PORNOGRAFIJA

PORNOGRAFIJA (franc. pornographie, prema grč. πορνογράφος: pornograf, od πόρνη: bludnica + γράφειν: pisati), eksplicitan prikaz seksualnih aktivnosti (pisan, vizualan ili audiovizualan), kojemu je osnovna svrha izazivanje spolnog uzbuđenja.

Pod eksplicitnim prikazom seksualnosti podrazumijeva se izravan i necenzuriran prikaz heteroseksualne i homoseksualne spolne aktivnosti, odnosno ljudskih genitalija u erekciji, penetraciji i ejakulaciji. Eksplicitni prikazi ljudske ili životinjske seksualnosti karakteristični su za sve drevne civilizacije, uključujući antičku grčku i rim. kulturu. Osim simboličnog i ritualnog značenja, poput onoga na crtežima i figuricama falusa (phalloi) koje su Rimljani smatrali predmetima što donose sreću, prikazi seksualne aktivnosti i ljudskih spolnih organa imali su i zabavnu, najvjerojatnije i motivirajuću funkciju. U ranom novovjekovlju takvi su prikazi najčešći u lik. umjetnostima, a nešto rjeđi u figuralnim umjetnostima, odn. u kazalištu ili književnosti. Masovna proizvodnja pornografije započinje eksplicitnim tiskovinama sred. XVII. st., a osobit zamah dobiva u XIX. st., ponajprije zahvaljujući izumu fotografije i, nešto poslije, izumu filma. Međutim, prema suvremenijim istraživačima pov. razvoja pornografije, ne samo vizualne nego i literarne, ona je u istoj mjeri vezana uz širenje srednje klase ili uz industr. revoluciju kao i uz »demokratizaciju« tiskanih medija, koji ostaju osnovno sredstvo distribucije pornografske građe sve do sred. XX. st. U drugom se dijelu XX. st. pokušala uspostaviti granica između »meke« i »tvrde« pornografije, pri čemu je prva bliža tradicionalnom shvaćanju erotike, jer činu prikazivanja spolnih organa, najčešće muških, ili pak coitusa pristupa s određenim stupnjem autocenzure. Razliku između pornografije i erotike teško je uspostaviti, ponajviše zato što oba oblika izazivanja spolnog uzbuđenja računaju na emocionalno i psih. stanje konzumenta. Različiti oblici pornografije legalizirani su tek 1970-ih; dječja pornografija je univerzalno zabranjena, a u nekim su zemljama zabranjeni i oblici »perifernih« seksualnih aktivnosti, među ostalim i bestijalna pornografija, sadomazohistički pornografski materijal koji uključuje nasilje, stvarno i glumljeno. Demokratizacija ukusa i borba protiv rasnih i spolnih stereotipa, karakteristična za postmodernu, odrazila se i u pornografskom materijalu, koji u XX. st. postaje predmetom feminističkih napada. To nije zaustavilo procvat pornografije u XX. st., ali je pornografsku građu učinilo raznorodnom, ne samo u smislu dramaturgije (protagonisti različitih seksualnih orijentacija, različite spolne i dobne pripadnosti, tjelesne građe) nego i u smislu prilagođenosti potencijalnom recipijentu (pornografija za parove, rekreativna i edukativna pornografija). U ranom novovjekovlju ipak nije postojao konsenzus oko toga što pornografija predstavlja ili, napose, u kojoj se mjeri može razlikovati od opscenosti ili erotike. Antički je pojam seksualnosti, posredno i pornografije, uvelike nasljedovan u ranonovovjekovlju: Prijap, kućni bog u grčko-rimskom kult. miljeu, postao je popularan upravo zbog veličine penisa u erekciji, koji bi prema suvremenim tipologijama pornografske građe mogao postati obilježjem tvrdokorne pornografije. Nadalje, ant. filozofija, uključujući i Platona, nije se ustručavala veza između muškaraca i dječaka, veza koje su prema današnjim moralnim i pravno-polit. normama nedopustive i kažnjive, o čemu govori Povijest spolnosti (Histoire de la sexualité, I–III, 1976–84) filozofa i kult. teoretičara Michela Foucaulta. Takvi pogledi na spolnost, koji su obilježili eur. renesansu, u mnogočemu se razlikuju od onih koji su postali dominantni u XIX. i XX. st. Baš zbog takvih »slijepih pjega« ant. kulture i humanistički i renesansni pisci nerijetko su dovodili u sumnju tezu o kompatibilnosti antike i kršćanstva. Konzervativnijim su se humanistima, primjerice, mnogi ulomci Ovidijevih Metamorfoza činili lascivnima, što je dovelo do niza cenzuriranih čitanja ant. klasika. Takav tip humanističke pedagogizacije ismijavao je Antonio Vignali u djelu La Cazzaria (1525–26), skrivajući se iza pseud. Intronato Arsiccio. Osim tih konzervativnih napada na pornografski diskurs postojali su i liberalniji autori, koji su opravdanje za vlastiti interes na granici pornografije i erotizma pronalazili u ant. prethodnicima, ponajprije u djelu Prijapske pjesme (Carmina Priapea, I. st. pr. Kr.), koje je kružilo po europskim kult. središtima u XVI. st. Tom žanru pripada i lat. tekst Hermafrodit (Hermaphroditus, 1425) Antonija Beccadellija (il Panormita), posvećen Cosimu Starijem Mediciju, koji je doživio javnu osudu i spaljivanje u nekoliko eur. gradova. No puni procvat lascivna i erotska, u nekom smislu i pornografska književnost, doživjela je u djelima manje poznatoga Giana Francesca Poggia Bracciolinija (Knjiga dosjetaka – Liber facetiarum, 1438–52) i poznatijeg i u to doba popularnoga Giovannija Boccaccia (Decameron, 1353). Međutim, takvi tekstovi se ne mogu u potpunosti smatrati pravim primjerima pornografskog diskursa, iako u njima tematizacija ljudske tjelesnosti redovito prelazi granice koje su postavili konzervativniji humanisti bliski crkv. moralizmu. Boccacciovo djelo trebalo bi ponajprije tumačiti kao kritičko-polemički te, s obzirom na dominantan svjetonazor, transgresivni i subverzivni opis karnevalizirane stvarnosti, i to iz perspektive pučke kulture kojoj materijalno i tjelesno nipošto nije strano. Prvim bi djelima ranonovovjekovne pornografske književnosti stoga trebalo smatrati lirsku zbirku Bludni soneti (Sonetti lussuriosi, 1527) i dijaloški koncipirana Razmatranja (Ragionamenti, 1534–36) Pietra Aretina. U Bludnim sonetima opjevao je šesnaest seksualnih položaja koje je izvorno naslikao rim. umjetnik Giulio Romano, a nakon njega grafički obradio i priredio za tisak Marcantonio Raimondi. Osim što se u diskursu kult. povjesničara proširila koncepcija »Aretinovih položaja«, kako ističe povjesničarka Lynn Hunt u uvodu djelu Izmišljanje pornografije (The Invention of Pornography, 1993), s vremenom su se počeli javljati oponašatelji takvih pornografsko-pjesničkih mapa, pa se i broj seksualnih položaja koji se u njima opjevavaju povećao nekoliko puta. Drugo spomenuto Aretinovo djelo, koncipirano kao dijalog između starije i iskusnije prostitutke i njezine mlade štićenice, zapravo je satira ili parodija vrijednosti kršćanskog obiteljskog morala. Mlada djevojka u tim dijalozima treba odlučiti što želi postati, časna sestra, supruga ili prostitutka, na što joj starija žena odlučno odgovara, tvrdeći da je prošla sve spomenute ženske uloge, kako je zapravo prostitucija jedini častan posao. Aretinovo djelo pokazuje određeni oblik društv. kritičnosti koja će ostati dominantnim svojstvom pornografije sve do XIX. st., što je možda najbolje vidljivo u djelima Markiza de Sadea. Većina pornografske literature ubrzo se našla na Indeksu zabranjenih knjiga, ne samo zbog eksplicitne lascivnosti ili opscenih popratnih slikovnih priloga nego i zbog oštre kritičke note. Pornografska se građa u europskim kult. središtima najviše proširila u XVIII. st., gotovo usporedno s rađanjem moderniteta i prosvjetiteljstvom, kako napominje L. Hunt, i to ne samo u libertinskim idejama sklonim franc. gradovima nego i u engleskim i niz. središtima. Ako bi se pornografski diskurs tipologizirao, u skladu sa stupnjem eksplicitnosti u prikazivanju opscenoga, lascivnog i tjelesnog, tada bi valjalo razlikovati mekoputnu erotiku na jednom kraju od tvrdokorne i eksplicitne pornografije na drugom kraju. Europsko knjiž. ranonovovjekovlje i renesansa nasljeduju i jedan i drugi tip prikazivanja ljudske tjelesnosti: međutim, dok boccacciovski prikazi svećeničkih perverzija transgresivnu snagu pronalaze u spoju visoke i niske (pučke) kulture, odn. u bahtinovskoj koncepciji karnevalizirane ili izokrenute stvarnosti, prosvjetiteljska je pornografska građa često visoko stilizirana, katkad i filozofijska. U hrvatskom knjiž. ranonovovjekovlju nema primjera pornografske literature, bar ne u onom smislu kako se takva vrsta izričaja određuje u suvremenih istraživača. Prijapovim su temama bliske neke pjesme Ilije Crijevića i Marka Marulića. U nekim su tekstovima zabilježene aluzije na ljudsku tjelesnost, odn. neizravni opisi spolne požude i spolnoga čina, na primjer u žanru maskerata, posebice u Nikole Nalješkovića. Sličan tip referencija na ljudsku tjelesnost karakterističan je i za Nalješkovićeve farse ili za njegovu jedinu eruditnu komediju (Komedije V., VI., VII.): u njima se ne izvrgavaju ruglu samo vrijednosti braka ili bračna vjernost nego se istodobno satirički prikazuje i dubrovački svećenički stalež, često sklon konkubinatstvu i nešto jeftinijim prostitutskim uslugama.

Na isti se način s problemom prostitucije bavi i M. Držić. U njegovu dramskom opusu prostitutke imaju značajnu ulogu, i to ne samo u svijetu Dunda Maroja, u kojem rim. prostitutka Laura, a zapravo Mandalijena, personificira Pometovu fortunu, koju pišu ženom ponajprije zbog njezine prevrtljive i opasne naravi, ili pak u komediji Tripče de Utolče, u kojoj se žena naslovnog junaka raskrinkava kao žena laka morala a Anisula kao svodnica, nego i u urbanom pseudomitološkom svijetu Novele od Stanca, u kojem vile koje tanac vode imaju svoje stvarne korelate u dubrovačkom kurtizanskome miljeu. Povremene se seksualne brojalice (»Gospo, dar, / žita stâr / da ti bude / dobar dar; / a na har / budi meni / tvoja stvar«, Dundo Maroje, II, 1), učestala spominjanja dijelova ljudskoga tijela, najviše onih s kojima računa i rus. teoretičar Mihail Bahtin kada govori o pučkom smijehu ili o grotesknom prikazivanju ljudske tjelesnosti – riječ je o stražnjici, trbuhu, udovima, kao i o aluzijama na spolne organe, posebice u Bokčilovim i Pometovim replikama u Dundu Maroju i Obložderovim u Pjerinu – međutim ne mogu proglašavati obilježjima diskursa ranonovovjekovne pornografije. Držićev prikaz tjelesnosti, samim time, kako god blizak bio erotizmu njegovih tal. suvremenika, valja uspoređivati s onom vrstom prikazivanja tijela koji je tipičan za boccacciovsku i rabelaisovsku novelistiku. Lada Čale Feldman u studiji Žensko za muško i muško za žensko u starijoj hrvatskoj dramatici i kazalištu (Euridikini osvrti, 2001) upozorila je na svojevrsnu transvestijsku motiviku, inače karakterističnu za Držićevo dramsko kazalište, dakle na redovita preodijevanja, posebice u Dundu Maroju. Takva motivika, ako se iščitava na pozadini onodobnih priručnika o uglađenosti, osobito o ženskom ponašanju, primjerice spisa Upravljanje obitelji (Governo della famiglia, 1589) Nikole Vitkova Gučetića, zacijelo posjeduje golem transgresijski potencijal, kao što to posjeduje i Gargantua i Pantagruel Françoisa Rabelaisa. Takav potencijal ne proizlazi iz pornografske materije koja se u novelistici franc. autora može naslutiti, ili bar ne samo iz toga, nego iz parodijskih postupaka koji tu materiju okružuju. Na sličan način ljudskoj tjelesnosti, daleko od pornografske izravnosti koja je postala karakteristična za Aretinove tekstove ili za pornografiju njegovih nasljedovatelja, pristupa i Držić u svojim dramama. Za njegovu su pastoralnu dramaturgiju značajne blago lascivne epizode u kojima pastiri i pastirice demonstriraju vlastitu ljubavničku žudnju, pri čemu se platonizam pastoralne ljubavi prema vili nerijetko parodira, kao na primjer u Grižuli. U Noveli od Stanca spominju se Duičini skalini, koji su u Držićevo doba bili poznati po tome što su ondje stanovale žene sumnjiva morala Perlica, Kitica, Propumanica i Pavica, a posljednja k tomu penga lice. U drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena protagonistima također upravlja eros, ne samo u liku Kupidona, koji će se pojaviti u Grižuli, nego i pod krinkom lascivnih vlaha, koji s proscenija komentiraju dramsko zbivanje. U komediografskom se korpusu Držićevih dramskih tekstova tematizacija tjelesnosti podiže na višu razinu. Ne samo što protagonisti, a nerijetko i zapletatelji fabule, postaju prostitutke, primjerice Laura u Dundu Maroju, što je inače karakteristično i za francusku pornografsku novelistiku prosvjetiteljstva, nego njihov erotizirani diskurs, u velikom broju slučajeva, postaje i karakterizirajući. Štoviše, aluzije na tjelesnost ili spolnost u Držića se nerijetko koriste radi prikazivanja ili, češće, stereotipiziranja alteriteta, ponajprije etničke drugosti. Primjerice, u komediji Tripče de Utolče Turčin je karakteriziran kao latentni homoseksualac – (»A jeda ga priguziči oni Turčin!«, IV, 1) – što Ivana Slamniga navodi na zaključak da »je popularno mišljenje u Dubrovniku bilo da su Turci homoseksualci«, zbog čega pak i »Nadihna, kad se Turčin i Pedant porvu, priželjkuje da bi Turčin zloupotrijebio Pedanta, čak mu [u tu svrhu] nudi mito« (Pristup Marinu Držiću s ove obale, 1964). Tijelo ili tjelesnost u Držićevu dramskom jeziku ne posjeduje onu erotsku i pornografsku snagu kao što, primjerice, posjeduje u Aretina ili u franc. autora u doba prosvjetiteljstva. Njegov je tretman erotike specifičan jer se proteže od petrarkističkoga zanosa tijelom i njegovom gotovo mitološkom snagom (Držićeva Venere, promatrajući Adona, progovara konvencionalnom petrarkističkom frazeologijom) do parodije takva zanosa, od lascivnih zavodničkih ispada na rubu komike i farse (Pometovo udvaranje Petrunjeli) do grubo naturaliziranoga prikazivanja stranaca. (→ HOMOSEKSUALNOST; PROSTITUCIJA)