SREDIŠNJA OSMANSKA VLAST

SREDIŠNJA OSMANSKA VLAST. Na čelu osmanske države nalazio se sultan, apsolutni vladar, kojega su obvezivala jedino pravila šerijata.

Priznanica za uplaćeni dubrovački harač, 19. XI. 1458
(Državni arhiv u Dubrovniku, Diplomata et acta, sv. 1, br. 1)

Pojam takva sultana s gotovo neograničenim ovlastima odredio je Mehmed II. Osvajač (1451–81), a neometano sultansko ustoličenje i vladavinu osigurao je zakonom o bratoubojstvu: »Vladavina je dar sudbine svakomu od moje djece, bratoubojstvo je dopušteno radi poretka u svijetu. Većina uleme je to odobrila«. Ta se odredba primjenjivala do smrti sultana Ahmeda I. god. 1617, nakon koje je prihvaćeno načelo nasljeđivanja prijestolja »po starini«. U doba prakticiranja bratoubojstva, svi osman. prinčevi, kao ravnopravni kandidati za sultanski tron, odlazili su u unutrašnjost države kao namjesnici sandžaka i tako stjecali upravljačka iskustva. Poslije je odlazio samo najstariji princ – sigurni budući sultan. Trećom bitnom promjenom, koja je donesena i ozakonjena u Mehmedovoj Kanun-nami, sultan je svjetovnu i vjersku upravu prepustio opunomoćenicima, velikomu veziru i kaziaskerima (vojni suci). Više nije sudjelovao u sjednicama svojeg divana, nego je divanske rasprave pratio iza zastora. Osman. sultani petsto su godina živjeli u Topkapi saraju, koji je podignuo sultan Mehmed II. Saraj je imao tri gl. ulaza i četiri dvorišta. U drugom dvorištu nalazila se građevina Kubbealtı, u kojoj je zasjedao sultanski divan, najutjecajnije tijelo središnje vlasti u osman. državi. Divan je vodio veliki vezir, a ostali stalni članovi s pravom donošenja odluka bili su veziri (sedmorica do 60-ih godina XVI. st.), rumelijski i anadolijski kaziasker, rumelijski i anadolijski defterdar (voditelj financ. uprave), nišandžija (tajnik za sultanov monogram), beglerbeg (namjesnik) Rumelije i kapudan-paša (gl. zapovjednik flote). Osim njih, radu divana nazočio je još i niz tajnika, pisara i drugih službenika, koji nisu imali pravo sudjelovanja u raspravama. Sjednice sultanskoga divana održavale su se subotom, nedjeljom, ponedjeljkom i utorkom, kada su se rješavala pitanja u okviru njegovih političkih, pravnih i ekonomsko-financijskih kompetencija. Rad je započinjao zorom, odmah nakon prve jutarnje molitve u džamiji Aja-Sofiji, a završavao u vrijeme objeda. Zaključci sa sjednica podastirali su se sultanu tijekom svečane audijencije te su njegovim pristankom prerastali u odredbe.
Topkapi saraj i Kubbealtı bili su mjesta gdje su dubr. poklisari harača obavljali svoju gl. dužnost: predaju harača u sklopu svečane audijencije sultanu te rješavanje tekućih pitanja i problema na sjednicama sultanskoga divana. Upute dubr. vlade poklisarima i njihova pisma vladi pružaju podatke s pomoću kojih se može rekonstruirati središnji, svečani događaj izaslanstva, predaja harača, u kojem je svaki korak i pokret bio odmjeren strogim ceremonijalnim propisima. Audijencija sultanu i predaja dubr. harača obično se organizirala u nedjelju ujutro. Pošto bi poklisari ujahali kroz prvu portu (tur. Bab-i Hümayun) i dvorište, slijedila je druga, srednja porta (tur. Orta Kapı). Izuzimajući sultana, pred njom su svi morali sjahati i nastaviti pješice. Vrhovni meštar sultanova trpeznoga rublja, koji je stajao spreman u sljedećem dvorištu, preuzeo bi harač iz ruku slugu i predao ga vratarima, svakomu po vrećicu. Sljedeća četvorica uzela bi po jednu od četiri plitice – uobičajeni dar sultanu uz harač. Vratari bi zatim krenuli naprijed, dva po dva, a za njima zapovjednik helebardijera, sultanove tjelesne garde, i ceremonijal-majstor velikoga vezira, u kabanicama od brokata podstavljenima samurovinom, sa srebrnim štapovima u rukama kojima su poklisarima i pratnji krčili put kroz masu znatiželjnika. Na kraju toga dvorišta bila je odaja sultanskoga divana s kupolastim stropom u koju su ulazili svi dubr. poklisari kako bi prije audijencije sultanu pozdravili najviše dostojanstvenike Carstva.

Ferman sultana Sulejmana II. Zakonodavca o popravku katoličkih kapelica u Popovu polju, između 25. V. i 3. VI. 1533
(Državni arhiv u Dubrovniku, Diplomata et acta, sv. 4, br. 197)

Poklisari bi se duboko poklonili. Potom bi u susjednoj prostoriji sjeli na škemliju, klupicu presvučenu velurom, gledajući kako veznedari broje i važu novac za harač pod nadzorom meštra kantara i sultanova knjigovođe. Pregledani novac vratili bi u vrećice, zapečatili i opet predali vratarima. Nakon svečanog objeda, do treće, takozvane porte sreće (tur. Bab-ı Saadet), s obje strane prolaza postrojili bi se svečano odjeveni čauši, janjičari, spahije i dvorski furažeri. Veliki bi vezir po službeniku koji podnosi izvještaje sultanu, telhiščiji (tur. telhisçi) poslao molbu za prijam poklisara. Preuzeo bi ju gl. sultanov majordom, odnio sultanu na potpis i opet dao telhiščiji, koji ju je vraćao velikom veziru. Telhiščija je tad hodao svečano i udarao srebrnim štapom o tlo, upozoravajući nazočne, pokraj kojih je prolazio, da se moraju duboko pokloniti carskomu potpisu. Konačno je slijedio ulazak kroz portu sreće. Osim robova koji su služili sultana, kroz nju nije mogao proći nitko bez sultanove želje i dopuštenja gl. sultanova majordoma – zapovjednika svih bijelih eunuha. U audijenciju sultanu prvo su išli veliki vezir i članovi sultanskoga divana. Poklisari su ulazili tek nakon toga. Osim njih, u audijenciji su sudjelovali još i dubr. dragoman (prevoditelj za osman. jezik), katkad i prethodni par poklisara, ako se još uvijek nalazio na licu mjesta. Mogli su im se priključiti i drugi ugledni Dubrovčani. Pred ulazak u sultanove odaje svim su gostima darivani kaftani, koje su morali odmah odjenuti, što je bilo pravilo koje je vrijedilo za sve strane izaslanike. Izgleda da je postojao još jedan uvjet bez kojega se stranci nisu smjeli pojaviti pred sultanom. Riječ je o bradi, koju su morali početi na vrijeme puštati kako bi dovoljno narasla do te prigode. Slijedio je susret sa sultanom osobno. Dvojica zapovjednika vratara čvrsto su držala za ruke svakoga poklisara tijekom cijeloga boravka u sultanovoj odaji, što je također bilo pravilo koje je vrijedilo za sve strance. Poklisari bi predali vjerodajnice, poljubili zemlju pred sultanovim prijestoljem, eventualno bi im uspjelo poljubiti i rub sultanove haljine. Potom bi jedan od njih izgovorio pozdravni govor na hrv. jeziku: »Slavni, čestiti, mogući i priuzvišeni Care, komu slavnomu imenu od Istoka do Zapada sve krune sa svijem kraljima klanjaju se. Sada od gospode kršćanske mi prvi, vjerni i stari haračari, dubrovački knez i begovi ove umiljene sluge za ljubiti zemlju pod pristoljem tvoga slavnoga Carstva poslaše nas, i od starijeh starina od slavne uspomene čestitoga cara Orhana [Dubrovčani su uvijek lažno tvrdili da plaćaju harač još od doba vladavine sultana Orhana 1326–60] do dan današnji kako su na ovo slavno pristolje harač posilali i pridavali, tako i sada po nami njihovijem poklisarima poslaše ga, koji rečeni harač sada u haznu i miriju [riznicu] dadosmo i pridadosmo. Molimo umiljeno Vaše primoguće Carstvo, da pogled milostivi i blagodarni, s kojem smo bili vazda gledani od vašijeh slavnih i časnijeh djeda i pradjeda slavne uspomene, tako na isti način da i vaše slavno Carstvo da bi se dostojalo uzdržat ga više nas, za biti pod krilom protecijoni vašega blagorodnoga Carstva; a mi umiljeni sluge, u dne i u noći, i u svako doba molit ćemo bez pristanka Gospodina Boga za svaku veću slavu i felićitat vašega priuzvišenoga Carstva«. Pošto bi dragoman preveo pozdravni govor poklisara, sultan bi rukom dao znak da je audijencija završena. Po pravilima ceremonijala, cijelo je vrijeme šutio potpuno bezizražajna lica. Rijetke su iznimke, pa su zato i zapisane, kada je poklisare zadovoljno pogledao, nasmiješio im se, podrugljivo se podsmjehnuo ili čak progovorio. Sultan i njegov divan bili su službena središnja osman. vlast, no utjecaja na politiku imali su i mnogobrojni pojedinci iz sjene, pogotovo ako su bili sultanovi miljenici. Utjecaja su imale i žene. Sulejman II. Zakonodavac bio je pod snažnim utjecajem zakonite supruge Hurrem Sultan ili Rokselane, kako su je nazivali Europljani. Uspjela je smaknuti moćnoga velikoga vezira Ibrahim-pašu, zatim i Kara Ahmet-pašu. Na mjesto velikoga vezira postavila je zeta Rüstema. Korupcija u središnjoj osman. vlasti počela je upravo u doba Rüstem-paše. Iznimka nije bio ni inače ugledni i sposobni veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, postavljen 1565. Sukobom između Rokselane i Ibrahim-paše započele su i haremske intrige na osman. dvoru, koje će u razdoblju propadanja pridonijeti nemoći središnje osman. vlasti. (→ CARIGRAD; OSMANSKO CARSTVO)