ŠTIPANJE

ŠTIPANJE. Žensku poslugu u vlastelinskim kućama – tzv. godišnice – Marin Držić prvi put opširnije spominje u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, u Vladinu monologu u kojem o tom sloju dubr. društva govori negativno (1, s. 102–115).

Ipak, apologiju teškoga života godišnica dat će u Grižuli, u živopisnim Omakalinim monolozima. Sudeći po nemalom broju spomena, štipanje je bila jedna od mnogobrojnih neugodnosti s kojima su se godišnice susretale, osobito u nekim dijelovima grada u koje su poslom zalazile (Među crjevjare, Među polače, Peline, Prijeko). Posebno je, čini se, bila opasna ulica Među crjevjare, u kojoj je 16. IV. 1548. uvečer Vlaho Stjepanov Kanjica napao Držića drvenom palicom. Tako, primjerice, Petrunjela kaže Pometu: »Pođ’ tamo u tvojijeh galantina, u sinjora rimskijeh; a ja sam godišnica dubrovačka. Bože, love li sada oko Među crjevjara one manenštine u Dubrovniku? Sjetne godišnice, martire su od štipanja« (Dundo Maroje, II, 1), a kad prvi put susretne Nika, reći će mu: »Niko, ti li si? Nut količak je uzrastao! Brižna, Među crjevjare kolikrat me je uštinuo. Ovolihni biješe, a nemanština u njem velika biješe« (II, 2). Nedugo zatim zapjevat će pjesmu u kojoj ponovno spominje istu ulicu: »Druzi su zasjeli, / sada se ne dijeli! / Brižni lovci od Među crjevjara / lov lovili; / goru obili; / od sve što ulovili, / ništa doma donijeli«. Niko Pjerića pita: »Jes’ ku uštinuo godišnicu mimogrede?« (Skup, IV, 2). U Grižuli o štipanju govori glavni junak, predstavljajući Omakalu Vili: »Iz Grada je gdjeno su Među crjevjari i Prijeki i Među polače, gdi se djevojkam zapinje« (III, 4), azatim će Omakala – na Vilino pitanje »Što se čini u Dubrovniku?« – to i sama potvrditi: »Gospo, sram me je i govorit! Gospođe su počele bačkjelom djevojke bit, a gospari hoće da ih djevojke izuvaju; a Među crjevjare su tolike štipance, er sve djevojke na variete otidoše« (III, 4). Među replikama Pjerina sačuvala se jedna Mrvina u kojoj je također riječ o štipanju: »Sjetna ne pošla, ne znam što ću učinit i smijem li. (…) Kad se vrati, sva od veselja uzigravaše. Sad me je poslala s ovom kitom da nađem Pjerina i da mu je dam; a ja ne znam gdi ga ću nać. I kad ga nađem, manenština, tako me izštiplje! Brižni ovi ljudi, što ono djevojke štiplju?!« (I). Neizravno o tome govori i Dživulin Lopuđanin u Dundu Maroju: »Od našijeh strana? S Prijekoga ne idem, gdje vi dunidžate, gdje mi mačicem po kantunijeh skrobućete« (I, 9). Dopunjavajući izgubljeni kraj Dunda Maroja, Mihovil Kombol će jednu Nikinu repliku također posvetiti štipanju: »Olà, družino, a mi ćemo mjesto rimskijeh kortižana štipati godišnice Među crjevjare«. Držićevo zapažanje o štipanju sluškinja zacijelo je izazivalo smijeh, jer je očito bila riječ o uobičajenom odnosu onodobnih muškaraca prema ženskoj posluzi, no u njima nedvojbeno ima i samilosti spram godišnica koje su bile izložene i toj vrsti javnoga ponižavanja. (→ SLUŽINČAD)

Autor: Milovan Tatarin