DRAGIĆ

DRAGIĆ, lik u drami Grižula.

Vlah, sin Stanišin. Zaljubljen u vilu, zbog čega je napustio djevojku Grubu, koja ga traži i pati za njim. Pojavljuje se u petom i šestom prizoru prvoga čina, šestom prizoru trećega čina te prvom i drugom prizoru petoga čina. Očito je riječ o gotovo djetetu, što sudimo po darovima koje nudi Grubi: »Sve tebi: mriljulj pitomi i grlice koje sam onomadne izeo iz gnjijezda, i šarulja moja ovčica, – sve ti na darov, a ja se vili dah« (I, 6). Konvencionalan lik ubogog pastira koji traga za vilom, odbijajući savjete prijatelja Radoja i Mione da se otrijezni i vrati Grubi. Njoj objašnjava da je tri dana plandovao sa stadom, samo nju imajući u srcu, no tada se pojavila »bijela vila« i opčinila ga: »Tvoj sam njekad bio, sad nijesam tvoj ni moj. Tko me uze, uze!« (I, 6). U govoru rabi jednostavne rečenice, asindetski nanizane, opskrbljene tradicionalnim epitetima u opisima krajolika u kojem se zatekao i viline ljepote: »Prikaza mi se vila iz planine bjelja od snijega, svjetlja od sunca, rumenija od ruže, tanka, visoka, strilovita pogleda, draga u vidjenju, mila u hodu, slatkòsmjeha, a pozorom na moje tužno srce ma lijes, kami, zvirenje k sebi potezaše« (I, 6). Vilu će drugi put sresti u neobičnim okolnostima: uhvaćena u Plakirovu zamku, doziva pomoć, no Dragić je zbunjen jer istodobno čuje glas iz vreće u koju je vila svezala Grižulu. Dok dvoji, vilu odvodi Plakir, a on od straha pobjegne. Nakon toga se otrijezni, priznajući Mioni da je pogriješio, zbog čega je izgubio vjernu Grubu, a kad ga pronađe otac Staniša i izgrdi – nazivajući ga maganjom i vilenikom – pokušat će objasniti da mu je »srce izdrto« i da bi se svatko prevario, jer »vile uzimlju ljudi, a oni što će?« (V, 2). Otac ga vodi kući, a iz Radojeve replike u trećem prizoru petoga čina saznajemo da su roditelji Dragića i Grube djeci ipak dali blagoslov.