ŠIROLA, BOŽIDAR
ŠIROLA, BOŽIDAR, hrvatski skladatelj, muzikolog, etnograf i folklorist, glazbeni pisac (Žakanje kraj Karlovca, 20. XII. 1889 – Zagreb, 10. IV. 1956).
U Glazbenoj školi u Karlovcu učio je violinu. God. 1902. obitelj mu se preselila u Zagreb, gdje je nastavio učiti violinu te nastupao u privatnim instrumentalnim sastavima. Upisao je studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je profesorski ispit položio 1913. Tijekom toga razdoblja učio je kod Ivana pl. Zajca privatno kontrapunkt, nauku o formama, instrumentaciju i fugu. Studirao i doktorirao (1921) muzikologiju na Sveučilištu u Beču. Od 1914. sustavno djelovao u glazb. životu domovine i u inozemstvu. Bio je direktor Etnografskog muzeja i adm. direktor Muzičke akademije u Zagrebu (1935–41). Ogledao se u svim glazb. formama.
Prvi dodir s M. Držićem imao je 1912, kada je skladao (izgubljenu) Uvertiru Stanac. Opera u jednom činu »na stihove Marina Držića« Novela od Stanca praizvedena je u Operi zagrebačkoga HNK 29. X. 1915. i izvedena četiri puta. Redatelj je bio Ivo Raić, dirigent Fridrik Rukavina, scenograf Tomislav Krizman. Predstava je obnovljena 2. IV. 1919. i izvedena pet puta, no tada pod dirigentskom palicom Krešimira Baranovića. Nova verzija djela praizvedena je u Operi zagrebačkoga HNK 3. X. 1936, kada je neslužbeno proslavljena 25. obljetnica skladateljeva umj. rada. Ukupno je bilo deset izvedaba. Redatelj je bio Aleksandar Binički, dirigent Lovro pl. Matačić, scenograf Marijan Trepše, koreografkinja Margareta Froman. Glasovi su podijeljeni ovako: Stanac bas, Miho bas, Gjivan i Vlaho tenori i Vila sopran. O izvedbi Novele od Stanca iz 1915, a u povodu nove verzije iz 1936, pisao je LujoŠafranek Kavić: »Stanac je nastao još pod utjecajem Richarda Wagnera i ondašnje mlade muzičke moderne, koja je zazirala odsvake pjevane melodije proglašujući je trivijalnom. Zato se i Širola u Stancu, izuzev nekoja mjesta za zbor, panički ugiba svakoj pjevanoj melodiji i priklanja beskompromisno recitativnoj deklamaciji, često i vrlo teškoj u ritmizaciji i intervalima, dakle i zamemoriranje. Melodičku i leitmotivičku građu premješta Širola u orkestar, koji karakterizira situacije, ugođaje i osobe, ali u pratnji plesova dobiva naše narodno obilježje i živost pokreta« (Jutarnji list, 6. X. 1936). Praizvedbe se prisjetio i Branimir Ivakić(također u povodu nove verzije): »Kompozitor Širola bio je 1915. pod velikim utjecajem muzike Richarda Straussa, a to je dalekood Dubrovnika 16. st. I doista, Širolina muzika nema s njim veze. Ovdje dubrovački gospari pjevaju poput germanskih junaka s Rajne, a kao kontrast tome se odvija veselje pokladnih renesansnih maškara u prpošnom tročetvrtinskom taktu valcera u stilu vedre Zajčeve muzike« (Obzor, 6. X. 1936). O novoj je verziji Novele od Stanca 1936. L. Šafranek Kavić pisao: »Staru preglomaznu i pregustu partituru Stanca nadomjestila je nova instrumentacija, prozirna i karakteristično zvučna, koja uzima u obzir glasove pjevača. Gdje je orkestar sam on se razvija do punog sjaja, a gdje je potrebno i do snage, kao u poletnoj i raspoloženoj uvertiri, u fino nastrojenom intermezzu i u temperamentnim narodnim plesovima« (Jutarnji list, 6. X. 1936).
