JAGIĆ, VATROSLAV

JAGIĆ, VATROSLAV, hrvatski filolog, slavist (Varaždin, 6. VII. 1838 – Beč, 5. VIII. 1923).

Studij klasične filologije završio 1860. u Beču. Djelovao je kao gimnazijski prof. u Zagrebu (1860–70) i u to vrijeme, uz ostalo, pisao rasprave i knjige o hrv. književnosti, usmenoj (Pabirci po cvieću našega narodnoga pjesničtva, 1861; O paralelah i izvorah naših narodnih pjesama i pripoviedaka, 1867), starijoj (Trubaduri i stariji hrvatski lirici, 1869; Adrianskoga mora sirena: hrvatski epos XVII. vieka, 1866), priređivao stare hrv. pisce (Šiško Menčetić, Džore Držić, 1870), a posebnu pozornost posvećivao je radu hrv. glagoljaša pišući paleografske, jezikoslovne i književnopov. rasprave o njihovu djelu i djelovanju te izdajući stare glagoljične tekstove. Njegova Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga (1867) novim metodološkim postupcima i originalnim pristupom iznjedrila je brojne nove spoznaje i o hrvatskoj i o srpskoj srednjovj. književnosti. Na njegov prijedlog JAZU je utemeljila seriju Starine, kojom je postavljen jedan od kamena temeljaca moderne hrv. znanosti o književnosti. God. 1871. napustio je Zagreb i djelovao u inozemnim sveuč. središtima (Odesa, Berlin, Petrograd, Beč). Djelom hrv. glagoljaša bio je zaokupljen cijeloga života pa je za Povijest hrvatske književnosti (1913) Branka Vodnika napisao uvodni dio Hrvatska glagolska književnost, a u svojem Archivu für slavische Philologie (prvom slavističkom časopisu) i zagrebačkim Akademijinim edicijama nastavio izdavanje glagoljičnih, ali i drugih tekstova iz stare hrv. književnosti (djela Mavra Vetranovića, Nikole Dimitrovića, Nikole Nalješkovića, Hrvojev misal, Krčki statut, Poljički statut itd.). U Viencu (1896) pisao je o hrv. protestantskoj knjizi Vsih prorokov stumačenje hrvatsko. Mnogo je pisao o Jurju Križaniću i to okrunio knjigom Život i rad Jurja Križanića (1917). Hrvatsku je javnost nastojao upoznati s dostignućima drugih slav. književnosti pa je 1895. za Matičinu ediciju Slike iz svjetske književnosti napisao knjigu Ruska književnost u osamnaestom stoljeću.

O djelu M. Držića objavio je raspravu Die Aulularia des Plautus in einer südslavischen Umarbeitung aus der Mitte des XVI. Jahrn. (1900), koju je u hrv. prijevodu objavio Mihovil Kombol pod naslovom Plautova Aulularia u južnoslavenskoj preradbi iz polovine XVI. stoljeća (1948). U tom tekstu Jagić se ponajprije bavi odnosom Držićeva Skupa prema Plautovoj komediji Ćup (Aulularia) i dokazuje »da ovdje ne može biti govora o prijevodu«, nego je to »na temelju Plautove teme sasvim samostalno izgrađena drama, u kojoj se samo glavni karakteri, a u pojedinostima neka mjesta ili prizori naslanjaju na Aululariju«. U opsežnom prepričavanju i komentiranju Skupa Jagić je sva ta mjesta naznačio. Pozabavio se i odnosom Držićeve drame prema dramama Aridosia Lorenzina de’ Medicija i Torba (La Sporta) Giovanbattiste Gellija. Odlučnoje odbacio tvrdnje Milivoja Šrepela i Antuna Fabrisa o utjecaju tih tal. drama na Skupa, posebice tamo gdje se ne podudara s Aulularijom, i kaže da Držić »ondje, gdje odstupa od Aulularije, ide svojim vlastitim putem (…) uzimajući u obzir realne životne prilike svojega grada«. U uvodnom dijelu rasprave nudi književnopov. pregled Držićeva stvaralaštva: raspravlja o pitanju je li koje djelo tiskano za autorova života, pokušava nešto reći o izvođenju Držićevih komedija, drži »da je prejaki utjecaj klera, pogotovo isusovaca u XVII. stoljeću, stvarao zapreke širenju Držićevih komedija s njihovim katkada vrlo grubim humorom«, govori ukratko o družinama koje su izvodile Držićeva djela. U prijevodu teksta Kombol je u bilješkama popravio neke Jagićeve navode: Jagić kaže da je Držić iz plemićke obitelji i navodi 1520. i 1580. kao godine rođenja i smrti, a Kombol piše da je Držić bio pučanin i navodi godine 1508. i 1567; uz Jagićevu tvrdnju da ni jedno Držićevo djelo nije izdano za njegova života, Kombol spominje izdanje iz 1551; Jagić tada nije znao da Posvetilište Abramovo i Prikazanje od poroda Jezusova nije napisao Držić i još neke pojedinosti (na koje Kombol upozorava tako što upućuje na izdanje Držićevih djela u sedmoj knjizi Starih pisaca hrvatskih iz 1930). U napomeni na kraju teksta Jagić spominje da je prekasno dobio u ruke rad Jiříja Polívke Škrtac u Dubrovniku (Der Geizige in Ragusa), koji se pojavio u Braunschweigu 1888 (u časopisu Archiv für das Studium der neuren Sprachen und Literaturen), ali drži da najveći dio njegova rada time nije postao suvišan. Jagićeva rasprava važna je za znanstv. raspravu o originalnosti Skupa i o kategoriji originalnosti u starijim knjiž. razdobljima. Izrekao je i obrazložio gledište »da se ‘Skup’ dubrovačkoga pjesnika Marina Držića smije ubrojiti među najuspjelije imitacije i preradbe ‘Aulularije’ u  XVI. stoljeću i da kao takav zaslužuje svoje mjesto u poredbenoj književnoj povijesti«.