TALIJANSKI DIPLOMSKI RADOVI O M. DRŽIĆU
TALIJANSKI DIPLOMSKI RADOVI O M. DRŽIĆU. Na Sveučilištu u Padovi u razdoblju od 1944. do 1957. obranjeno je dvanaest diplomskih radova, a rezultat su nastojanja Artura Cronije da se sustavno analiziraju sva Držićeva djela i odgovori na pitanje o vrelima njegove inspiracije.
Radovi se čuvaju na Odsjeku za slavistiku (Dipartimento di Lingue e Letterature Anglo-Germaniche e Slave), prije Institutu za slavensku filologiju (Istituto di Filologia Slava), Sveučilišta u Padovi. Svih dvanaest radova ima ugl. jednaku strukturu: uvod u život i djelo, sadržaj drame kojoj je rad posvećen, s mnoštvom detalja, analizu izvora, što je najčešće središnje poglavlje, te kritičke osvrte koji ugl. ne dovode u pitanje vrijednost djela, maštovitost, kreativnost i bogatstvo autorova jezika, nego inovativnost na sadržajnom planu. Uporno se ističe utjecaj klasičnih ant. uzora i tal. pastorale te ugledanje na tradiciju pučkoga teatra koji se razvio u Sieni toga doba.
1. Wally Bottaro, Adone e Venere di Marino Darsa (svezak I, 91 str.; svezak II, Concordanze del lessico poetico, 135 str.), rad obranjen škol. god. 1944/45. Autorica nastoji dokazati da je kratka mitol. priča nastala iz dvaju izvora: pastoralne komedije i pučkoga teatra kakav je predstavljala kaz. družina Congrega dei Rozzi (Družina neotesanih) iz Siene (Marino Manescalco, Moti di fortuna, 1517; Niccolò Campani zvan Strascino, Mršavac – Il Magrino, 1524. i druge komedije). Unatoč tomu, priznaje da je potraga za utjecajima na Držićevo stvaralaštvo uzaludna, jer je preuzimao samo »najbolje od najboljega«. U drugom dijelu rada analizira se leksik, metrika i stilske figure. Upravo je u tim elementima autor kreativan i inovativan.
2. Anita Brugnolo, Fonti italiane delle Pjesni ljuvene di Marino Darsa (Držić) (svezak I, 287 str.; svezak II, Concordanze del lessico poetico, 112 str.), rad obranjen škol. god. 1944/45. Autorica pjesme analizira detaljno, dijeleći ih u manje tematske skupine: ljubavne, misaone i religiozne, sve do završnih šesnaest stihova koji predstavljaju pjesnikovo oslobađanje. Uočava akrostihove, kao što su Paola te onaj u kojem je sadržano autorovo ime (Marina, Marova, pjesme br. 14, 17). Naglašava Držićevo ugledanje na petrarkističku poeziju. Ističe temu carpe diem, prisutnu i u tal. autora Lorenza de’ Medicija (il Magnifico), Ludovica Ariosta, Pietra Bemba, Angela Poliziana, a upućuje i na manje poznatoga pjesnika Serafina Ciminellija iz Aquile, dvorskog i putujućega pjesnika, improvizatora i svirača lire.Također spominje i hrv. petrarkiste, Šiška Menčetića i Džoru Držića, čiju je poeziju Držić poznavao te koje je oponašao, preuzimajući njihov poetski izraz. Opsežan drugi dio rada posvećen je proučavanju pjesničkoga jezika, osobito asonanci.
3. Dina Bisatti, La »Novela od Stanca« di Marino Darsa (Držić) (svezak I, 81 str.; svezak II, Concordanze del lessico poetico, 77 str.), rad obranjen škol. god. 1945/46. Komediolu od 316 dvanaesteraca analizira dijeleći ju na manje dijelove. Osim općenitoga utjecaja kaz. družine Congrega dei Rozzi i tal. teatra, autorica spominje i mogućnost da su još dvojica autora utjecala na Držića: Lodovico Dolce i Andrea Calmo. Navodi također Držićeve suvremenike Agnola Firenzuolu i Francesca Bernija i njegov mogliazzo, jednočinku Catrina (1516). Nezadovoljna rezultatima, posegnula je i za novelističkim izvorima, smatrajući da je Držić inspiraciju crpio i iz drugih žanrova. Ona podupire Cronijinu teoriju (Cinquecento u srpsko-hrvatskoj književnosti u Dalmaciji – Il Cinquecento nella letteratura serbo-croata in Dalmazia, 1945–46) prema kojoj se Novela od Stanca može povezati s novelom osmoga dana Decamerona Giovannija Boccaccia, kad se, po Laurettinu nalogu, pripovijeda o prijevarama (Calandrino, III, VI, IX), i sa sedmim danom, kad se, po Dioneovoj odluci, razgovara o prijevarama koje su »iz ljubavi ili vlastitog spasenja učinile žene«. Naglašava se Držićeva izvanredna vis comica. Autorica provodi i stilsku, leksičku i jezičnu analizu teksta. Iz pomno ispitane mješavine talijanizama i slav. riječi, saznaje se, primjerice, da je riječ komedija (commedia) upotrijebljena 64 puta, pojam skongiurat (scongiurare) pojavljuje se 220 puta, a bisaka (bisaccia) 244 puta.
4. Jole Dacome, L’avaro di Marino Darsa (161 str.), rad obranjen škol. god. 1947/48. Započinje prihvaćanjem Cronijine teze iz teksta Il Cinquecento nella letteratura serbo-croata in Dalmazia, jer podupire ideju o dubr. književnosti kao imitaciji. Nakon iscrpnog uvoda o strukturi i sadržaju komedije Skup, na čiji izvor Držić jasno upozorava, autorica prelazi na uspoređivanje s Plautovim Ćupom (Aulularia). Upravo je ta Plautova drama, zajedno sa skraćenom tal. verzijom Giovanbattiste Gellija (Torba – La Sporta, 1543), glavni izvor Držićeva djela. Sličnosti i razlike uočljive su na fabularnoj razini pa slijedi popis Plautovih likova koje je Držić prilagodio svojoj komediji. Autorica Skup uspoređuje i s drugim djelima iz istoga razdoblja. Citira Gellijevu La Sportu (Anton Francesco Grazzini optužio je Gellija da je krao ne samo od Plauta nego i od Niccolòa Machiavellija). Rad završava dodacima iz Držićeva djela koji ga povezuju s Gellijevim inovacijama: »Začuđuje kako ih Držić uspijeva inkorporirati bez tragova nasilja ili nedosljednosti«. U komediji La Sporta pojavljuje se, među ostalim, i lik svećenika, već prisutan u Machiavellijevoj Mandragoli. No u Držićevu slučaju autorica taj lik povezuje s dramom Aridosia (1536) Lorenzina de’ Medicija, iako Držić na pozornicu ne postavlja Don Marina, nego on progovara u liku Skupa. Tal. teatar toga doba nudio je mnoštvo novih likova. Lik Paulina, gnjavatora iz drame Aridosia, može se dovesti u vezu s likom zajedljive sluškinje Grube. Usporedba se dalje proteže i na stvaralaštvo A. F. Grazzinija, zvanog Il Lasca, koji u prologu djela Opsjednuta (La Spiritata, 1561) izlaže svoje inovativne namjere. U toj petočinki on uvodi motiv dvojice škrtaca, očeva dvoje zaljubljenih. Dijalog istih tih Držićevih likova, po mišljenju autorice, jest »spretniji, brži, sočniji i manje prostački«. U nastavku rada analizira se Držićeva umj. vještina i jezik. Zaključuje se da je za njega škrtost samo knjiž. motiv kojemu pristupa s lakoćom, kao poticaju za komediju, no ona nastaje iz dvosmislenih situacija, zapleta i dosjetke. Držić u potpunosti poznaje tajne komičnoga, igre riječi i zvukova, pa spontanost i tečnost jezika, koje se isprepleću sa živahnošću mjesnoga govora, čine to djelo originalnim.
5. Adriana Brizzolari, Arkulin di Marino Darsa (112 str.), rad obranjen škol. god. 1948/49. Autorica smatra de se u komediji o starom zaljubljenom škrcu ne može govoriti o izravnom utjecaju, nego o kontaminaciji različitih motiva. Osim gl. motiva škrtoga starca, valja uzeti u obzir i motiv natprirodnoga i okultnoga te lik hvalisavog vojnika. Oni ne upućuju samo na klasične ant. izvore nego su povezani i s komedijama Aridosia L. de’ Medicija, La Spiritata A. F. Grazzinija, Il Negromante (1520) L. Ariosta i Čarolije (Gl’Incantesimi, 1542) Giovana Marije Cecchija zbog motiva zamjene identiteta i likova božanstava. Kritika toga djela negativna je, autorica ne priznaje vrijednost forme i jezika, koji je, bez obzira na činjenicu što otkriva autorovu nadarenost, nemaran i zagušen nedovoljno njegovanim izrazima.
6. Lidia Cammarosano, Grižula di Marino Darsa (Držić) (116 str.), rad obranjen škol. god. 1949/50. U uvodu autorica određuje dramu kao svadbenu pjesmu (epitalamij). Smatra da Držić u potpunosti poznaje glazb. komediju kakva se izvodila u Sieni i koristi se njezinim obilježjima, bukoličkim i mitol. motivima, zatim pučkom, rustičnom komedijom i burleskom, a nadasve alegorijom, dodajući im primjese lokalnoga kako bi rezultat bio što primamljiviji. U nastavku analizira izvore kojima se Držić služio. Prvo što uočava jest hedonistički ton, rafinirana i lagodna atmosfera dvorova s kojih Magnifico upućuje poziv na opijanje užicima. Stoga valja slijediti Držićev životni put i ne treba se zanositi iluzijom da je crpio samo iz jednoga vrela. Autorica na tome mjestu citira Bernarda Dovizija da Bibbienu, P. Aretina, A. F. Grazzinija i G. M. Cecchija, predstavnike učene komedije te one pučkoga teatra. Navodi napuljske cavaiole kakve je pisao Pietro Antonio Caracciolo, drame mariazi, koje su u Padovi bile u modi već od kraja XV. st. te djela A. Calma, posebno »parlaùra Dalmatina« u prologu komedije La Spagnolas, napisane za nekoga dubr. pedanta. Analizira rad kaz. družine Congrega dei Rozzi, namijenjen manje obrazovanoj publici, koji je, za boravka u Italiji, Držić imao prilike uživo upoznati. Posljednje je poglavlje posvećeno umj. dosezima. Autorica smatra suvišnima ljubavne stihove koje mladi i stari ponavljaju; mjesto radnje nije, po njezinu mišljenju, u potpunosti određeno, osobito djeluje bajkovito ondje gdje se pojavljuje Plakir, sve dok se s pojavom vile gledateljima ne ukaže slika Dubrovnika toga doba. Pisac, koji se voli smijati i nasmijavati druge, dobro zna da publika voli vile i zato nastoji prikriti i mjesto i likove koji u njemu žive. Grižula nije originalan lik, ali njegova komičnost daje živahnost cjelini djela. Omakala svojim realizmom rastjeruje romantične i pastoralne elemente. Jedini koji se ističe među drugim likovima jest Plakir, ponajprije zbog simboličnoga značenja, jer personificira zadovoljstvo. U Držićevu opusu Grižula je diskontinuirano djelo, prijelaznoga karaktera; autor slijedi nagon za improvizacijom, uvodi nove motive, ali ih ostavlja nedovršenima, tek u skicama. Zato u Grižuli, po mišljenju autorice, ne treba tražiti više od onoga što uistinu jest: intermezzo, preludij za buduća djela.
7. Franca Manzini, L’Ecuba di Marino Darsa (Držić) (90 str.), rad obranjen škol. god. 1949/50. Nakon uvoda o Držićevu životu, autorica analizira Hekubu, koju smatra nedvojbenim prijevodom prerade L. Dolcea (1453). Pripovijeda sadržaj tragedije, nastojeći dokazati da je prvi uzor koji je Držić slijedio klasična ant. drama. Slijedi usporedba dvaju djela, a autorica zaključuje da Držić poštuje preuzeti model, no vrijednost je njegove Hekube u tome što nije doslovan prijevod. Malo je toga Držić izostavio, mnogo je važnije ono što je dodao, jer se volio zaustavljati na temama koje ga zanimaju (strah: s. 2226–2228, Dolce, s. 2190– 2220; prepuštanje sudbini: s. 970–1002, Dolce, s. 920–945). Lat. prizvuk Dolceove prerade ublažava Držićev emotivni angažman te ga oslobađa u odnosu na grč. izvornik. Autorica istražuje nepodudarnosti u hrvatskom i tal. predlošku. Uočava da Držić dodaje atribute i parafrazira original ne bi li tekst učinio bogatijim ili razumljivijim; ono što Držić ispušta, gotovo je nevažno. Ipak u nekim je slučajevima Držić naklonjeniji Euripidovoj sažetosti negoli iscrpnim Dolceovim opisima. Analiza pokazuje da su preinake u Držićevu djelu posljedica ne samo potrebe da se poštuje metrika nego i želje da se ponudi što točnija interpretacija dubinskoga značenja teksta. Korovi, s druge strane, prilika su da pjesnik dade slobodu mašti i tako se oslobodi okova doslovnoga prijevoda. Dakle, više nego prijevod, Držićevo je djelo slobodna interpretacija Dolceove drame, a ono što je ispustio približava ga Euripidovu tekstu. Nedvojbena je Držićeva zasluga što je, posvetivši se žanru koji je u to doba bio smatran »najvišim književnim žanrom«, ponudio slav. varijantu jednoga od najljepših djela antičke grč. književnosti.
8. Jolanda Infantino, »Tripče de Utolče« di Marino Darsa (Držić) (147 str.), rad obranjen škol. god. 1950/51. Prema mišljenju autorice, ta komedija u pogledu originalnosti nije najbolje Držićevo djelo. Nastala je na tragu četvrte novele sedmoga dana Boccacciova Decamerona, u kojoj se pripovijeda o pothvatima budalastoga Tofana iz Arezza. Autorica daje živ opis sadržaja komedije, koja nije u potpunosti sačuvana, zbog čega je nemoguće u cijelosti prepričati fabulu, a tako i tražiti izvore koji su nadahnuli Držića. Ono što mu je zajedničko s P. Aretinom jest sposobnost da iz stvarnoga života izabire tipične likove, zatim živahnost i svježina u predstavljanju, oštroumnost u poentiranju, spretnost i lakoća s pomoću kojih na scenu dovodi likove pune života. Od suvremenika čija su djela mogla Držiću poslužiti kao model spominje A. Calma. Još je konkretnije vrelo kraj četvrtoga čina komedije Svodnik (Il Ruffiano) L. Dolcea, gdje se Lauretta, kći koju je čudom pronašao, vraća u zagrljaj starog Isidora. Motiv supruga izbačenoga iz kuće mogao je Držić preuzeti iz Calmove komedije Il Travaglia (1556). U njoj Calmo miješa dijalekte, opušten je u formi, a posebno je naglašena vis comica. Sličnost se može uočiti i pri usporedbi likova Mande i Leonore iz komedije Il Travaglia, koje su, iako duhom antagonistički likovi, ključ dramske akcije; zajednički im je i Calmov lik pedanta, a i trgovac Proculo također je sličan Tripčetu. Mogućim se čini i utjecaj tada moderne komedije Svodnica (Ruffiana) Ippolita Salviana. Umoran od vječno istih zapleta antičke i renesansne komedije o izgubljenim i pronađenim sinovima, vjenčanjima i bračnim obećanjima, Salviano uvodi lik lukave žene. Poigravajući se s dvjema venecijanskim kurtizanama, prokuratorom i glasnikom, ona ispunjava želje svojih dvaju ljubimaca. Usporedbe se mogu pronaći i s komedijom Ušati jejić (L’Assiolo, 1556) G. M. Cecchija, nastaloj prema stvarnom događaju koji se odigrao u Pisi između studenata i plemkinja u razdoblju od deset sati. Likovi Tripčeta i Krise u Držićevoj drami mogu se usporediti s Cecchijevim likom staroga Ambrogia u ulozi muža i ljubavnika. Osim likova gospara Ambrogia i cjepidlake Krise, mogu se usporediti i drugi, osobito ženski likovi Kate i Agnole, Anisule i gospe Verdiane. U nastavku se autorica oslanja na Cronijinu tezu o novelističkim i boccacciovskim modelima, posebno na novelu sedmoga dana, za Dioneove vladavine, kad se pripovijeda o izrugivanju, a osobito se, uz ostale, poziva na osmu novelu sedmoga dana, fabulom sličnu komediji Tripče de Utolče. Rad zaključuje osvrtom na Držićevu umj. vještinu, temeljenom na analizi scene, dijaloga, dinamičnosti dramske akcije i autorova jezičnoga umijeća. Držić je uspio oslikati nov i živopisan ambijent i plastičnim prikazati izvanredno bogatstvo tipova i karaktera Dalmacije, u kojoj se miješaju ljudi i rase.
9. Rosa Taranto, »Dundo Maroje« di M. Darsa (273 str.), rad obranjen škol. god. 1950/51. Nakon predstavljanja autorova života i djela te iscrpnoga prepričavanja Dunda Maroja, nastoji utvrditi izvorišta te najbolje i najoriginalnije Držićeve komedije i njezino srodstvo ili sličnost s drugim komedijama. Središnji su elementi Dunda Maroja likovi starog škrca, kurtizane, stranca i žene koja se preodijeva u mušku odjeću te slugu koji zapleću radnju. Držić napušta Plautov utjecaj i okreće se A. F. Grazziniju (La Spiritata) te, za Arkulina, L. de’ Mediciju, no najbliži Dundu Maroju čini se lik Anselma iz Cecchijeve komedije Prevrnuti (I Rivolti). Od istoga autora spominje se djelo Baršuni (Gli Sciamiti), gdje se u gl. ulogama pojavljuju škrtac Nicomerio, sluga Roncola i sluškinja Salvestra. Lik kurtizane često je prisutan u komediji činkvečenta, primjerice u Aretinovoj Talanti, no najuočljivija je sličnost s likovima iz Cecchijevih komedija Maj (La Maiana) i Malj (Il Martello). Analiza otkriva niz sličnosti i kad je riječ o sporednim likovima, slugama i sluškinjama, o zapletu i intrigama koje pokreću zajedno s kurtizanama. Lik Uga Tudeška, Plautova milesa, Držić je obogatio novim elementima: on je stranac koji zamuckuje i psuje na svojem jeziku. Istovrsni primjeri nalaze se u Cecchija (Otkačenjak – Lo Sviato i La Maiana) te u komediji Prevareni (Gl’Ingannati). Motiv žene koja se preodijeva u muškarca, najčešće iz dvaju razloga – da bi zadovoljila neki ljubavni hir ili da bi neprimijećena mogla doputovati dalekom ljubavniku – pojavljuje se već u Calmovoj komediji Il Travaglia, nazvanoj tako upravo zato što se Ersilia preodijeva u mušku odjeću. Isto je i s likovima Laure – Panfila u komediji I Rivali i Lelije – Fabija u tekstu kolektivnog autorstva (Gl’Ingannati). Antičke su lat. komedije, kao i one renesansne, prepune likova slugu, lukavaca i obješenjaka, parazita, pijanaca i proždrljivaca pa je teško naći model kojim se Držić poslužio. No među njemu suvremenim dramama, bravurom najsličniji slugi Pometu jest Sparecchia iz Cecchijeve komedije Il Martello. Zaključak koji se autorici nameće jest da se Držić ne može optužiti za plagijat, nego mu se mora odati priznanje za izvanredan eklekticizam: na nekim je mjestima odraz talijanske renesansne komedije, osobito toskanskih pisaca, izrazit, ponegdje vrlo blag. Stvarni likovi i šarena gomila drugih tipova daju tome djelu karakter modernoga i ton parodije, čime se ono razlikuje od svih drugih komedija, a prenesena značenja, stilske figure i dijalektno bogatstvo u govoru likova osnova su sjajne jezične iznijansiranosti komedije.
10. Luigina Cappellari, Giuho Kerpeta di Marino Darsa (Držić) (161 str.), rad obranjen škol. god. 1952/53. Ta je komedija posljednja iskrica iz Držićeva pastoralnog opusa. Dijelovi prologa upućuju da ga je izgovorio član neke glumačke družine, koji je glumio naslovnu ulogu, Kerpetu. Riječ je o epitalamskoj komediji sa sretnim završetkom u kojoj autor na živ način miješa mitološke i burleskne elemente s namjerom da razveseli publiku. Kerpeta ima mnoga obilježja sienskoga seljaka (autorica navodi djela kao što su Klatno – Il Battecchio Silvestra Cartaija zvanog Fumoso te Il Magrino N. Campanija. Prolog te drame uspoređuje s komedijom Kozarica (Capraia, 1610). U odnosima Pluton – Primavera i Mercurio – Lucio vidljive su analogije s dramom Pelagrilli Ascanija Cacciacontea, objavljenom 1573, šest godina nakon Držićeve smrti. Autorica iznosi pretpostavke da je Držić poznavao to djelo prije no što je objavljeno ili su obojica autora imala na umu kao predložak neku neobjavljenu komediju sienske škole, izgubljenu ili samo izvođenu. Zanimljiva je činjenica da je Džuho Krpeta pisan u prozi, što znači usmjerenost prema novim kaz. oblicima koja će dramu razviti prema komediji dell’arte.
11. Ferdinanda de Stavola, »Pjerin« di Marino Darsa (Držić) (228 str.), rad obranjen škol. god. 1953/54. Nakon uvodnoga poglavlja, u kojem opisuje autorov život te sadržaj komedije, autorica brani Cronijinu tezu prema kojoj Držić vješto prikuplja motive iz tuđih djela, katkad poput živih dojmova, katkad nalik na sjećanja, spretno ih preoblikujući. De Stavola se vraća na početke klas. teatra u Italiji i Dubrovniku, ističući ulogu Ilije Crijevića. Pjerin je otpočetka do kraja izgrađen na motivu zabune. Sličnosti se mogu pronaći u Terencijevoj komediji Djevojka s Andra (Andria), u ljubavnom zapletu u kojem dvojica očeva žele vjenčati svoju djecu, a podudarnosti se otkrivaju i u likovima parazita. Držić, dakle, u plautovske motive upleće terencijevske, stvarajući contaminatio u stilu ant. majstora i tal. privrženosti klas. stilu, koji je zacijelo utjecao na njegov rad. Uspoređujući komediju Pjerin s djelima onodobnoga tal. teatra, autorica ju dovodi u vezu s komedijom Bistri (I Lucidi) A. Firenzuole, preradom Plautove komedije Menehmi (Menaechmi). Radnja je smještena u Bolognu, a u njoj se pojavljuju blizanci Lucidi i sluga-parazit Sparecchia. Držić je mogao poznavati i drugog Plautova prerađivača, Giana Giorgia Trissina, poznatijega po tragediji Sofonisba, koji je 1548. u Veneciji objavio djelo Posve slični (I simillimi) te se ugledati i na njega. Autorica navodi i komediju La Calandria, postavljenu u Urbinu 1513, čiji je autor B. Dovizi da Bibbiena. U njoj su blizanci različitih spolova pa su i zabune drukčije. Također, podsjeća na anonimnu komediju Gl’Ingannati, koju je 1531. u Sieni prikazala sienska Accademia degli Intronati. Potom citira novele u kojima se pojavljuju likovi blizanaca. Vrelo nalazi u XXXVI. noveli Mattea Bandella, ali isključuje fabularne sličnosti; vjerojatnija je pretpostavka o vezi s Aretinovom komedijom Licemjer (L’Ipocrito, 1542), petočinkom u prozi o dvojici blizanaca. Što se tiče Plautove fortune u XVI. st., citira napuljskoga pisca Angela di Costanza, koji je slobodno preveo komediju Menaechmi pod nazivom I Marcelli, ali ne dopušta mogućnost da je Držić mogao poznavati to djelo. Nadalje spominje Ariostovu komediju u prozi Pretpostavljeni (I Suppositi, 1509), postavljenu u Ferrari, i Suprugu (La Moglie) G. M. Cecchija, komediju koju je Gabriele Giolito 1551. objavio u prozi u Veneciji, a Cecchi poslije prenio u stihove. U toj komediji, među ostalim protagonistima, pojavljuje se i lik mlade Dubrovkinje (Raugea) koja ima braću blizance. U strukturi Držićeve komedije de Stavola otkriva istu genezu. Analizira svaki lik te pronalazi podudarnosti između Ariostova Pasifila, parazita iz komedije I Suppositi i Držićeva Obloždera, ali još sličnijega Držićevu liku drži Leccarda iz Calmove komedije Il Saltuzza (1551). Analizira i ljubavne parove, likove očeva, sinova te mjesto radnje. Usporedba s onodobnim teatrom dokazuje da je, unatoč klas. postavi, jezik djela pučki, a činjenicu da djelu nedostaje originalnosti nadoknađuje vještina u oblikovanju.
2. Elisa Benvenuti, Tirena di Marino Darsa (Držić) (98 str.), rad obranjen škol. god. 1954/55, rukom prepravljeno u 1956/57. Autorica se oslanja na Cronijinu postavku da se cjelokupno Držićevo knjiž. stvaralaštvo oslanja na tal. vrela, a najviše komedija Tirena. Središnji je motiv ljubavni: pastir se zaljubljuje u vilu koja mu ne uzvraća ljubav pa si on zbog toga želi oduzeti život. Ta je tema prisutna u Aminti (1581) Torquata Tassa. Budući da je Tassovo dramsko stvaralaštvo kasnije nego Držićevo, autorica pretpostavlja da Držić, kao i Nikola Nalješković, preuzima motiv iz slične talijanske pastoralne komedije. E. Benvenuti nalazi izvor Držićeve drame u komediji Vrana (Il Cornacchione) Pietra Martirea Scardove, kanonika katedrale u Reggiu 1521–80. Scardova je autor komedija na talijanskom i lat. jeziku, tiskanih u jednom sveščiću (dvije komedije, jedna ribarska /maritima/, nazvana La Nave, druga pastoralna, pod naslovom Il Cornacchione, Bologna, 1554). Autorica priznaje da je Držić velik stvaralac koji likove, tipove i scene preoblikuje prema vlastitom talentu i tako stvara dojam originalnosti djela. Svi radovi, bez obzira na to što su njihove postavke diskutabilne, pripremani su brižljivo. U njima se analizira stvaralaštvo velikog broja tal. autora XVI. st., ponajviše minornih. Rezultat je zanimljiv ondje gdje se uspoređuju izvorišta Držićeve inspiracije, leksičke podudarnosti i prilagodbe te gdje je analiza dramskoga dijaloga provedena »red po red«.