RJEČNICI

RJEČNICI. Prave humanističke lat. rječnike sastavili su u Italiji Guarino da Verona (1370–1460), Lorenzo Valla (1405–57), Niccolò Perotti (1429–80) i drugi, a veliku je novost donio učeni redovnik augustinac Ambrogio Calepio (oko 1440–1510), koji je kao humanistički pisac prozvan Ambrosius Calepinus.

Calepio

Ambrogio Calepio, Dictionarium decem linguarum, Ženeva, 1594.

Lat. rječnik (Dictionarium Latinum, 1502) toga Kalepljanina iz kraja kod Bergama u Lombardiji bitno je osvježenje lat. leksikografije onoga doba. On je imao namjeru obuhvatiti sav latinitet od Plauta do pisaca humanista, ne samo klas. autore poput Cicerona, kakve su uzimali u obzir njegovi prethodnici. Calepio je sastavio rječnik, ali i enciklopedijski i onomastički leksikon. Nastojao je obuhvatiti sve što je bilo na raspolaganju zapadnjačkoj naobrazbi njegova doba i tako utemeljiti elokvenciju bogatiju no što je prije bila. Nije se bavio samo latinskim nego je uz lat. riječi bilježio njihov prijevod na hebrejski, grčki i talijanski. To su bili kulturno najznatniji jezici njegova doba. Calepijeve leksikografske inovacije su znatne, pa tako uključuje narodni tal. jezik i stavlja hebr. jezik na prvo mjesto u doba kada počinje cvasti zapadnjačka hebraistika. U novijim izdanjima i redakcijama taj je rječnik dosad objavljen više od dvjesto puta. Kalepinus je postao uzorom eur. leksikografije sve do XVIII. st. U tal. jeziku riječ calepino postala je sinonim za lat. rječnik. U hrv. leksikografiji nazivom calepinus poslužio se u XVIII. st. franjevac Josip Jurin iz Primoštena. On je svoje velike neobjavljene trojezične rječnike (latinsko-hrvatsko-talijanski i talijansko-latinsko-hrvatski) nazvao Calepinus trium linguarum. U novija izdanja Calepijeva rječnika uvrštavani su i drugi jezici – francuski, njemački, španjolski, engleski, poljski i dr. Glasovita su bila izdanja što su izlazila u Baselu i Lyonu. Mnogi drugi rječnici nadovezivali su se na Kalepinus, pa se ne da pravo odrediti kakvi su bili utjecaji među pojedinim potonjim leksikografskim ostvarenjima. Sve to događalo se osobito u XVI. st., a to je doba velikih (a i onih manjih, kao što je rječnik Fausta Vrančića) višejezičnih rječnika. U hrv. sredini prvi višejezični, terminološki i slikovni rječnik s hrv. nazivljem jest Knjiga o ljekovitu bilju (Liber de simplicibus), botanički rječnik što ga je sastavio tal. liječnik Niccolò Roccabonella (1386–1459). Nazive ljekovitoga bilja donio je na arapskom, grčkom, latinskom, hrvatskom i njem. jeziku, a likovno rječnik izgleda izvrsno. Hrvatsku čak. građu unio je autor tijekom boravka u Zadru sred. XV. st., no njegovo je djelo ostalo neobjavljeno, kao i enciklopedijski lat. rječnik što ga je oko 1480. sastavio Ilija Crijević. Njegovo djelo prvo je važno djelo hrv. leksikografije. Sadrži 429 listova velikoga formata ispisanih lijepim rukopisom. Spominjući Cavtat, autor kaže da je to grad odakle se učenik (tj. on sam) zaputio u Rim, gdje je djelovao do 1487. Među najstarije nesamostalne rječnike može se uvrstiti i registar od 56 hrv. riječi kölnskoga putopisca i hodočasnika Arnolda von Harffa, koje je potkraj XV. st. zapisao u Dubrovniku. God. 1527. objavljen je konverzacijski rječnik Novo djelo koje podučava govoriti slavenski jezik (Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesca) Petra Lupisa Valentiana, španj. Židova i anconskoga trgovca, koji je u svoje djelce unio 328 hrv. riječi, ugl. sjevernijih čakavskih (vjerojatno senjskih), ali i nešto dubrovačkih.

Jurjević

Bartul Jurjević, De afflictione tam captivorum …, Antwerpen, 1544.

U Baselu je 1537. češ. humanist Zikmund z Jeleni (Sigismund Gelenius) objavio rječnik Lexicon symphonum, u kojem uspoređuje riječi iz različitih jezika, a primjeri su slavenskoga jezika češki i hrvatski. Bartol Jurjević (oko 1506 – oko 1566) iz Male Mlake kraj Zagreba bio je poliglot, a u svoje je djelo O patnji kršćana koji žive pod Turcima, kako zarobljenika tako i onih koji im plaćaju poreze (De afflictione tam captivorum quam etiam sub Turcae tributo viventium Christianorum, 1544) unio i mali latinsko-hrvatski aneksni rječnik. Rječnik je štokavski i ikavski, a autor posebno upozorava, među ostalim, na raširenost hrv. jezika u Turskoj. Prevođenjem njegovih djela na druge jezike nastali su i hrvatsko-francuski, hrvatsko-nizozemski i hrvatsko-engleski rječnici. Jurjević je također sastavio talijansko-arapsko-hebrejsko-kaldejski praktični rječnik. God. 1574. izišao je u Decretumu Ivana Pergošića mali latinsko-kajk. rječnik pravnih termina. Riječ je o 45 lat. riječi protumačenih kajk. istoznačnicama, jednom ili dvjema. Dva aneksna i diferencijalna slovensko-hrv. rječnika objavio je 1578. u Ljubljani i 1584. u Wittenbergu slovenski protestantski pisac Jurij Dalmatin. Zadranin Šime Budinić unio je u knjigu Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi (1582) aneksni rječnik u kojem tumači teže razumljive hrv. riječi. Hrv. riječi nalazimo i u Čeha Matouša Beneševskoga, u djelu Knižka slov českých (1587). Prvi hrvatski reprezentativni rječnik objavio je u Mlecima 1595. Šibenčanin Faust Vrančić (1551–1617) pod nazivom Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika: latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i madžarskoga (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae lingua-rum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmati[c]ae et Ungaricae). Lat. natuknice i njihove prijevode na talijanski i njemački preuzeo je iz Kalepinusa. Hrvatski i madžarski leksik bit će da je Vrančić u to djelo unio samostalno. Rječnik donosi oko 5000 riječi svih uvrštenih jezika, a ako se pribroje i dodane hrv. riječi što su ih primili Madžari i još nekoliko molitava na svih pet jezika, može se reći da Vrančićev petojezičnik donosi oko 5800 hrv. leksema. Ugl. je riječ o čak. riječima, manje ima štokavskih i kajkavskih. Većinom su to svakodnevne riječi, manje-više ruralnoga podrijetla. Vrančićev je rječnik i u grafijskom smislu važan, tj. on je prihvatio i neka madžarska grafijska rješenja, a njegovo grafijsko rješenje za pisanje fonema č prihvatili su i Madžari. Bartol Kašić sastavio je Hrvatsko-talijanski rječnik – objavljen tek 1990 – na temelju Vrančićeva rječnika. Njegov je rječnik još manji od Vrančićeva. Utjecaj Vrančićeva rječnika i inače je bio velik, a riječ je o utjecaju na Talijana Bernardina Baldija (madžarsko-talijanski rječnik), na Nijemca Jeronima Megisera, na Čeha Petra Lodereckera, autora djela Rječnik sedam različitih jezika (Dictionarium septem diversarum linguarum, 1605) i na ugl. sve potonje hrv. leksikografe.

Faust Vrančić

Faust Vrančić, Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum,
Venecija, 1595.

Jezicima koje je obuhvatio Vrančić dodao je Loderecker češki i polj. jezik. Lodereckerovo djelo sadrži i hrvatsko-latinski rječnik, što je prvi objavljeni rječnik s hrvatskim kao polaznim jezikom. Š. Budinić i B. Kašić bili su rođeni čakavci i Dalmatinci. Oni su bitno odredili budućnost hrv. jezika: obojica su se zanosila štokavljenjem i Dubrovnikom. Prije njih slične je misli imao Splićanin Aleksandar Komulović. Slijedili su polit. ideje moćnika iz Rima zainteresiranih za kršć. stanovništvo pod tur. vlasti. Usmjerili su budući razvoj, razumije se, u korist štok. razvoja i na štetu triju hrv. jezika onoga doba: čakavskoga, hibridnoga (čakavsko-kajkavsko-štokavskoga) i kajkavskoga. Osman. okupacija i seobe onemogućili su normalnu standardizaciju hrv. jezika pretežno čak. fizionomije već u XVI. st., uz štokavske i kajk. infiltrate. Hrv. leksikografija u sljedećim će se stoljećima snažno razvijati (Jakov Mikalja, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec, Franjo Sušnik i Andrija Jambrešić, Ivan Tanzlinger Zanotti, Pavao Vitezović Ritter, Ardelio Della Bella, Adam Patačić, Matija Petar Katančić, Josip Voltić, Joakim Stulli), često i s bitnim oslonom na hrv. književnost, a to se ponajprije odnosi na Della Bellino i Stullijevo djelo. U Držićevo doba bitnijega gramatičkog i leksikografskog rada u hrv. sredini nije bilo.

Autor: Josip Lisac