PRIPISIVANA I IZGUBLJENA DJELA

PRIPISIVANA I IZGUBLJENA DJELA. U spisu Životopisi i pjesme nekih slavnih Dubrovčana (Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum) Ignjat Đurđević prvi je ustvrdio da je M. Držić, a ne Mavro Vetranović, napisao Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo, što su potom preuzeli svi knjiž. historiografi XVIII. i XIX. st. (Serafin Marija Crijević, Sebastijan Slade Dolci, Franjo Marija Appendini, Ivan Kukuljević Sakcinski, Pavel Jozef Šafárik, Šime Ljubić, Armin Pavić).

Franjo Petračić ih je tiskao kao Držićeva u sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića, 1875). Milan Rešetar je pretpostavio da je Đurđević podatak preuzeo iz rukopisa koji je bio vlasništvo Đura Matijaševića (danas Rešetarov rukopis) u kojem iza nepotpunog prologa drame Džuho Krpeta i nekoliko praznih listova slijede Prikazanje od poroda Jezusova (list 69r–81r) i Posvetilište Abramovo (list 81v–86r) te ta dva djela nije uvrstio u kritičko izdanje (Djela Marina Držića, 1930). Premda je Mavro Vetranović u nadgrobnici Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba spomenuo Hekubu (»O sjence zelene, ter ve je lisak spao, / gdi je Marin ljuvene pjesance popijevao, / Tirenu djevicu gdi u pjesan proglasi, / Ekubu kraljicu, koju čes porazi«), ta je tragedija pripisana Vetranoviću te 1872. objavljena u drugom svesku četvrte knjige edicije Stari pisci hrvatski među njegovim djelima (Pjesme Mavra Vetranića Čavčića). Držićevo autorstvo Hekube utvrdio je Petar Kolendić: 1905. u radu Tri doslije nepoznate pjesme dum Mavra Vetranića Čavčića objavio je spomenutu Vetranovićevu nadgrobnicu, a 1908. obranio disertaciju Pjesme Marina Držića i Mavra Vetranovića: rješenje pitanja autorstva njihovih pjesama (Marin Drzics und Mavro Vetranovic’s Gedichte: Lösung der Autorschaftsfrage betreffend die Gedichte beider Dichter), iz koje je poglavlje o Držićevu autorstvu Hekube objavio u radu Srpskohrvatski prevod Dolčeove »Hekube« (1909). Svoje je otkriće naknadno nazvao briljantnim, budući da se 1933. pojavio Šibenski rukopis, koji je Zorka Skočić ustupila Kolendiću, a na naslovnoj stranici kojega piše: »Izeta od Euripida. Echuba Trayedia Marina Darxicchia Dubroucanina«. Premda se ni u sljedeće njegovo otkriće – kontrast Karanje Dživko Oblizalo i Sava Vragolov – isprva nije sumnjalo pa su ga prihvatili Vinko Foretić (O Marinu Držiću, 1965), Franjo Švelec (Komički teatar Marina Držića, 1968) i Frano Čale (O Šibenskom rukopisu »Hekube«, 1977), ipak je Čale – kad Kolendić više nije bio živ – porekao Držićevo autorstvo Karanja (Je li »Dživko Oblizalo i Sava Vragolov« Držićevo djelo, 1978), pa ga i nije uvrstio u njegov opus (Marin Držić: Djela, 1979). God. 1921. Petar Karlić izdao je komediju Ljubovnici, pripisavši ju Držiću, što je bilo popraćeno napisima o spektakularnosti otkrića »od našega starinskog Molièrea, najvećeg dubrovačkog komediografa, gospara Marina Držića, pisca Dunda Maroja, Skupa, Stanca i tolikih uspjelih komedija« (V., Otkriće stare dubrovačke komedije, Dom i svijet, 1922, 2). Ubrzo se P. Kolendić javio oštrim i podcjenjivački intoniranim napisom u listu Život (»Ljubovnici«, trogirska komedija 17. veka, 1922), u kojem, među ostalim, kaže: »A tek o komediji! To im je ’commedia dell’ arte’, a njena, u tvari stereotipna, lica odlično ocrtani karakteri, ništa manje nego kao kakvo briljantno delo nepopravljivog Aretinca ili Macchiavellija, to je čak najlepše delo – znate čije? – nenadmašnog predstavnika raspojasanog dubrovačkog Činkvečenta, gospara Marina Držića rečenog Vidre, tako savršeno, da nam mogu i prvi evropski narodi zavideti! I take gluposti u nedogled!«. Dokazujući da je Karlićev predgovor prepun pogrešaka i besmislica te da je komedija nastala u Trogiru, i to u XVII. st., Kolendić kao najvažniji dokaz podastire katren iz dvadesete scene prvoga čina drame Alčina Junija Palmotića prikazane 1647, iz čega izvodi zaključak da su Ljubovnici nastali poslije te godine, a nagađa da bi joj autor možda mogao biti Petar Kanavelić. Marko Fotez međutim smatra da ti stihovi mogu biti i kasnija interpolacija nekoga prepisivača (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 20, 1967). O možebitnim izgubljenim Držićevim djelima sudilo se na temelju replika iz sačuvanih drama. Negromant Dugi Nos izgovara sljedeću rečenicu: »Scijenim da nijeste zaboravili kako vam Placu, tu gdje sjedite, u čas glavom ovamo obrnuh i ukazah prid očima, a na njoj bijehote; i opet ju stvorih u zelenu dubravu, od šta plakijer imaste«. Sintagma »zelena dubrava« različito je tumačena: Kolendić misli da je riječ o novom djelu prikazanom odmah nakon izvedbe Pometa (Premijera Držićeva »Dunda Maroja«, 1951), a oprezno sude i F. Čale (»Misli na neku, izgubljenu, pastirsku komediju, ili možda na prvu prikazbu Tirene, ukoliko ne želi podsjetiti na neki pastoralni dodatak nakon predstave Pometa, u istoj prigodi«, Marin Držić: Djela) i Rafo Bogišić (»Vjerojatno je riječ o Držićevoj taktičkoj namjeri da u intermedijima komedije publiku zadovolji i nekom pastoralnom scenom ili eklogom«, Marin Držić sam na putu, 1996). Grubiša, sin Pave Novobrđanina, prijatelja Dundova, kaže: »Gdje si, Pribrate, Radate, Vukmiru, Obrade, Radmile, moja ljubima družino? Daleko mi ste, bijedan!« (Dundo Maroje, IV, 9). Riječ je o likovima iz Tirene, što je Kolendić povezao s izvedbom iz 1551 (Premijera Držićeva »Dunda Maroja«), budući da se u njoj pojavljuje Pribat (u prologu s Obradom), kao i ostali likovi, osim Vukmira, pa se pretpostavljalo da je »Vukmir vjerojatno iz neke druge, izgubljene pastorale« (Marin Držić: Djela). Ipak, Vukmir može biti inačica imena Vučeta te ne bi potjecao iz nekoga nepoznatoga Držićeva djela, nego iz Tirene. Na temelju Kotoraninove replike: »Ȍno onamo u onjezijeh kućah. Koliko sam soldina iznio od pinjata iz onoga vašega Dubrovnika i od krušaka mednica. Je li vam, bože, Cvijeta živa i Vukota? Ja vas poznavam: vi ste Gardzarija; velike ti smijehe i vi njegda činjahote o pokladijeh« (Tripče de Utolče, IV, 6), nagađalo se da su Cvijeta i Vukota likovi iz koje Držićeve komedije (M. Foretić, Marin Držić i kazališni život renesansnog Dubrovnika, 1969) ili pastoralne drame (Marin Držić: Djela), a Foretić je natuknuo da je Cvijeta možda bila članica družine Gardzarija. Aluzije na izgubljena Držićeva djela pronašao je Milorad Medini u dvije replike Džuha Krpete: »Er su ljudi vas smijeh ispuhali, a to se je vidjelo ovezijeh poklada, kad vile u garbiješijeh tancahu«; »Kad bi godišnica gospi ukrala peču larda, ter bi ju vrgli u tamnicu; a gdje bi Puljiz puljiški govorio, a Masara latuštinom udarala, i kad se ženik ne bi brinuo«. Za prvu Medini kaže da »tu se očito smjera na kakvu pastirsku igru, ali koja je to bila, mi ne znamo«, a za drugu: »I to je po svoj prilici kakva aluzija na kakvu komediju, koja nam se sada izgubila«, pa zaključuje: »A kako je Držićev običaj spominjati u prolozima svoje prvašnje drame, po svoj prilici i ove komedije, o kojima je ovdje govora, bit će da je napisao Držić« (Povjest hrvatske književnosti, 1902). (→ KNJIŽEVNA HISTORIOGRAFIJA XVIII. I XIX. ST.)