PIO IV

PIO IV. (pr. ime GIOVANNI AGNOLO MEDICI, GIANNANGELO DE MEDICI), papa od 1559. do 1565 (Milano, 31. III. 1499 – Rim, 9. XII. 1565).

Potječe iz skromne milanske obitelji i nije povezan s aristokratskom obitelji Medici iz Firence. Predvodio je papinsku vojsku u Schmalkaldenskom ratu; 1545–53. nadbiskup Dubrovnika, 1547. papinski vicelegat u Bologni, od 1549. kardinal. Ublažio je rigorozne odredbe Pavla IV. vezane uz Indeks zabranjenih knjiga i inkviziciju. God. 1562. sazvao je treće zasjedanje Tridentskoga koncila, a nakon njegova okončanja (4. XII. 1563) utvrdio je 26. I. 1564. bulom Benedictus Deus njegove zaključke, među njima i Tridentsku vjeroispovijed (Professio fidei Tridentina). Pod prijetnjom ekskomunikacije zabranio je njihovo neovlašteno tumačenje, što je smio samo papa. Objavio je Tridentski indeks zabranjenih knjiga (1564). Nećake je imenovao kardinalima u dječačkoj dobi, među njima i Karla Boromejskoga. Kardinalom je 1560. proglasio i Giovannija, sina Cosima I. Medicija, a zatim i njegova drugog sina, Ferdinanda. Bio je dubr. nadbiskup prije Lodovica Beccadellija, kojega nije volio, budući da se Beccadelli na Tridentskom koncilu izborio za odluku da nadbiskupi žive u svojim nadbiskupijama, a Pio IV. u doba svoje službe nije ni bio u Dubrovniku.

M. Držić ga spominje u dva pisma Cosimu I. Mediciju: 3. VII. 1566 (»Fortuna počinje pokazivati neke poteškoće, najprije smrću pape Pija IV, nadalje slučajem Hiosa, zatim još nekim drugim stvarima. Mi smo mnogo polagali na pomoć pape Pija, ali, hvaljen budi Bog, ja u tim teškoćama ipak vidim dobar znak, jer Fortuna je uvijek nepouzdana kad najprije dolazi sa smiješkom i vesela lica«) i 27. VII. 1566 (»Ali tri su stvari otežale našu situaciju nakon što se s tom molbom pojavih pred Vašom Preuzvišenosti. To je smrt pape Pija IV. koji ih je poznavao i bio na njih pravedno ogorčen. I nije drugo želio nego da netko s dobrim razlogom nastupi protiv njih«). U pismu od 2. VII. 1566, u kojem izlaže potrebu dobivanja prividne ili prave ekskomunikacije (»scomunica finta o vera«), izravno ne spominje Pija IV., no zacijelo je na njega računao u dobivanju izopćenja. Razlozi koji takvoj pretpostavci idu u prilog trojaki su: prvo, Pija IV. Držić je spomenuo u dvama pismima; drugo, Pio IV. došao je 1553. u sukob s dubr. vlastima jer je za nasljednika imenovao Sebastijana Portica (kojega je papa potvrdio), no Dubrovčani ga nisu htjeli prihvatiti jer o nasljedniku s njima nitko nije razgovarao, a nije im se sviđala ni njegova prošlost. Dvije godine trajao je spor, a kad je kardinal Medici postao papa Pio IV. – prema pisanju Serafina Razzija (Povijest dubrovačke metropolije i dubrovačkih nadbiskupa /X.–XVI. stoljeća/) – proglasio je protiv Senata »una terrible scomunica« (užasno izopćenje), što se nikad nije dogodilo. Budući da Držić kaže da je Pio IV. na dubr. vlast bio »ogorčen«, očito je znao za sukob te ga je to moglo ponukati na ideju o ekskomunikaciji i pomoć upravo toga pape u njezinu dobivanju. Treće, Pio IV. bio je u izravnoj nepotističkoj vezi s Cosimom (sinovima je dodijelio kardinalsku čast), Držić je to zacijelo znao pa mu se činilo da će Cosimo ekskomunikaciju lako dobiti. Zato i kaže: »koji bi od Rima Vašim nastojanjem i pod Vašom zaštitom mogao dobiti neko tajno ovlaštenje protiv ekskomuniciranih«. Osim u prvom sačuvanom, ekskomunikaciju više neće spomenuti ni u jednom pismu. Problem povezivanja prijedloga o izopćenju s Pijem IV. jest taj što je on umro 9. XII. 1565, šest mjeseci prije Držićeva obraćanja medičejskome dvoru. Lovro Kunčević – koji je u Državnom arhivu u Firenci u veljači 2007. otkrio Držićevo pismo Cosimu od 27. VII. 1566 (»Ipak nije na odmet sve čuti«: medičejski pogled na urotničke namjere Marina Držića, 2007) – nudi tri moguća tumačenja papina spomena u pismima od 3. i 27. VII., odn. povezivanja njegove smrti s poteškoćama koje se mogu ispriječiti Držićevu planu. Prvo je objašnjenje Vinka Foretića da je »Držić već u godini 1565. pomišljao na prevrat« (O Marinu Držiću, 1965). Drugo slijedi iz rečenice »nakon što se s tom molbom pojavih pred Vašom Preuzvišenosti«, što bi značilo da se Držić Cosimu obratio i prije prosinca 1565, možda pismeno, jer se samo tako može objasniti njegova napomena u pismu od 28. VIII. da je u Firenci »ostao četiri mjeseca«, što znači da je u nju stigao u svibnju 1566. Prema trećem tumačenju Držić je za smrt Pija IV. doista saznao u Firenci, što ga je i ponukalo da u dva dana napiše dva pisma s oprečnim stavovima: u onom od 2. VII. opširno govori o ekskomunikaciji i nekom »spretnom« čovjeku koji bi se ovlaštenjem o ekskomunikaciji znao »u onim stranama poslužiti da se raspravi s onima što su na sebe navukli izopćenje«; u pismu od 3. VII. smrt Pija IV. znači poteškoću u ostvarenju plana, a cijelu zamisao »ne treba rastrubiti, nego valja raditi tiho i potajno, najprije zbog Crkve, a i zbog obzira prema Turcima i Mlečanima«. Kunčević smatra da je Držić »tek 2. ili 3. srpnja saznao da je Pio IV. mrtav. Urota je, čini se, zamišljena s njime na umu i on bi mogao biti taj, nažalost neimenovani, papa iz pisma od 2. srpnja na čiju pomoć Držić uvelike računa. To uvjerljivo objašnjava i začudnu činjenicu da Držić tako naglo, već dan nakon pisma od 2. srpnja, piše novo pismo Cosimu. Čini se kao da je iznenada došao do novih informacija i osjetio potrebu da reagira«.