TRGOVINA

TRGOVINA, jedna od najstarijih privrednih djelatnosti, kojom se, preko tržišta i trgovaca kao organizatora robne razmjene za novac, ostvaruje kretanje robe iz proizvodnje u potrošnju.

Dubrovački trgovac

Dubrovački trgovac, gravura iz XVI. st.

Osim što je ekonomski i politički, trgovina je i kult. fenomen. Širenjem tržišta, osim razvoju obrta, trgovina je pridonosila i usponu te polit. samostalnosti gradova. S obzirom na isplativost trgovine pomor. putevima, do XVI. st. napredovali su mediteranski gradovi-republike (Genova, Venecija, Dubrovnik). Zahvaljujući razvijenoj pomorskoj trg. mreži, Dubrovnik je bio u središtu trg. razmjene na Mediteranu. Stagnacija u razvoju trgovine mediteranskih zemalja uvjetovana je padom Bizanta (1453), osobito otkrićem Amerike (1492) te tur. nadiranjima. Smanjivanje gosp. aktivnosti posebice se osjećalo na ist. obali Jadrana (od 1450), a istodobno i u kontinentalnoj Hrvatskoj. Dubrovnik je trgovinom povezao balkansko područje pod Turcima sa zapadnoeuropskim gosp. tokovima. U XVI. st. taj je grad već bio moderan političko-ekon. entitet, trg. društvo u okviru društva koje ga je okruživalo. Trgovina je utjecala i na strukturu grad. elite jer ne samo da su rodonačelnici mnogih plemićkih rodova bili upravo sposobni trgovci nego je trg. inicijativa omogućavala brz društv. uspon te staleško izdvajanje. Izvor cjelokupne organizacije života u Dubrovniku postala je trgovina jer je značila bogatstvo, stoga povlastice, ugled, moć i slobodu. Trg. praksa bila je regulirana statutima gradova, a u Dubrovniku je već u XIII. st. bilo uspješno riješeno pitanje kreditne trgovine i naplate kamata. Dubrovčani su zarana poznavali sve oblike trg. operacija: jamstva, zaloge, mjenično poslovanje, kreditiranje. Dio ekon. mreže bio je i kompleksan sustav oporezivanja. Izvozno-uvozna carina, potrošarina na izlaganje nekretnina, robova ili druge imovine te uopće trgovinska politika s naglaskom na posredničku trgovinu Republike kodificirana je u Knjizi uredbi dubrovačke Carine (Liber statutorum doane Ragusii, 1277). Pri vrhu svjetske ekonomske misli u XIV. i XV. st. nalaze se i djela hrv. pisaca koji su u njih uklapali i razmatranja o trgovini. Marko Polo u Putovanjima (1298) upoznao je Europu s papirnatim novcem te s tržištem i opisom robe dalekih zemalja, čime je njegovo djelo postalo svojevrsnim priručnikom za »vanjsku« trgovinu. Opis slavnoga grada Dubrovnika (1440) Filipa de Diversisa svjedoči o ranom merkantilizmu u Dubrovniku. Diversis pripovijeda o podjeli trg. sloja, pridaje pozornost opisu obrta, primjerice, suknarstvu i kovnici, koji će se s vremenom pretvoriti i u manufakturnu djelatnost, te hvali adm. službe Republike vezane uz novčarske operacije. Prvi udžbenik iz (dvostavnoga) knjigovodstva u svj. literaturi, temeljen na ovjerenim izvorima, jesu Pravila knjiženja (1475) Marina Rafaelija Dubrovčanina, no primat u znanstv. razmatranju pojma trgovine i promicanju dvostavnoga knjigovodstva pripada Knjizi o umijeću trgovanja (Libro del arte dela mercatura, 1458) Benedikta Kotrulja. Knjiga je posvećena »veoma glasovitom dubrovačkom trgovcu« Franu Stjepoviću i sastoji se od četiri dijela. U prvom Kotrulj teoretizira o podrijetlu, obliku i biti trgovine, definirajući ju kao »vještinu ili skup pravila po kojima se legitimne (vlasne) osobe pravično vladaju u trgovačkim stvarima, radi očuvanja ljudskog roda i s nadom u dobitak«. U drugom razmatra vjeru i bogoštovlje trgovca, a u četvrtoj trgovčev obiteljski krug. Treća knjiga problematizira sâmo zvanje/lik trgovca. Smatrajući trgovinu umijećem koje valja izučavati od djetinjstva, zahtijeva da trgovac u praktičan posao unese humanističku naobrazbu – trgovac kao uomo universalissimo. Na njegov se rad nadovezao Zadranin Šimun Grisogono priručnikom Savršenim poslovanjem obogaćeni trgovac (Il mercante arricchito del perfetto quaderniere, 1609). O ekonomskim pitanjima govore i Nikola Vitkov Gučetić i Miho Monaldi (Razgovor o imutku – Dialogo dell’havere, u knj. Irena ili o ljepoti – Irene, overo della bellezza, 1599). Prema Gučetiću (O ustroju država – Dello stato delle republiche, 1591) postoje tri oblika trgovine: plovidba, prijevoz i preprodaja. Od sedam načina stjecanja novca potrebna za uzdržavanje obitelji, na drugo mjesto stavlja trgovinu (Upravljanje obitelji – Governo della famiglia, 1589) te osuđuje lihvarstvo (Trinaest govora o lihvi, rkp.). Gučetić razmatra i ulogu novca u trgovini, zbog čega ga smatraju utemeljiteljem radne teorije vrijednosti. Hrv. latinisti XVI. st. bilježe značenje koje trgovina ima u njihovo doba. Vinko Pribojević u govoru O podrijetlu i zgodama Slavena (De origine successibusque Slavorum, 1532) spominje trg. aktivnosti Hvarana, smatrajući trgovinu osnovom njihova prosperiteta, Ludovik Crijević Tuberon u petoj knjizi Komentara o vlastitom vremenu (Commentariorum de temporibus suis, 1590) piše o trg. mentalitetu Dubrovčana, a Antun Vrančić u putopisu Putovanje iz Budima u Drinopolje (Iter Buda Hadrianopolim anno MDLIII, 1774) opisuje trgovinu robljem. Trgovina i trgovci dijelom su predmet razmatranja tzv. utopijskih vizija savršene države koje u XVI. st. nastaju kao odraz razvijene knjiž. svijesti: Ivan Polikarp Severitan, Samovlada (Monoregia, 1522), Frane Petris, Sretan grad (La città felice, 1553), Matija Vlačić Ilirik, O prijelazu Rimskoga Carstva na Germane (Von Ankunft des Römischen Kaisertums, 1567), te u idejno-filoz. implikacijama prologa Dugoga Nosa Dunda Maroja M. Držića. Likovi trgovaca, motiv novca, škrtosti, lihvarenja, neobuzdane zarade, miraza, tržnice, pohlepe, odražavaju trgovački, »kapitalistički duh« i čine motivsko-tematske komplekse pojedinih knjiž. tekstova XVI. st. U Ranjininu zborniku (1507) tri pjesme (br. 461, 726, 780) odražavaju novčanu tematiku. Pjesan o dinaru Marina Kabužića (Libro di negozio njegovih predaka Nikole i Luka Kabužića iz 1426. najstariji je sačuvani dokument te vrste u Dubrovniku) kritika je prevlasti dinara u društvu te negativna apostrofa trgovca-lakomca, što je izraženo i u stihovanim Pričicama Nikole Dimitrovića ili u putopisnoj poslanici iz Aleksandrije upućenoj Nikoli Nalješkoviću sa skicom levantske trgovine. Iako dramski knjiž. topos, hrvatskim dramskim robinjama određena je tržišna cijena i naznačeno platno sredstvo: Robinju Hanibala Lucića Derenčin, scenski predstavljen kao trgovac, kupuje za 3000 dukata na dubr. trgu, na istom mjestu na kojem i Satir u Istoriji od Dijane Mavra Vetranovića želi trgovati zarobljenom vilom i »zgrnuti lopatom dukate«. Ženidbeni pregovori i prosidbe prikazani su kao dobro poslovanje (A. Sasin, Malahna komedija od pira; M. Benetović, Hvarkinja), pri čemu važnu ulogu ima prćija (Komedija VII. N. Nalješkovića; Skup, Arkulin, Pjerin M. Držića), kapital »pomoću kojega su se oženjeni muškarci osamostaljivali i ubacivali u trgovačke poslove« (Z. Janeković Römer, Rod i grad: dubrovačka obitelj od XIII. do XV. stoljeća, 1994). Aluzije na trg. zbilju u Dubrovniku prisutne su i u Držićevim djelima. U prvom prologu Tirene Vučeta aludira na povlastice i dubr. poziciju trgovačko-pomor. sjecišta Istoka i Zapada te politiku konformizma (s. 39–46), a u prvom prizoru drame Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena Vukodlak kaže da je »iznio pô torbe dinari« (1, s. 28) trgujući s kućom Sinčićevića. U sačuvanim ulomcima Džuha Krpete govori se o zlatu i lakomosti, a u replici: »Ter zakupljujem sva voća, sva žita i sve što zemlja sazdava; a poslije ljudem priprodavam; i zato sam bog od bogastva«, krije se mehanizam dubr. trgovine. U Noveli od Stanca Stanac dolazi u grad trgovati, no Dživo Pešica ga uvlači u nòvelu s pomoću »maske« trgovca. Sraz tih dvaju svjetova upozorava na raslojavanje trg. sloja: siromašan težak s rijeke Pive i bogati trgovac govedima iz većega središta Gacka. Dživov lik oprimjeruje trg. uspjeh kopnenom trgovinom i nekreditiranjem (s. 79–88), što je način poslovanja »savršenoga trgovca« B. Kotrulja, čije je djelo Držić mogao poznavati u rukopisu (L. Paljetak, Stanac ili Dubrovnik kao idealni trg, 1989). Zaplet u komediji Tripče de Utolče razvija također lik trgovkinje – svodnice Anisule, koja, poput Barbare u Hvarkinji, želi na Mandi zaraditi »deset škudi«. Tèzoro u Skupu usmjerava sva zbivanja u komediji, Skup trguje i vlastitom kćeri, hoteći ju dati Zlatom Kumu bez miraza; u monologu sluge Pasimahe uobličen je ritam dubr. tržnice, gdje »kao svrački na grohotušu skupiše se lupeži komardari« (II, 7); Dobre spominje trgovce mirisnim vodicama Čičilija i Justina, koje pohode »sadanje nevjeste«. Autentičnost podneblja trgovine i trgovaca gotovo da je dokumentirana u Arkulinu. Arkulin je trgovac-novčar koji se obogatio trgovinom u Apuliji. Iako se scenski prostor intrige razlaže motivom škrtosti, aktualiziran je i svijet pomor. trgovine (Lopuđanin Viculin), međunarodne trgovačko-bankarske veze (Apulija, Kotor), imovinski odnosi kućevlasnika sa stanarima (Arkulin, Vukava), mirazno-financijskih transakcija (Ančičina svojta). Trgovac/trgovkinja u Držića je i autorski stvoren lik i »živi model«: Milašica što »sirenje prodava« (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 1, s. 59; Dundo Maroje, V, 7), Petar Longo (Arkulin), Džanpjetro zlatar (Dundo Maroje), Kata Matkova Profumanica (vila Propumanica u Noveli od Stanca) iz Duičine ulice, koja, kao i Laura, obrće novac, likovi su komedije i osobe u zbilji. U Dundu Maroju trgovci su aktanti (dubr. trgovci Vlaho, Niko i Pijero, trgovac svilenim tkaninama Lessandro, lihvar Sadi ili Gianpaulo bankar u banci Oligiati s kojom je poslovala i Republika) i akteri (Maro i Maroje, antipodi Pometu, »kralju od ljudi«). Trguje i Laura, podrijetlom iz Augsburga (trgovačko i bankarsko središte), a njezin je obrt renesansnom Rimu pribavljao i do 20 000 dukata. Maroje je prototip dubr. trgovca, škrt i pohabana odijela, opsjednut zgrtanjem dukata, čija trgovina postaje neizvjesna kad mu sin, koji treba naslijediti trg. poslove, spendža 5000 dukata. Tripčeta tu životnu filozofiju sažima riječima: »Uzmi mi dukate,uzmi mi čast i život« (I, 1). Lik lihvara je i Židov Sadi, čiji se govor vrti oko bisera, škuda i dukata. U upornom salijetanju svojih dužnika, potraživanju novca, Sadi očituje i onodobnu predodžbu Dubrovčana o Židovima, koji su većinom bili trgovci. Međutim, on »nije najgori lopov u komediji« (J. Torbarina, Šekspirske teme u djelu Marina Držića, 1967), nego višedimenzionalan lik, lukavo udvoran i duboko ironičan u komentarima o Maru i Lauri (II, 7). Osim što je gosp. grana, izvor moći i bogatstva, pa čak i posebna grana znanosti, trgovina je i važna motivsko-tematska okosnica knjiž. tekstova Držićeva doba.

Autor: Saša Lajšić
Literatura:
F. Braudel, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća, Zagreb, 1992;
V. Stipetić, Povijest hrvatske ekonomske misli, Zagreb, 2001;
B. Kotruljević, O umijeću trgovanja, Zagreb, 2005;
S. Lajšić, Trgovačka praksa kao literarni obrazac u hrvatskoj renesansnoj književnosti, Fluminensia, 2005, 2.