TURICA

TURICA, dubrovačka maska koja je, zajedno s maskama Čoroja i Vile, imala posebne državne povlastice – čak su ulazile i u crkvu.

Turica, Franjo Marija Appendini

Turica, Franjo Marija Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichità,
storia e letteratura de’ Ragusei, I, Dubrovnik, 1802.

»Maškarana trojica« plesala su gradom o pokladama, na festi sv. Vlaha i na javnim slavljima izvan pokladnoga razdoblja. Malo vijeće raspravljalo je već 2. II. 1412. »da se dadu igračima Turice četiri perpera«. To nisu nevažne maškare, neobvezni likovi pokladnih veselja. Vjerojatno su nekad sudjelovale u plesu pod oružjem, u nekoj inačici moreške ili lančanoga plesa u doba Republike, što se može pretpostaviti usporedbom sa sličnim pojavama na Sredozemlju. Vlada je ceremonijalom određivala bratovštinama izvođenje plesova i igara, pa i mitol. igara među kojima se (uz svibanjskog Bembelja) spominju i Turica, Čoroje i Vila. Te su tri maske možda dio pretkršćanske obredne jezgre koja je, transformirana različitim plesnim i knjiž. utjecajima kroz stoljeća, poslužila kao ishodište profesionalnom plesnom i dramskom kazalištu u Hrvatskoj. Turica je izgledom najzanimljivija: taj je visoki maskirani lik spoj čovjeka s lutkom, točnije konjolikom glavom na štapu. Zoomorfni maskirani likovi (dvonožni i četveronožni) često se realiziraju takvom kombinacijom. Drvena glava (na štapu) tradicijskih maskiranih likova konja, krave, magarca, bika, vola, deve (kamele), kobile (gomile), koze, čaplje i Turice može se shvatiti i kao lutka ili rekvizit, a ne samo kao maska. Čovjek (ili dvojica) prekriven pokrivačem nosi štap (ili dva štapa), ima napravljen rep, katkad drvenu glavu s pomičnom vilicom koja se pokreće uzicom. Maska konja poznata je i kod drugih naroda, javlja se i u svadbenim običajima, kao i u Hrvatskoj. Kod nas životinju obično vodi prodavač i prodaje ju na svadbi ili o pokladama, uz pogađanje koje parodira pravo pogađanje na sajmu. Nikola Bonifačić Rožin ističe sličnost tih pokladnih likova s Turicom. Srodni su i različiti pokladni divovi, visoke konstrukcije s umjetnim glavama koje čovjek skriven pod tkaninom nosi na ramenima. Lik Turice prikazan je na graviri u djelu Franje Marije Appendinija Bilješke povijesnokritičke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana (Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, I, 1802), a zatim mu se gubi trag. Strogo odvajanje proslave crkv. sveca zaštitnika od karnevalskih maskiranih veselja plod je višestoljetnoga procesa kristijanizacije, o čemu svjedoče mnogobrojne zabrane i precizno vremensko ograničavanje maskiranja u starom Dubrovniku. (→ KARNEVAL; MASKA)

Autor: Ivan Lozica
Literatura:
M. Rešetar, Sitniji prilozi: dubrovačka »Turica«, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1934, 29;
N. Bonifačić Rožin, Pokladne maškare u Konavlima, Narodna umjetnost, 1966, 4;
I. Lozica, Turičinim tragom, u knj. Poganska baština, Zagreb, 2002.