BULAJIĆ, VELJKO
BULAJIĆ, VELJKO, hrvatski filmski redatelj (Nikšić, 22. III. 1928).
Film. režiju studirao na Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Prvi mu je cjelovečernji film Vlak bez voznog reda (1959), o migracijama stanovništva u Jugoslaviji nakon II. svj. rata; nastao pod utjecajem neorealizma, film pokazuje težnju spektakularnosti (masovne scene) i fragmentarnom pripovijedanju, što je, uz jak ideološki podtekst i polariziranu karakterizaciju, gl. odlika njegovih najpoznatijih filmova: ratnih Kozara (1962), Bitka na Neretvi (1969) i Veliki transport (1983) te povijesnih Atentat u Sarajevu (1975) i Čovjek koga treba ubiti (1979).
Veljko Bulajić, Libertas, 2006
(Sandra Ceccarelli kao Deša Zamanja i Sven Medvešek kao Marin Držić)
Slične značajke dijeli i Libertas (2006), slobodna transpozicija života M. Držića, nastala nakon dulje stanke u redateljevu stvaralaštvu (prethodni film Donator režirao je 1989). Od sunčanih i svijetlih kadrova kaz. predstave pred Kneževim dvorom kojima film počinje do završetka u sivim nijansama na venecijanskim kanalima, Libertas se jasno uklapa u žanr političkoga (povijesnoga) filma zato što polit. tema nije samo poticaj ili kontekst nego i dominanta koja regulira sve ostale komponente. Naznačivši već naslovom temeljnu preokupaciju neraskidivom vezom individualne i polit. slobode, scenarij (autori Bulajić, Ivo Brešan i Mirko Kovač) se temelji na polariziranosti idejnih koncepcija slobode i tiranije te njihovih karakternih utjelovljenja, Držića (Sven Medvešek) i predstavnika vlasti, napose cenzora Dubrovačke Republike (Goran Grgić). Dekonstrukcija slike renesansnoga Dubrovnika kao prostora slobode provedena je, međutim, bez veće tematske slojevitosti i stilske razrađenosti pa film npr. ne razvija na početku naznačenu alternaciju svijetlih i tamnih kadrova kao vizualnih pandana tematskih suprotnosti; slika Držića temeljno je ona pjesnika slobode i dubr. sirotinje (koje je simbol lik Grbavca/Predrag Vušović) te kritičara autokracije pa retorički naglašeno mjesto dobivaju prolog negromanta Dugoga Nosa i raskošna vizija povratka maštanoga zlatnog doba u pretposljednjoj sceni. Povijesne i biogr. činjenice podvrgnute su slobodnoj interpretaciji i izmjenama kako bi se naglasilo strukturiranje filma kao svojevrsne polit. romanse (ljubavna veza Držića i plemkinje Deše Zamanje/Sandra Ceccarelli, Držićeva smrt s tridesetak godina, prikaz kaz. izvedbi, susret Držića i Cosima I. Medicija/Andrea Buscemi kojim se dramski uobličava epizoda Držićevih urotničkih pisama), iako film naslućuje nehomogenost suprotstavljenih pozicija u iskazima ostarjeloga kneza (Miše Martinović) koji naslućuje trajnost Držića kao književnika s jedne strane te u Dešinoj suzdržanoj reakciji na Držićevo vizionarsko izlaganje dubr. uređenja nakon svrgavanja stare vlasti kao neke vrste ostvarene socijalist. utopije.
