PIVA I TARA

PIVA I TARA. Predstavljajući se u Noveli od Stanca Dživu Pešici, Stanac je istaknuo da je »s rijeke Pive« (3, s. 150).

U šestom prizoru prvoga čina Dunda Maroja Dundo iz prikrajka sluša razgovor sina Mara, sluge mu Popive i Pometa pa rezignirano uzvikuje »Piva i Tara! Pet tisuć dukata!«. Kotoranin Pasimaha, sluga Zlatoga Kuma, želeći istaknuti kako mu je gospodar široke ruke te ga je s dovoljno novca (munita) poslao po namirnice, ističe: »Ja potrčah, počeh zvonit u tobolac. Kao svrački na grohotušu skupiše se lupeži komardari, ribari, Piva i Tara« (Skup, II, 7). I dok u prvom primjeru Piva samo naoko upućuje na šire zemljopisno područje iz kojega dolazi Stanac, a zapravo implicira njegov niži status i pripadnost društv. skupini koju su Dubrovčani podcjenjivali, u druga dva »Piva i Tara« poslovični je izraz – sačuvan u usmenoj predaji i kao Napila je Piva i Tara – u kojem je sažeto pogrdno značenje za sve one koji su iz zaleđa Dubrovnika dolazili u grad trgovati, »sinonim prezira za ’niži svijet’« (V. Foretić, O Marinu Držiću, 1965). Sintagmu je Držić rabio kad je bez previše riječi htio socijalno i etički kontekstualizirati koji lik, odn. formulaičnim izrazom preuzetim iz svakodnevnoga govora sintetizirati stereotip o onima koji su živjeli izvan grad. zidina ili su općenito moralno ništavni. Zanimljivo je da Pasimaha mesare (komardare) svrstava među ološ, što nije slučajno. Pripovijedajući o procesiji za vrijeme feste sv. Vlaha, Filip de Diversis se posebno čudi što se u povorci koja ide u katedralu nalaze i mesari: »Potom svi obrtnici, ma kojega položaja bili, čak i mesari, idući u četi po dvojica u redu, donose voštanice i upaljene svijeće u crkvu svete Marije, gdje se slavi glavna svečanost« (Opis slavnoga grada Dubrovnika, 1440). Konačno, aksiološki smisao poslovice utkao je Držić i u ime Marova sluge – Popiva principom fonološke homologije priziva u sjećanje upravo negativnom semantikom nabijen izraz »Piva i Tara«.