MASKERATA
MASKERATA, vrsta prigodne lirske pjesme talijanskog podrijetla, raširena u hrvatskim primorskim komunama u ranom novovjekovlju.
Vezana je ponajprije uz pokladne svečanosti i često namijenjena javnom izvođenju, ali se s vremenom razvija u zasebnu literarnu disciplinu pa su se u njoj okušali i poznati pisci. Strukturirana je kao monolog kakva neobična lika, koji je zacijelo bio i kostimiran, a u tekstu se ne javlja autorski glas pa tako maskerata ima i stanovita predstavljačko-teatarska obilježja. Lik koji govori redovito je stranac ili je na koji drugi način egzotičan, pa se na početku predstavlja, obavještava odakle dolazi i čime se bavi, a potom na komičan način govori o tegobama vlastitoga života, svojim vještinama (svirka, ples, proricanje sudbine) ili o neobičnim navikama u jelu, piću i ljubavnom životu. Katkad su junaci maskerate i domaći ljudi, ali su oni tada ugl. pripadnici kakva neobična zanimanja, s tim što se to zanimanje uzima u prenesenu smislu, počesto s lascivnim aluzijama, kao primjerice u Vrtarima Antuna Sasina. Na kraju monologa – koji je obično kratak – govornik traži od slušatelja da ga nagrade jelom, pićem ili novcem, a koji put poziva žene na ljubavno uživanje. Katkad je junak maskerate, i govornik, kolektiv, ali tada nema izdvojenih replika pojedinih članova toga kolektiva pa treba pretpostaviti da su se takve pjesme zborno recitirale. Pučki, odn. prigodni karakter žanra – koji je bio omiljen na ulici, ali i u visokom društvu – prepoznaje se po izboru stiha: u XVI. st., kad u Dubrovniku i Dalmaciji prevladava dvostruko rimovani dvanaesterac, u maskerati se redovito upotrebljava osmerac (obično složen u katrene), dakle stih koji je blizak publici naviknutoj na djela usmene književnosti. Metrički identitet maskerate ostaje sačuvan i onda kada maskerate pišu književnici koji inače stvaraju drukčiju lirsku poeziju. Među najstarije maskerate pripadaju Trgovci Armeni i Indijani, Dvije robinjice te Lanci Alemani, trumbetari i pifari Mavra Vetranovića, u kojima su glavni junaci Nijemci, zbog čega se u njima pojavljuju i iskrivljene njem. riječi (npr. trinkati u značenju piti). Izrazito su lascivno-erotski maskeratni sastavci Nikole Nalješkovića, u kojima se kao govornici pojavljuju pastiri, prosjaci, čak i pojedini organi ljudskoga tijela. Zbog monološkoga karaktera, elastičnosti forme, kao i zbog pretežito komičnoga karaktera, maskerata se s vremenom odvojila od prigode za koju je stvarana te se, u konačnici, osamostalila kao zasebna knjiž. forma. Temeljnu njezinu situaciju – monolog kostimirana lika – iskoristile su i one poetike koje nemaju ni prigodni ni popularno-pučki karakter, primjerice petrarkizam, uz koji se obično vezuju više društv. sfere ili pak veće knjiž. ambicije. Tako biva i u jednoj od najpoznatijih renesansnih maskerata, cingareski Jeđupka Mikše Pelegrinovića. Pjesnik uzima za govornika Ciganku, a Ciganke su i inače tradicionalne junakinje maskerata. Ona mu proriče sreću, samo što je riječ o ljubavnoj sreći pa se Jeđupkini monolozi, njih šest, pretvaraju u razmatranja o smislu i fenomenologiji ljubavi, što osobito vrijedi za posljednji među njima, gdje kroz vračarina usta progovara muškarac koji očituje svoju ljubav prema gospoji kojoj Jeđupka gata. U prvom prizoru trećega čina komedije Tripče de Utolče M. Držića pojavljuje se jedna takva Jeđupka, koja, kako napominje Frano Čale, govori na obredno-gatalački način, obećavši glavnome junaku »korijenja« koje će mu vratiti ljubav prevrtljive i nevjerne supruge i koja će ga, naposljetku, »osloboditi tih tuga«. Na tradiciji maskerate utemeljeni su i neki tekstovi koji zapravo više i ne pripadaju tome žanru. M. Vetranović piše dva kraća spjeva pod naslovom Remeta, jedan komičnoga, drugi ozbiljnoga karaktera, za koje je karakterističan monološki ton i predstavljanje govornika na početku, kao i obraćanje slušateljima na kraju. To međutim više nisu maskerate, nego žanrovski nedefinirane pjesme koje nisu namijenjene pokladnom recitiranju i nemaju prigodni karakter, premda i stihom podsjećaju na maskeratu. Sličnu pozadinu imaju i neke od Vetranovićevih polit. pjesama, gdje istupa egzotičan lik sa svojim monologom, kao Orlača riđanka u blatu ribarom. Postojeći dugo u dubr. sredini, maskerata je utjecala i na nastanak novih knjiž. žanrova: nedvojbeno se nalazi u podlozi barokne komične poeme (npr. Derviš Stijepa Đurđevića, Gorštak Ivana Bunića Vučića i Suze Marunkove Ignjata Đurđevića).
