragedije prava senekijanska controversia, u kojoj gl. junakinja, simulacijom juridičke retorike, nastoji opravdati svoj čin i dokazati nevinost. Polinesto se pritom ne raskrinkava samo kao lakomac nego, istodobno, kao podanik »novoga režima« koji zapravo radi protiv toga sistema, odn. na njegovu štetu. U tome se smislu Hekubino ubojstvo, koje je rezultat privatne osvete, ispostavlja kao manje zlo od sistemskoga prekršaja koji je počinio Polinesto. Ili, Agamenonovim riječima:

»Polinesto, za uprav i sudit i riti,
za našu nis’ ljubav diete ovo ubio ti,
ni koris za koju od Grka toliku,
negoli za tvoju lakomos veliku;
da t’ zlato ostane u kući, gledao nis’
prijazni izbrane i da si časti čis«
(V, 4, s. 2666–2671).

Agamenon se u Držićevoj tragediji, u skladu s ant. izvorom, odn. preradom Lodovica Dolcea, prikazuje na neutralan način, kao vladar koji nastoji uspostaviti ravnotežu između suprotstavljenih strana u kraljevstvu, ponajviše zato da bi zadržao mir među svim podanicima. On nije nipošto karakteriziran kao senekijanski tiranin, kao što je prikazan Polinesto, a u posljednjem činu funkcionira kao svojevrstan raspletatelj dramske radnje. Njegova je, naime, odluka hoće li osloboditi Hekubu i trojanske žene zbog počinjena ubojstva ili će kazniti Polinesta, jer se ispostavilo da on ne djeluje na korist cjelokupne grč. zajednice.