DŽUHO KRPETA

DŽUHO KRPETA, drama od koje se u Rešetarovu rukopisu – nastalom vjerojatno pol. XVI. st. – na listu 64v sačuvao samo nepotpun prolog (Počinje komedija de Džuho Kerpeta e de Hlad).

Budući da je 17. VI. 1702. Đuro Matijašević iz njega prepisao sedam i pol stranica nepovezanih rečenica (Dalla Comedia intitolata Gjuho Kaerpetta, list 10v–14v), pretpostavlja se da je pred sobom imao cjelovito djelo iz nekoga drugog rukopisa. Ivan Marija Matijašević je zabilježio da je komedija Džuho Krpeta »prikazana na piru u Rafa Gučetića«. U prologu se Rado spominje, no ne i njegovo prezime, pa je Milan Rešetar pretpostavljao da je taj podatak Matijašević mogao crpiti ili iz potpunoga prologa, ili završetka djela u kojem se obično opraštalo s publikom, pa je moglo biti spomenuto i ženikovo ime i prezime, ili je podatak našao u arhivskim dokumentima (Djela Marina Držića, 1930). Da je riječ o Radu Marinovu Gučetiću, Rešetaru je potvrdio Jorjo Tadić. Između 1. i 20. III. 1553. Rado Gučetić je sklopio bračni ugovor s Anicom Đurđević, s obvezom da ju povede kući za godinu dana. Iz toga je Rešetar zaključio da je pir bio o pokladama, između 6. I. i 14. II. 1554. Slavica Stojan međutim misli da je Džuho Krpeta predstavljen u toplijem dijelu godine te da je izvedba bila u ljetnikovcu, što bi činilo razumljivijom činjenicu da se Kerpeta u prologu obraća samo patricijima, jer ladanjima opasanim zidinama pristup puku nije bio dopušten (Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007). O sadržaju Džuha Krpete teško je išta suvislije reći, no sudeći po ulomcima čini se da je riječ o mitološko-rustikalnoj komediji u koju su bili uvedeni likovi seljaka. Iz sačuvanih dijelova može se nagađati da je djelo imalo mitol. radnju (personificirana godišnja doba – sačuvane su replike Prolitja zaljubljenog u Lito; spomen više ant. božanstava: Apolon, Pan, Pluton, Jupiter, Kupido) i neku koju – s dosta opreza – treba povezati sa zamjenom identiteta i opsjednutošću materijalnim dobrima, što mogu potvrditi sljedeći ulomci:

»Dva tolika dara ne mogu bit u jednom čovjeku. Pokli je tako, draže mi je da sam k tebi došao, er bogastvo gospoduje današnji dan sve ostale krjeposti«;
»O, lakomosti od zlata, kudi se prostireš?! Po mirijeh se bogataca penješ. Ja sam sve kriv, poznavam moj grijeh, i spovjedavam ga; po meni mnozi u vȁs život ne vide zlata i mru od glada, a mnogim zlato rđavi u skrinjah«;
»Er zlato i srebro kao veska priljepjuje godišnicam oko ruka«;
»Ter zakupljujem sva voća, sva žita i sve što zemlja sazdava; a poslije ljudem priprodavam; i zato sam bog od bogastva«;
»Sve se je ištetilo. Lakomos i među nami bogovi oto je počela sve snatat«;
»Reče se: svinja utječe se na puniji želud, koza na bolju travu, vuk na pritlju ovcu, hvrljak na smokvu kuveoku, a čovjek se utječe gdi je veće zlato«;
»Današnji dan tko je bogat, taj je lijep i mlad; tko je ubog,grub je i star. Ino se hoće neg odjeća u našemu životu«;
»Što bogatac veće ima zlata, to je veće lakomiji na njemu«;
»Ovi bogaci, što veće imaju, to su lakomiji«.

Sadržaj djela pokušao je rekonstruirati Milorad Medini: »Netko (Krpeta?) zašao nezadovoljan svojom srećom u šumu, da traži dvoje, pa susreo Pluta, boga bogatstva, koji mu kaže, da mu oboje, što želi, ne može dati, ali da će ga učiniti bogatim. ’Ja sam sve kriv, veli Bogatstvo; poznavam moj grijeh, ispovijedam ga, po meni mnozi u vas život ne vide zlata i mru od glada, a mnozim zlato rdjavi u škrinjah; a to sve ishodi: odkle oči izgubih, ne vidim tkomu davam, er da vidim, inako bi stvari prošle.’ Zlatom se i ljubav steče, pa će nenadni do je preobukao Prolitje u djevojačka sukna, pa ga učinio sasvim bogataš dvoriti Ljeto. U Ljeto je zaljubljeno Prolitje, koji je izmo-slična Ljetu te poslao u dvor, eda se tako djevojci približi. Kako lio pomoć Kupida. Pluto je podmitio službenicu u Ljeta, a Kupi-je ovaj zaplet razriješen, teško je kazati, samo bi se dalo po riječima: ’ustavi suze, utaži plač tvoj, zrak svitle liposti ukaže se u tvom licu’ nagadjati, da je Ljubav pobijedila, a po riječima: ’Ah, pse jedan, umrli su se počeli umetat u stvari od bogova. Ubio bog i Plutona,’ da je bogataš sramotno morao odstupiti, kad se je varka otkrila. U ovu fabulu upleteni su bili dakako i komični prizori, a komičnu je ulogu imao Vodan, koji je ostavio svoju rabotu, da počine u društvu s Hladom, svojim prijanom« (Povjest hrvatske književnosti, 1902). Prolog je izgovorio Kerpeta, a budući da pozdravlja vlastelu i vladike (»sinjori«, »moja gospodo plemenita«), bit će da je djelo izvedeno pred plemićkom publikom. Početak prologa oblikovan je u komičnom modusu: Kerpeta uljudno pozdravlja nevjestu (»s baretom u ruci nazivam dobar dan i dobar večer«), dok ženiku upućuje nešto dvosmisleniji, bit će seksualno aluzivan pozdrav koji cilja na ono što nakon pira treba uslijediti – consummatio matrimonii (»a ženiku dobra noć!«). Nakon toga raspravlja o trima vrstama žena – karljivima, lakomima i ližiotar (one koje su neprestano u crkvi, »ližu oltare«), pri čemu se svaka gotovo gnomski, poslovično opisuje. Zanimljiv je ulomak u kojem se spominje »moja družina«, no nije jasno o kojoj je družini riječ, premda je očito da su u pitanju mladi i neiskusni glumci. Ona treba »arecitati maškaraticu« na Radovu piru, no neki su na to negativno reagirali, pa se družina uplašila: »Dođe njetko, upita: ’Tko maškaratu u Rafa arecitava?’  – ’Ta i ta kompanjija.’ – ’Odždeni, izidi, daleko ih! Neslani ti će bit! Usramòti, ùbij kao ubogu ženu kudjeljom!’ Mislite, sinjori, kako mi ostasmo! Ubi nas zla godina, učinismo obraz od četrmjed, ostasmo drveni, kameni, kako oni koji otrne od glave do peta«. Dalje se govori da ih je tješila već afirmirana družina Gardzarija (tal. garzarìa: grebenarnica sukna), za koju se kaže »družina Rafova«, a također i da su je činili pripadnici vlastele: »Mȉsli gdje se nađoše ti vlasteli kad vidješe gdje mi stojimo inkantani!«. Gardzarija je obećala da će učiniti sve da gledatelji pohvale nastup nove družine, čak i ako budu gofi (nespretni) i da ih ne gađaju »gnjilijem nàrânčinam«, što može sugerirati da je u renesansnom Dubrovniku publika znala i tako reagirati ako joj se predstava nije svidjela. Osim u Džuhu Krpeti Gardzarija se spominje i u komediji Tripče de Utolče (IV, 6, 7). Rešetar je prvi natuknuo mogućnost da je član Gardzarije bio i Nikola Vitkov Gučetić, na temelju zabilješke u djelu O ustroju država (Dello stato delle republiche, 1591): »Kad sam sa svojom družinom bio pozivan da u komedijama ili tragedijama predstavljam najplemenitija zbivanja, a da se u tim predstavljanjima ne bih prestrašio i da bih podigao dušu i srce dječačke nježnosti, naređivao sam da trube i svirale veselo sviraju. Poslije toga predstavljao sam u ono svoje najnježnije doba onu ulogu na najveće zadovoljstvo i autora blažene uspomene Marina Držića«. U Džuhu Krpeti sigurno nije glumio jer je tada imao tri godine. No ako je 1554. družina Gardzarija već bila poznata, ako ju je vodio vlastelin R. Gučetić te ako se prihvati pretpostavka da je njezin član bio i N. Gučetić, pa ako se pomisli da je počeo u njoj nastupati sa šesnaest godina (1565), to bi značilo da je Rado Gardzariju vodio dugo jer je u doba kad je u njoj mogao nastupati N. Gučetić imao četrdeset šest godina. Znakovita je i sljedeća rečenica: »Ma ȍvo odovud u vijencu poete, u vers vas će molit što vam rijeh«. Svojedobno je Medini na temelju te replike zaključio »da su u Dubrovniku i pjesnici prikazivali«, što je Rešetar razumio kao da je sam Držić bio taj poeta, pa je tvrdnju zanijekao, tumačeći da poeta »može vrlo lako značiti uopće pjesnika; štaviše ja bih prije rekao da u Dubrovniku ni u XVI. vijeku ne bi se klerik ili svećenik usudio strpati na pozornicu«. Miljenko Foretić pak nije odbacio mogućnost »Držićeve improvizacije baš u onoj igri gdje nastupa neiskusna družina, na koju je, čini se, publika kivna, i da se sam pisac domišljato ispričavao što ne može realizirati svoje zamisli« (Marin Držić i kazališni život renesansnog Dubrovnika, 1969). Spomenuta rečenica međutim može značiti i to da je Džuho Krpeta bio kontaminacija proznih i versificiranih dijelova, onako kako je to i u Grižuli, neovisno o činjenici što su se u Matijaševićevu ispisu sačuvale samo prozne replike. Više je ulomaka Džuha Krpete pobuđivalo pozornost knjiž. historiografa. Takva je, primjerice, rečenica koju izgovara Kerpeta: »I ja, za rijet vam kao rabota stoji, do malo prije sambio Žuho, a sada sam Kerpeta…«. Može li se između te rečenice i njoj slične iz prologa komedije Skup – »I Stijepo sam i satir sam: kako Stijepo gostom se ne pripadamo; – kako satir, da vam povijem smijeh« – povući paralela, pa u Žuhu vidjeti stvarnu osobu koja u liku Kerpete izgovara prolog, ili je pak riječ o – kako je svojedobno nagađao Rešetar – liku iz neke Držićeve komedije, nije jasno. Primjerice, u komediji Dundo Maroje pomorac Dživulin Lopuđanin spominje stanovitoga »placara Žuha«, a tako su Lopuđani pogrdno nazivali Dubrovčane. Nejasna je i sljedeća rečenica: »Ma bogme oni Kotorčić mali smiješan biješe! Ako i njega mogosmo pritegnut k nam, nećemo ni toliko gofo proć«. U Držićevu opusu ima više likova Kotorana, a svi nose isto ime: Tripčeta u Dundu Maroju, Tripe u Arkulinu, Tripče u komediji Tripče de Utolče. Iznimka je tek Pasimaha u Skupu. Je li u prologu Džuha Krpete riječ o liku ili stvarnoj osobi, ne znamo, no budući da se spominje u kontekstu družine koja strahuje da joj nastup neće među publikom biti dobro primljen – naravno, ako to nije topos hinjene skromnosti – moglo bi se pomisliti da se iza Kotorčića skriva onodobnim gledateljima poznata osoba koja je uspješno tumačila likove Kotorana. Rešetar se pitao nije li riječ o nekom od Kotorana iz Držićeva opusa ili možda o liku iz koje izgubljene komedije. Frano Čale uz spomenutu rečenicu primjećuje »da je glavni junak komedije Tripče de Utolče, Kotoranin, morao biti manjega rasta kad je njegova mlada žena Mande mogla odjenuti njegove haljine« (Marin Držić: Djela, 1979). Aluzije na još koje možebiti izgubljeno Držićevo djelo vidio je Medini u dvije replike: »Er su ljudi vas smijeh ispuhali, a to se je vidjelo ovizijeh poklada, kad vile u garbiješijeh tancahu«; »Kad bi godišnica gospi ukrala peču larda, ter bi ju vrgli u tamnicu; a gdje bi Puljiz puljiški govorio, a Masara latuštinom udarala, i kad se ženik ne bi brinuo«. Ipak, to su samo nagađanja; no ako prva replika pripada prologu, prije bi mogla upućivati na vrijeme izvođenja Džuha Krpete koje – onako kako je računao Rešetar  – ne bi padalo u vrijeme poklada, nego poslije. Uz komediju Pjerin, Džuho Krpeta najokrnjeniji je tekst cjelokupnoga Držićeva očuvanoga dramskog opusa pa se o njemu ne mogu donijeti kakvi utemeljeniji sudovi. Matijaševićevi ispisi uvelike oblikuju današnju predodžbu o tome djelu, ponajprije zato što se sačuvane replike više odnose na mitološki sloj dramske fabule, s personificiranim godišnjim dobima (proljeće i ljeto) i moćnom posredničkom ulogom Kupida, kakvu taj lik ugl. u Držićevim djelima i ima (Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Grižula), dok se o eventualnoj priči oko Hlada i Vodana ništa suvislo ne da razabrati iz sačuvanih replika. O uvlačenju realističkoga svijeta u fantastični – a nema razloga ne vjerovati da se spomenutim kontrapunktom Držić poslužio i u Džuhu Krpeti – teško je bilo što kazati.