MJERE

MJERE, jedinice kojima se uspostavljaju odnosi među pojedinim predmetima, ponajprije odnosi težine, zapremine, veličine i slično.

Stare dubr. mjere vezale su se ponajviše na venecijanske, a poslije i na turske i bečke. Prve pouzdane vijesti o njima potječu iz 1371, kada je težina dubr. libre, točnije debele libre, bila utvrđena na 0,75 venecijanske libre de peso grosso, što je iznosilo 0,477 kilograma. Debela libra iznosila je u XVIII. i XIX. st. 372,37 grama, a za franc. okupacije i poslije 377 grama. Osim debele libre postojala je i tanka libra ili librica od 327,93 grama. Između tih težina bilo je i približnih ili sličnih težina, što je rezultat poredbe s drugim utezima, a takve razlike postoje i u drugim mjerama. Libra se pritom često nazivala i litra. U XVIII. st. uvedena je za promet robe s Turskom mjerna jedinica oka, težine 3,5 dubr. libre, odn. 1,3033 kilograma. Vinska je pak mjera prema propisu iz 1386. bila veliko vjedro (quinquum), koje je punjeno čistom morskom vodom težilo šezdeset sedam dubr. librica, dakle 21,97 kilograma, što je otprilike isto toliko litara. Krčmarsko vjedro bilo je za osminu manje i zapremalo 19,22 litre, a dijelilo se pritom i na polovice, kvarte i osmine, potom i na dvadeset četiri kutala po 0,80 litara. U XVIII st. dubrovačka vinska mjera bilo je venecijansko barilo, koje je iznosilo 64,38 litre, a koje se ponovno dijelilo na šest malih vjedara (vidrica) po 10,73 litara, pa na sedam stara po 9,197 litara i napokon na osamdeset četiri kutala po0,7664 litre. Žitna mjera bio je star, zapremine 111,093 litara, a dijelio se na četiri ili na 4,5 uborka po 27,77 litre, odn. 24,687 litara, na šest kupela po 18,515 litara, pa na šesnaest bagaša ili starića po 6,943 litre. Od 1386. uljna je mjera bio dubrovački uljni star težine 9,4 kilograma. On se dijelio na tri uljne libre po 3,133 kilograma, na dvadeset četiri kvartuča po 0,3917 kilograma te na četrdeset osam polukvartuča po 0,19585 kilograma. Mjera za duljinu bio je dubr. lakat (braccio), koji je u XV. st. iznosio 513,45 milimetara. Od XVIII st. on se računao na 0,75 duljega venecijanskog lakta, odn. kao 512,55–513,40 milimetara. Veća je mjera bio dubr. paš ili sežanj, duljine četiri lakta, odn. 2,025 metara, koji se dijelio na šest stopa po 341,66 milimetara. Mjera za površinu bio je dubr. solad, od četiri stotine kvadratnih paša po 4,2 kvadratna metra, dakle ukupno 1680 ili 1681 kvadratnih metara. Uz taj solad, koji se u novije doba nazivao i zlatica, spominje se 1744. i ral (jugerum) od osamdeset četiri kvadratna metra.

U Držićevu opusu mjere se spominju u onom opsegu u kojem su važne za ilustraciju nekog odnosa ili pak karakterizaciju lika: da bi istaknuo bogatstvo Julijana Marinova Turčinovića (Džulo Pjorović), djeda po majci Vlaha Nikolina Držića, u drugom prologu Tirene Obrad će reći: »Svitli je stan ovoj Džula Pjorovića, / u Gradu tolikoj počtena plemića, / ki srebro mjeraše, Pribate, starići, / i srebrom pijaše s družinom plemići« (s. 35–38), a na isti će način govoriti o mladenkinoj obitelji Sinčićević Allegreti u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena: »Vukodlak: Ženi se taj mladić i vodi vladiku / roda Sinčičevîć anđeosku priliku. / Stárom tî vlasteli mjere srebro i zlato« (1, s 21–23). Uvijek gladan i žedan, Bokčilo će u jednom trenutku od Tripčete Kotoranina zaiskati vina: »Tripe, gospodine, kutalac vina! Ne umori me: usahoše mi usta« (Dundo Maroje, I, 8), a Dundu će predbaciti škrtost upravo navodeći malene količine vina koje mu je platio u Rimu: »Najlakše ovo mi si dao – kutalac vinca! Za bastaha me si s sobom poveo. Ubio Bog i moje pošastje s tobom i tvoju hranu! Od tebe nije ino čut neg plakat. Kad se ćeš nasmijejat i ja s tobom? Ubio Bog imanje za koje se tako sve plače! Hoću li se kada dobavit moga uboškoga stana, da mi je s mojijem kutaocem vina popijevat, a ti da bez mene plačeš s dukatmi? (…) Da’ amo kutalac vinca« (IV, 1). Prisjećajući se prošlih vremena, Mazija će Pometa metaforički podsjetiti kako je nekoć živio: »Ja znam te kad te sam napojio jednijem siromaškijem po kutaoca vinca, a ti, nebog, ne mogaše toralu kruha kupit« (IV, 7). Budući da je kao rektor crkve Svih Svetih (Domino) ujedno upravljao i opatijom sv. Petra na Koločepu, Držić je nerijetko ustupao i prodavao prihode iz vinograda da bi došao do novca: tako je, primjerice, 12. IX. 1553. Marinu Božovu Nalješkoviću – suprugu sestre Nike – za uzdržavanje koje je imao u njihovoj kući ustupio pedeset vjedara vina (oko 1100 litara), a 19. X. 1561. Ivanu Bartulovu Nalješkoviću – suprugu Nikine kćeri Vite – iz vinograda u Ponikvama prodao vino po šest groša vjedro, dok je ono sa Šipana stajalo osam groša po vjedru.