MIROVNI UGOVORI

MIROVNI UGOVORI. Dubrovnik je puni gospodarski razvoj i afirmaciju drž. subjektiviteta u međunarodnim odnosima postigao u XVI. st., premda se to zbivalo u nepovoljnim prilikama na balkanskom i mediteranskom prostoru.

Venecija je nakon 1420. uspostavila puno gospodstvo nad Jadranom, a nakon pobjede kraj Mohača (1526) Osmanlije su prvi put stigli pred Beč (1529). Zbog osman. opasnosti, u borbi za ugarsko-hrvatsko prijestolje između pristaša Ferdinanda i Ivana Zapolje, okončan je građanski rat u Slavoniji i sklopljen mir u Velikom Varadinu (1538). Dubrovnik je u tim okolnostima, pritisnut prema balkanskom zaleđu, tražio modus vivendi s Turcima i želio odoljeti mletačkoj gosp. ekspanziji. Republika se stalno nalazila u situaciji »kao brod na oluji nasred pučine«, kako je jednom sama dubr. vlada slikovito ocrtala svoj položaj. Dubrovačka Republika – kako se Dubrovnik nazivao od 1441. – tijekom XV. st. zaokružila se kupnjom Konavala, tako da se kopnenim pojasom prostirala od Oštroga rta kraj ulaza u Boku kotorsku do blizu Neuma-Kleka pred ušćem Neretve. To je područje zadržala i u opasnoj akciji tur. službenika Enehana, koji je 1590. nastojao Republici oteti Konavle i Gruž, sve otoke i otočiće uz obalu od Molunta, uključujući Elafitske otoke, pa Mljet i Lastovo s pripadnim manjim otočjem. Republika je zaštitu pojedinih teritorijalnih stečevina na kopnu osiguravala sustavom novčanih tributa, koji su bili cijena mira na granici i sigurnosti kopnenoga posjeda. Plaćala ih je od druge pol. XIV. st. bos. vladarima, a u XV. st. Kosačama i Pavlovićima za kupljene Konavle, kao i zahumskoj vlasteli Vlatkovićima. Višegradskim ugovorom, sklopljenim 1358. između Dubrovnika i ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika Velikoga, Republika je zaštitu i nezavisnost osiguravala plaćanjem tributa od petsto zlatnih dukata godišnje. Od 1458. tribut, kao »danak cijene mira«, Dubrovnik je plaćao i Turskoj za slobodu trgovanja po zemljama njegova dominija i za poštivanje samostalnosti dubr. države. Sustav tributa prihvatile su i druge države, poput Mletaka, koji su plaćali tribut Turskoj za Lepant, Lješ i Skadar (1454) te Cipar i Zante (1540). Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo također je bilo obveznik tributa Turskoj 1547–1606. Stvarala se praksa i dvostrukih odnosa: tako su pokrajinski gospodari u Bosni bili obvezni prema bos. kralju, a istodobno i prema Turskoj kao njezini tributari. Dvostruki tributarni odnos nije utjecao na ograničavanje slobode i nezavisnosti Dubrovačke Republike. Cjelokupno zakonodavstvo bilo je isključivo u njezinoj nadležnosti; voljela je isticati da je Dubrovnik sui iuris ne samo po tome što ima ius gladii nego i po tome što živi po zakonima koje sam donosi. Dubrovački je tribut Turskoj započeo već 1458. obvezom da se sultanu donosi godišnji »dar« u srebrnom posuđu vrijednosti tisuću dukata. To je zatim pretvoreno u godišnji novčani tribut od 1500 dukata (1458), pa konačno u iznos od 12 500 dukata (1478), na kojem se tribut i ustalio, izuzevši 15 000 dukata isplaćenih 1480. Nakon poraza što ga je pretrpjela ugarsko-hrvatska vojska kraj Mohača i nemoći toga kraljevstva da pruži zaštitu Republici, dubrovačka je vlada prekinula državnopravni odnos s Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom utemeljen Višegradskim ugovorom. Dubrovnik se našao između dvojice pretendenata na prijestolje ugarsko-hrvatskih kraljeva: s jedne strane Ferdinand, vojvoda austrijskih nasljednih zemalja i češki kralj, brat Karla V., njem.cara i kralja Španjolske, sa svim zemljama juž. Italije, Sicilije i Sardinije, gdje su Dubrovčani imali znatnih trg. interesa; s druge strane Ivan Zapolja, štićenik Turaka. Dubrovnik je izaslanike obaju pretendenata srdačno dočekivao i darivao, ali se koristio diplomatskom vještinom da izbjegne plaćanje danka. Republika je još 1530. nazivala kralja Ferdinanda I. »prirodnim gospodarom«, ali mu je obustavila isplatu tributa. To je uskratila i Ivanu Zapolji, koji je 1531. tražio danak od 500 dukata. Mirom u Velikom Varadinu između kralja Ferdinanda i Zapolje dokončan je građanski rat u Ugarskoj i Hrvatskoj, a 1540. spremali su Dubrovčani odgovor, ako bi kralj od njih zatražio danak. Davanje tributa nije bilo pitanje samo svote od 500 zlatnih dukata već je on značio priznavanje vrhovne vlasti. Godina 1526. nije bila prijelomna u državnopravnom položaju Dubrovnika: nije riječ o promjeni kojom bi prestala vrhovna vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, a nastupilo priznanje tur. vrhovništva. Tada prestaje isplaćivanje danka ugarsko-hrvatskom kralju, a Dubrovnik nastavlja Turcima i nakon 1526. plaćati danak iz godine 1458. Taj se danak u međuvremenu i povećavao i smanjivao, ali nije značio državnopravno priznavanje Turske kao vrhovne vlasti, premda se u vanjskoj politici Dubrovnik rukovodio obzirima prema Turcima. U Republici i na njezinu teritoriju nije bilo ni predstavnika tur. vlasti, niti je Dubrovnik imao stalnoga predstavnika u Carigradu, osim poslije konzula. Redovita veza Dubrovnika s Portom bili su tzv. poklisari harača, koji su svake go-dine sultanu nosili danak. Često su poklisari čekali da stignu oni sljedeći i tek bi tada odlazili iz Carigrada. Osim poklisara harača, dubr. vlada slala je i druge izaslanike na Portu, kad je to potreba zahtijevala. Izaslanici su upućivani i bos. paši i herc. sandžaku, a prema potrebi i drugim namještenicima, osobito susjedima u Herceg Novomu i Trebinju. Vlada je izjavljivala da Dubrovčani nisu podanici, ako i jesu tributari. Turci su htjeli zadrijeti u suverenitet, ali Dubrovnik je uvijek odbijao takve pokušaje te dopuštao simbolične geste kao izraz priznavanja Turske kao dominantne sile na Balkanskom poluotoku, u jugoist. Europi i na ist. Mediteranu. Bilo je dopušteno da se puca s tvrđava prigodom tur. pobjeda, da se nagrađuju donositelji takvih vijesti i čestitalo se sultanu, ali nije se pokazivala državnopravna ovisnost o tur. državi. Dubrovnik je u svim kršćansko-turskim ratovima čuvao neutralnost. Premda je u Dubrovniku postojala protuturska struja (kojoj je pripadao i M. Držić, što se osobito vidi iz pisma Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566), koju je vlada potiskivala, politika kompromisa omogućila je Dubrovniku da očuva samostalnost. Takav položaj prihvatile su i druge zemlje. Rimska kurija dala je 1549. indult Dubrovčanima da komuniciraju s Turcima, a sam je Dubrovnik održavao odnose s Rimskom kurijom i Španjolskom, kojoj su pripadale Sardinija, Sicilija i juž. Italija. Kraljevu namjesniku u Napuljskom Kraljevstvu, u znak prijateljske odanosti, Dubrovnik je već od XVI. st. slao godišnji dar, sokolove za lov, kao počasni danak. Čuvajući gosp. interese i trg. veze, Dubrovnik je u španjolsko-turskim ratovima čuvao neutralnost, zabranjivao sudjelovanje dubr. brodova u španj. ekspedicijama protiv islama, čemu se Držić također oštro protivio. U Španjolskoj i kod pape Dubrovnik je našao zaštitnika protiv mlet. rovarenja. I dalje je održavao veze s ugarsko-hrvatskim kraljevima te na simboličan način priznavao njihovu vlast i time što se i nakon 1526. u stolnoj crkvi pjevala laudes njemu u čast: »Domino, Regi nostro, Ungariae, Bohemiae, Dalmatiae, Croatiae: salus, honor, vita et victoria«. Najdelikatniji su bili odnosi Dubrovnika s Mletačkom Republikom. Mleci su Jadransko more smatrali svojim i od drugih zahtijevali da ga priznaju kao mletačko. Dubrovačka je vlada priznavala dominium Mletaka na Jadranu, osim dubrovačkih teritorijalnih voda. Dubrovnik je protiv Mlečana tražio potporu pape i Španjolske, katkad i Turske. To ga nije priječilo da s Mlečanima nastoji ostati u dobrim odnosima, i to ponajprije radi pune slobode trgovanja. Održavao je dobre odnose i s Genovskom Republikom i Firencom, a od XVI. st. i s udaljenom Engleskom. No krug s kojim je održavao tijesne diplomatske odnose, zbog zaštite ili zbog obveza, bile su Turska, Rimska kurija, Španjolska, austr. Habsburgovci kao ugarsko-hrvatski kraljevi, Francuska, Napuljsko Kraljevstvo i Venecija. Stoga u XVII. st. franc. pisci Michel Quiclet i Paul Ricaut pišu o Dubrovniku kao gradu sa sedam zastava. Novi sustav višestrane zaštite opstanka i položajazatražila je Dubrovačka Republika ponajprije od Španjolske, tadašnje vodeće sile ne samo na zap. Mediteranu nego i u mnogim eur. poslovima, zatim od Rimske kurije, djelotvorniju zaštitu negoli prije, pa postupno i od Francuske, a zaštitu od mlet. opasnosti uvijek i od Turske. Izvanrednom diplomatskom vještinom, opsežnim uslugama dubr. brodovlja u trgovačkim i ratnimpotrebama Španjolske, diplomatsko-obavještajnim uslugama i zapadnim silama i Turskoj, pa i »darovima«, osobito na Porti, uspješno je djelovao sustav višestrane zaštite Republike, pogotovo protiv glavnih opasnosti što su joj prijetile od Mletaka i Turske. Najbolje to dokazuju mnogobrojne i povoljne povlastice što ih je Republika stekla za svoje trg. poslovanje, posebno za pomorskotrgovačku aktivnost, u svim zemljama gdje je to tražila: djelotvorna zaštita u nizu teških situacija u dubrovačko-mletačkim i dubrovačko-turskim odnosima, prihvaćanje posebnoga položaja Dubrovnika u tzv. »svetim ligama«, tj. u ratnim pohodima zapadnih, kršćanskih, sila protiv Turske, pa konačno izvanredni dometi gospodarstva što ih je ostvarilo dubr. pomorstvo (ars marinaritiae). Opća međunar. konstelacija na Mediteranu omogućila je vlasti Dubrovačke Republike ostvariti svoj cilj:»Živjeti u dobrim odnosima sa svim narodima«. Međutim, nisu izostali ni neki dubr. doprinosi protuturskoj borbi, i to u doba kad je Republika već bila stalan tributar Turske, što je osobito došlo do izražaja u posljednjem desetljeću XVI. st.