AMATUS LUSITANUS
AMATUS LUSITANUS (pr. ime JOÃO RODRIGUEZ), portugalski liječnik (Castelo Branco, 1511 – Solun, 21. I. 1568).
Pod španj. pritiskom i slijedeći španj. dekret iz 1492, kralj Manuel I. naredio je Židovima 1497. da prijeđu na kršćanstvo ili napuste zemlju. Ipak, i za pokrštene Židove život je pred opasnošću od inkvizicije u ranom XVI. st. bivao sve težim, pa je Amatus Lusitanus, koji je diplomirao u Španjolskoj 1530, odlučio otići u Antwerpen (1533). Tijekom sljedećih sedam godina u tom se gradu bavio liječničkom praksom te objavio prvo djelo, botaničko-ljekarnički Dioskoridov popis (Index Dioscoridis, 1536), dobar prijam kojega mu je pribavio poziv ferrarskoga vojvode pa se 1540. preselio u Ferraru, gdje je proveo sedam uspješnih godina tijekom kojih je izveo za ono doba golem broj od dvanaest sekcija ljudskoga tijela.
U to doba ponuđeno mu je mjesto grad. liječnika u Dubrovniku, a kako se Amatus namjeravao u konačnici nastaniti u tada prema Židovima liberalnom Osmanskom Carstvu, Dubrovnik mu se učinio zgodnom prijelaznom točkom. U očekivanju imenovanja preselio se u Dubrovniku bližu Anconu. Liječnička ga je praksa često odvodila u druge gradove, primjerice Rim, gdje je liječio papu Julija III., no i uz nju završio je svoj drugi botaničko-ljekarnički spis Učenje Dioskorida iz Anazarba o ljekovitim travama (In Dioscoridis Anazarbei de materia medica enarrationes, 1551) te prve dvije centurije životnoga djela Sedam centurija o medicinskom liječenju (Curationum medicinalium centuriae septem, 1549. i 1551), u kojima je opisao slučajeve iz bogate liječničke prakse. Prvu je centuriju posvetio dubr. Senatu, izričući nadu da će imenovanje grad. liječnikom stići uskoro. Unatoč želji i vezama koje je uspostavio s uglednim Dubrovčanima trgovcima u Anconi – primjerice s braćom Ivanom i Benediktom Gundulićem – imenovanje nije stizalo. Smrću pape Julija III. i dolaskom novoga pape Pavla IV. položaj se Židova u Papinskoj Državi, kojoj je pripadala i Ancona, pogoršao pa se Amatus preselio u Pesaru, a odande na svoju ruku u Dubrovnik, kako bi istražio razloge otezanja namještenja. Tamo je stigao vjerojatno 1556. i zadržao se do 1559, cijelo vrijeme kao privatni liječnik. U dokumentima iz 1558. kao razlog odbijanja imenovanja grad. liječnikom navodi se neimanje dopuštenja nadbiskupa, no vjerojatnije je da je iza toga stajala kampanja dubr. liječnika fizika.
Poč. 1559. otputovao je u Solun, gdje je proveo ostatak života i završio posljednju, sedmu, centuriju Curationum medicinalium. Važnost Amatusa za razvoj medicine u njegovim je anatomskim opažanjima, primjerice prvom opisu venskih zalistaka te građe i funkcije slušnog aparata, odn. slušnih koščica; u opisu niza bolesti (odn. skupa simptoma koji se zajedno pojavljuju) poput srčanog infarkta i želučanog ulkusa; u primjeni anatomskih opažanja na praktičnu medicinu; u nizu inovativnih metoda liječenja. Njegova je dubr. praksa, zabilježena u šestoj centuriji Curationum medicinalium (tzv. Ragusina), izvrstan izvor ne samo za povijest medicine dubr. kraja (gdje su, čini se, osobito česte bolesti bile mokraćni kamenci, malarija, tuberkuloza i sifilis) nego i za društvenu i kult. povijest, jer bilježi detalje iz života pacijenata te mnogobrojne susrete Amatusa kao liječnika i sudskoga vještaka s dubr. vlastima i društvom. Veza između Amatusa i Držića nije potvrđena, no u dvadeset petoj kuraciji Amatus je zabilježio slučaj Držićeva prijatelja Saba Bobaljevića, koji je u dvadeset petoj godini obolio od luesa, zbog čega je oglušio i trpio bolove u glavi.