ŽANROVSKI SUSTAV

ŽANROVSKI SUSTAV, skup vremenski bliskih djela koja priznaju istu poetiku.

Poetika je općenit pogled na književnost; ona određuje društv. položaj literature, pojam vrijednosti u njoj i hijerarhiju među vrstama. Sve vrste unutar istoga sustava prihvaćaju – barem u načelu – mjesto koje im je dodijeljeno, imajući na posredan način na umu ostale knjiž. vrste u istom sustavu. Iz toga proizlazi da pojedinačno knjiž. djelo uvijek u sebi sadrži signale koji informiraju čitatelja o pripadnosti teksta određenoj vrsti i o mjestu te vrste unutar sustava. Različite knjiž. vrste zato su unutar sustava jedna drugoj potpora, jer im svima sustav daje legitimaciju; one su jedna drugoj i konkurencija, jer se natječu za čitateljsku pozornost. Vrste između sebe dijele sredstva koja im stoje na raspolaganju: teme, stilove, stihove, tipove kompozicije i sve ostalo, pa se zato neka od sredstava smatraju manje ili više ne-otuđivim vlasništvom pojedinačnih vrsta, za kojim ostale vrste ne bi trebale posezati. Tako je, recimo, s petrarkističkim stilom, koji je u XVI. st. pripadao lirici. Ako negdje dolazi do preklapanja, i to je preklapanje sustavno kodificirano: u renesansi, primjerice, petrarkistički se stil može pojaviti u pastorali, i to zbog toga što ona s lirikom dijeli ljubavnu tematiku, kao i filoz. shvaćanje ljubavi i njezine uloge u društvu. U renesansi se inače načelno smatra da su vrste i knjiž. postupci nerazdvojivo povezani: vrsta je povezana uz određenu tematiku, a tematika uz određeni stil, pa je tako podjela na visoki, srednji i niski stil u očitoj vezi s temama kojima se pojedinačne vrste bave. Na tematiku je u to doba oslonjena i hijerarhija među vrstama, koja je u dobroj mjeri izvedena iz društv. hijerarhije: tko želi govoriti o vladarima i vođama, mora pisati ep ili tragediju, i pri tome se služiti visokim stilom; tko želi pisati o slugama i seljacima, mora izabrati komediju ilipastoralu, i pri tome se služiti niskim ili srednjim stilom. Žanrovski je sustav u načelu nadnacionalna kategorija, osobito u doba renesanse, kad se drži da su sve nac. književnosti supstancijalno iste, a akcidentalno različite, dok su svi prirodni jezici tek dijalekti istoga općega kult. jezika. Ipak, u praksi se žanrovski sustavi nac. književnosti prilično razlikuju, što se dobro vidi usporedi li se hrv. književnost s talijanskom. Između tih dviju literatura postoji snažna veza, a neki hrv. pisci i aktivno sudjeluju u tal. književnosti pišući na tom jeziku. Ipak, u hrv. književnosti XVI. st. – za razliku od talijanske – važniju ulogu igra lirika od epike, jer epova ima izrazito malo, dok, recimo, plautovska komedija doživljava znatnu modifikaciju, jer ne postoji obrazovana (eruditska) publika, nego se predstava izvodi za cijelu zajednicu (primjerice u Dubrovniku). To pokazuje da žanrovski sustav pojedine nacionalne književnosti stoji u vezi s društv. prilikama, i to na dva načina. Prvo, na njega utječe razvijenost sredine, što znači brojnost pisaca i čitatelja, a također i gosp. snaga zajednice, o kojoj ovisi mogućnost da se djela objave tiskom. Drugo, žanrovski sustav – premda posredno – preslikava strukturu društva, jer će u njemu imati uglednije mjesto ona vrsta koja se bavi društveno važnijom tematikom. Upravo zbog toga žanrovski sustav hrvatske renesansne književnosti – uza svu povezanost s eur. literaturama – pokazuje neke izrazite specifičnosti, i po vrstama koje se pojavljuju, i po njihovoj kvantitativnoj zastupljenosti, i po društv. važnosti koja im se pridaje. Izrazita je, recimo, razlika – ali i interakcija – između sustava umjetničke i sustava usmene književnosti, koje se služe i različitim metričkim mogućnostima: sva umj. književnost – bez obzira na žanr – rabi dvostruko rimovani dvanaesterac, a usmena se koristi osmercem ili kojim drugim stihom. Za pripadnike umj. književnosti, usmena književnost i nije prava književnost, nego neka vrsta pučke zabave, a konzumenti usmene književnosti nemaju nikakvih spoznaja o onome što se u umj. književnosti radi. Ipak, postoji i kontinuirana povijest njihovih međusobnih dodira: u Ranjininu zborniku javljaju se pjesme na narodnu, Juraj Baraković uvrštava bugaršticu u Vilu Slovinku (1614), a posebno poglavlje čine oblici gradske pučke pjesme, kakvi se javljaju u Držićevim komedijama. Slično je i s maskeratama, u kojima se usmeno i umjetničko najneposrednije dodiruju, jer je taj žanr namijenjen izvođenju na javnom mjestu, ali tekstove pišu pravi književnici. Pri opisu žanrovskog sustava hrvatske renesansne književnosti treba još uzeti u obzir natprosječno mnogo djela koja se po vrstovnim obilježjima razlikuju od svega što se u tom trenutku stvaralo u inozemnim knjiž. kulturama; dovoljno je u tom pogledu spomenuti Ribanje i ribarsko prigovaranje (1568) Petra Hektorovića, koje sadrži i elemente poslanice i elemente ribarske ekloge, ali je po žanrovskoj pripadnosti nešto sasvim treće. Slično je kod Mavra Vetranovića, Barakovića i drugdje. Takve su pojave posljedica graničnoga položaja hrv. književnosti. Ona se istodobno nalazi i blizu središtu europskih knjiž. zbivanja (Italiji), ali graniči s krajevima gdje eur. književnost i kultura prestaju. Zbog toga i literarne vrste koje su nastale negdje drugdje u našim stranama zadobivaju određene modifikacije, pa koji put idu i ispred svojega vremena, čineći nešto što će se u eur. literaturama dogoditi poslije. Tako je, primjerice, sa suvremenom temom u epu: Barne Karnarutić piše o Sigetskoj bitki tek nekoliko godina nakon što se ona odigrala, a u Europi se pisci na takve korake ne odlučuju. Zbog toga u opis hrvatskoga žanrovskog sustava ulaze i djela miješanoga karaktera, jer ona često u našim prilikama imaju onu istu ulogu koju u drugim književnostima imaju žanrovski čista djela. Na vrhu hijerarhije nalazi se ep, koji u hrvatskom XVI. st. ima pomalo neobičnu sudbinu. Već na samom početku pojavljuje se egzemplarno djelo, koje po svim obilježjima odgovara humanističkoj koncepciji epa, naime Judita (1521) Marka Marulića, koja prihvaća sva poetička pravila, pa je usporediva s lat. epom Davidias istog autora. Vrlo brzo nakon toga počinju se pojavljivati atipična djela: najprije Hektorovićevo Ribanje, koje nije ep, potom Karnarutićevo Vazetje Sigeta grada (1584), pa naposljetku Vetranovićev Pelegrin (prvi ep na hrvatskom u Dubrovniku), gdje se, unatoč vezi s Božanstvenom komedijom Dantea Alighierija, uočavaju velika odstupanja od pravila o epskom stvaralaštvu, pa prevladavaju izrazito individualni tonovi. Stoljeće završavaju Razboji od Turaka Antuna Sasina, u kojima se opjevavaju ratni događaji, i to onako kako vijesti o tim događajima pristižu. Visoko je pozicionirana i lirika, ponajprije zato što služi kao jedno od sredstava komunikacije u biranom društvu. Ona je pretežito ljubavna ili nabožna, ali se javljaju i druge teme, poput politike, kao u Vetranovića. I ljubavno i nabožno pjesništvo dobiva glavne poticaje iz Kanconijera Francesca Petrarce i iz petrarkističkoga naslijeđa uopće, ali se u opusima naših pjesnika – u Ranjininu zborniku, ali i kod drugog i trećeg naraštaja autora – mogu naći i tekstovi koji se oslanjaju na drukčije tradicije: na srednjovjekovnu, trubadursku baštinu, na stilnovističke zasade i na suvremeni neoplatonizam. Nema mnogo autopoetičkih osvrta naših pjesnika na vlastitu liriku, pa je u tom pogledu najvažnija posveta knjizi Pjesni razlike (1563) Dinka Ranjine. Na marginama lirske produkcije – i u nešto drukčijem položaju – nalaze se pjesme pisane u tradiciji maskerate ili Vetranovićev Remeta, koji su neposrednije oslonjeni na zbilju. Poseban odvjetak u lirskom stvaralaštvu čine poslanice, koje – nadovezujući se na ant. žanr toga imena – uvode u književnost niz tema i motiva koji u ljubavnu i nabožnu liriku nemaju pristupa. Premda se služi istim stihom kao i ljubavna lirika, i premda u njoj autor istupa ponajprije kao pjesnik (pa koji put ima i ista karakterna obilježja kao i zaljubljenik iz petrarkističke poezije), poslanica govori ponajviše o svakodnevnom životu, pa se zato iz pjesničkih pisama što su ih razmjenjivali Nikola Nalješković i Hektorović, Hektorović i Vetranović itd. doznaje niz biogr. podataka o autorima, kao i o načinu života u njihovo doba. Scenske vrste mogle bi se podijeliti po dvama temeljnim kriterijima: na drame u stihu i drame u prozi te na drame za izvedbu i drame za čitanje. Drame u stihu kvantitativno pretežu nad dramama u prozi, a drame za izvedbu nad dramama za čitanje. Među scenske tekstove u stihu treba uvrstiti pastoralu i tragediju, s tim što se na rubu te skupine nalaze dva fenomena koja su nešto bliža pučkom ambijentu: crkveno prikazanje (kojega se koji put znaju latiti i pravi literati, poput Vetranovića) i pokladne igre, među kojima je najpoznatija Držićeva Novela od Stanca. Pastorala doživljava u Dubrovniku vidljiv razvoj, jer je prvi takav tekst – zapravo zametak drame – napisao već Džore Držić pod naslovom Radmio i Ljubmir, da bi poslije ta vrsta dobila razradu u Vetranovića te osobito u Nalješkovića i Držića; radnja joj postaje složenija, broj činova veći, a scenski zahtjevi složeniji. Već se kod Nalješkovića počinju miješati stilizirani likovi naslijeđeni iz tradicije, poput vila, satira, ant. božanstava, s likovima iz zbilje, poput seljaka iz dubr. zaleđa. Taj će postupak Držić osobito snažno razviti, pa će na proturječnosti konvencionalnoga i zbiljskoga svijeta graditi i dramaturgiju svojih komada, pristižući u nekima – poput drame Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena – na rub poricanja same institucije teatra. Pastoralama napisanima za izvedbu – a takve su odreda Držićeve – treba pridružiti i pastorale namijenjene čitanju, nastale u drugoj pol. stoljeća, kad je kaz. život u Dubrovniku donekle zamro i kad se i sama pastorala pretvorila u eminentno literarnu, a ne pretežito teatarsku pojavu. Među takvim tekstovima osobito je važno djelo Ljubmir, pripovijes pastirska (1580) Dominka Zlatarića, prijevod Aminte Torquata Tassa. U stihovima je i tragedija, u kojoj postoji težnja da se dominantni dvostruko rimovani dvanaesterac prošara drugim stihovima, i to najčešće funkcionalno, tako da se promjenom stiha obilježi status lika ili sadržaj prizora. To se događa u Držićevoj Hekubi, a još izrazitije biva potkraj stoljeća, kad tragedije pišu Frano Lukarević, Miho Bunić Babulinović i Sabo Gučetić Bendevišević. Pod utjecajem zbivanja u tal. književnosti, alterniraju se različiti stihovi te se širi metrički repertoar hrv. književnosti. Ti su tekstovi također napisani pretežito za čitanje. Za izvedbu se nedvojbeno pišu komedije, pa i Držićeve. One su sve u prozi, ali koliko god da u njima ima i podataka iz zbilje, zapravo su literarno inspirirane, ponajprije modom plautovske komedije, na što Držić i upozorava u prologu Skupa; takvim se isticanjem nudi literarna legitimacija teksta i dokaz o njegovoj pripadnosti sustavu visoke književnosti. Graničnim oblikom mogu se smatrati tri Nalješkovićeve farse (Komedije V., VI.i VII.), jer one jesu u stihovima, ali po tematici i tonu odudaraju od visoke literature; u drugu ruku, one su napisane više za izvedbu nego za čitanje, premda ipak računaju na recipijenta s određenim literarnim i teatarskim iskustvom. U svakoj od velikih skupina – epskoj, lirskoj i dramskoj – ima u doba hrv. renesanse priličan broj važnih, a netipičnih djela, koja zanemaruju mnoge od propisanih žanrovskih karakteristika, kao što postoji i niz podvrsta koje drugdje nemaju toliku važnost kao u nas, a u našim su se stranama razvile u zasebnu disciplinu, kao što je, primjerice, slučaj s nadgrobnicama.