PSOVKE

PSOVKE. U hrvatskom jeziku psovke se uglavnom odnose na spolnost, spolne organe, vrijeđanje rodbine, izjednačivanje ljudi sa životinjama itd.

Uporaba različitih psovki potvrđuje ekspresivnost Držićeva jezika, njegovu sposobnost da govor ulice uklopi u svijet knjiž. djela, što pridonosi njegovoj realističnosti, kao i karakterizaciji likova. Ignacije Gavran – koji je analizirao psovke u Držićevu opusu – psovku definira kao grdnju »kojom se nekome simbolički oduzima čast«, a to može biti čovjek (pojedinac ili skupina), Bog, životinja ili stvar; s obzirom na blasfemiju, psovke se mogu podijeliti na bludne (seksualne) i nebludne, kao i na dinamičke i statičke: dinamička psovka izražena je glagolom koji označava silovanje, dok je statička psovka izražena imenicom koja subjektivno i pogrdno označava svojstvo osobe koja se psuje (Bludna psovka, 1962). U komediji Tripče de Utolče Pedant Krisa kaže: »Ovdi se sam s njekim psovao i rekoh mu: sikofanta jedan!« (IV, 4; tal. sicofante: prokletnik, klevetnik), a u Pjerinu je zabilježena situacija psovanja i karanja (Pjerin II: »Mi smo stali odi karat se«; »Vi ste se stali psovat, a izgubismo Strongila; sad se ne umijemo bez njega kud obrnut«, II; Pjerin I: »Nemoj me psovat! [……..] Od jednoga sina ktio bi da mu se dva stvore! Ovo ne može bit bez vraga i bez vragolija!«, V). Polazeći od navoda Franca Miklošiča (Etimološki rječnik slavenskih jezika – Etymologisches Wörterbuch der slavischen Sprachen, 1886), I. Gavran upućuje i na etimologiju riječi psovka (praslav. pьsovati): psovati doslovno znači »nazivati nekoga psom«, te ističe kako se nerijetko u smislu bludnih psovki javljaju i zoonazivi, najčešće kuja (kučka), pas i prč (jarac), pastuh, kobila, magarac. Kako zamjećuje Gavran, »nema nijednog životinjskog imena, koje bi se u slavenskim jezicima tako često rabilo kao pogrda, kao upravo ime psa. Psovati i dolazi od pas, slično kao i ruski sobačit’ i njemački hunzen«. Kuja, kao simbol bludnosti, u svim je slav. jezicima sinonim za kurvu, neobuzdanu djevojku, zlu ženu. Tako se u komediji Tripče de Utolče imenica pas pojavljuje u pojedinim psovkama: »Nadihna: Zna’ će đidija, pas jedan, što je Krisa Dolomabibon« (II, 4; đidija: rogonja, pogrdan način nazivanja koga; tur. gidi: pas jedan). Tripče se autopsovkama određuje zooatributima bjestija, beko, kojega je žena »učinila od čovjeka jeljenkom s rogami« (III, 1), a Mandu imenuje kučko, zla ženo: »Zna’ ćeš, kučko jedna, ribaodo, zla ženo, kojijem putom greš i ke igre igraš!« (III, 2). U spomenutoj su komediji također česte psovke koje sadrže riječ pas: »pas traditur« (III, 9; tal. traditore: izdajica); »Hotimičar je, pȁs jedan« (IV, 1; hotimičar: bludnik, onaj koji živi s hotimicama, bludnicama). Frano Čale pojašnjava da pojedine psovke na tur. jeziku započinju modalnom riječju bre: »Turčin: Bre, avradeno sitigum, čopek gidisi?« (IV, 1; u značenju: »Gdje si, pasji obješenjače«; »potonji izraz je turski ’köpek gidisi’, a u vezi s tim je i ’đidija’ u Držića«, Marin Držić: Djela, 1979). Petrunjela se Popivi obraća zoopsovkom: »Tradituru, pse jedan!« (Dundo Maroje, IV, 12). Psovka »Jebâ t’ pas mater!« svjedoči o psovačkoj povezanosti rodbinskih i životinjskih odnosa, a nju rabi Nadihna: »E, izidi, ako je tko, fora! Jebâ t’ pas mater! − Manda je tvoja, jes, nije inako« (II, 4). Riječ je o falocentričnoj psovci u kojoj se kao subjekt psovke pojavljuje riječ pas. Psovka prc spominje se u Grižuli: »Maj prc, tu vrag s Dragićem, nut maganje!« (I, 6; maganja: ludov, nitkov, tko nije pri pameti; tal. magagna). Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU ne zna značenje te riječi koje bi odgovaralo navedenom kontekstu, pa bi se moglo zaključiti da je riječ »o poznatoj prijapovskoj opscenosti (…), tako da ’prc’ znači ’phallus’, ’penis’ prema prcati se − coire« (I. Gavran). Tako bi moglo biti i u Grubišinoj izreci: »Prc voštac, − vlaški svetac. Ovi hoće bosti! − Ne bodi, ja t’ velju, junaka!« (Dundo Maroje, IV, 9), koju izgovara nakon što mu se Pavo Novobrđanin obrati zoopsovkom: »Grubiša, gori hodi, svinjo jedna; odavna ti nijesam dao tojaga«. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jeziku JAZU uz Grubišinu izreku bilježi kako se pravo značenje riječi prc izgubilo te da se u navedenom slučaju prc izgovara kao interjekcija. Grubiša će reći i sljedeću sličnu psovku: »Ubo maj prc s bodilom!« (IV, 9) u značenju, na koje upućuje F. Čale, »ubo jarac rogom«; možda i neko vulgarnije značenje (»nesporazum i igra riječima: ’ubo’ i tal. ’buo’ – vol«). Inače, Čale ističe za uzvik prc značenje od glagola prdjeti, a ide uz uzvik »maj« (maj prc). Dakle, za riječ prc u Držićevu djelu obično se upućuje na sljedeća tri značenje: falus, jarac (prč) i prdjeti. Zoopsovka becco futuo (jebeni jarče; tal. becco: jarac; tko ide s tuđim ženama; koga vara žena; tal. futuo, futuere: jebati), kao i njezine psovačke varijacije, u Držićevim se komedijama iznosi kao blasfemični izraz koji muškarac upućuje muškarcu ili se pak pojavljuje kao autopsovka. Njome se koristi Tripčeta Kotoranin u susretu s Dživulinom Lopuđaninom: »Po kotorsku Advokatu, can, becco futuo, sad me nađi s oružjem! (…) Izidi, can, becco futuo!« (Dundo Maroje, V, 5). Tripče u komediji Tripče de Utolče tuži se na nevjernu ženu i samoga sebe rezignirano naziva jebenim jarcem na talijanskom: »Ah, bjestije mene, ludjaka mene koji ostavih iznutra kuću otvorenu! Ja sam kriv, ja sam sve kriv, io son becco futuo!« (IV, 3); »Mande je kurba što kurba; a ja becco alla barba mia, che accade da rugo ištem« (IV, 5). Tripče se koristi i sljedećim autopsovkama: »Ah, beki od tuđijeh žena, jošte se Tripčetom rugate?« (II, 4); »Ja sam beko, ja sam sve kriv!« (II, 4); »Ja sam bjestija i ja ću bjestija umrijet; i ja sam beko, er hoću tako!« (II, 4). Psovka se pojavljuje i u Arkulinu: »Ah, becco futuo« (II, 2); »Prida’ se, beccazzo« (II, 2), »Metti zo quelle arme, becco futuo!« (»Položi oružje, jebeni jarče!«, II, 2), »becchi futui« (III, 1); »sto becco futuo!« (»ovaj jebeni jarac!«, IV, 2); »Lassami star la casa, becco futuo!« (»Ostavi mi na miru kuću, jebeni jarče!«, IV, 3); »becco del burdello!« (»jarac iz javne kuće!«, IV, 5); »beko od svoje žene«; »l’ è ricco quel becco futuo!« (»bogat je, jebeni jarac!«, V, 7). Spominje se i oblik bekac u značenju rogonja, glupan: »Arkulin: Vukava, ovo što sam u gveri dobio nije mi sramota nosit, – ovo je moja čâs; poslije, ako bi gdje ovi bekaci izišli, da se mogu od njih štitit« (III, 1). Pritom se u Arkulinu bilježe i mnoge varijacije skatoloških psovki u kojima je središte blasfemije analna sfera: »in viso, bestia de merda« (»u lice, beštijo od govana«, IV, 2); »Merda magna! Addio, m’ arreccomando« (»Veliko govno! Zbogom, preporučujem se«, IV, 2). U drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena Vukodlak Grubišu naziva govnom: »I govna li ovoga / mislite ženiti?« (1, s. 50–51). Miho će skatološkim dinamičkim glagolom reći: »Useru hasase! Ter što će hasasi?« (Novela od Stanca, 1, s. 37). Osim zoopsovki i skatoloških psovki u Držićevu opusu česte su psovke u kojima se kao objekt psovanja očituju ženski likovi u etičkokvalitativnim odrednicama od majke do »kurve«. Kurva (bludnica, rospija, meretrix, lupa, flundra) je osnovna statička psovka te usporedo s njom idu psovke kopile, svodilja (rofijana), kao i mnogobrojni pridjevi, npr. kurvin sin, kurvin muž. Etičko negativnokvalitativnim izrazom kurba, kurvetina, kučka Tripče se obraća Mandi: »Zakolji se, udavi se, objesi se! Neć ti veće u moju kuću; kurbe neće u moju kuću!« (Tripče de Utolče, III, 2). U Arkulinu se tri puta za redom ponavlja vulgarizam kučko: »Arkulin: Ah, mia vita leggiadra, ku njekada imah! Kurvina kćeri, er bi za mnom trčala, a ja bih prid tobom bježao, ter bih te morio kako ovratu na tri dlake, kako sad i ti mene moriš. Ma kad me umoriš, poslije ti će žao bit; jošte ćeš, kučko, za mnom proplakat, et dopo morte aiuto porzerai al tuo Arkulino, − kad, kučko, bude zaludu i kad ti bude mala har, i kad, kučko jedna… Ja te ću… po svetoga Arkulina, moje ime! Ne budeš bez mene umrijet, da je zdravo ova pestuleza!« (I, 1). Pridjev kurvin nekoliko se puta varira u Arkulinu: Arkulin će reći »Kurvina kćeri« (I), »Kurvina kilava trago« (II, 4), »kurvinu kćer« (IV, 3), »kurvina ostrižena đidijo« (tur. gidi: rogonja; nevaljalac, nasilnik) (IV, 3), a Kotoranin Tripe za Arkulina rabi izraz »kurvina muža« (III, 6; V, 7). U Dundu Maroju ta je psovka također frekventna: »kurvin traditur« (III, 6), »kurvin muž« (I, 1; I, 9), »kurvina kuhača koje galantarije od onoga kapuna biješe učinio!« (II, 1), »kurvin starac« (III, 14). I. Gavran zamjećuje kako posljednja psovačka izreka »kurvin starac«, koju izriče Pomet, ulazi u red psovki koje se govore »napola odmila«. Držić dokumentira psovke i grdnje s obzirom na pripadnost određenom staležu kao i odnosima među staležima. Tako će Pomet, među ostalim, istaknuti svoj položaj sluge koji dopušta i da bude ispsovan: »Maro mi prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudešak me, moj idol, dviže s trpeze, s delicija! Srcem mučno idem − čijerom volentijero. I tko k meni dođe: ’Pomete, opravi mi’, − opravljam; ’Pođ za mene’, − idem; konselj mi pita, − umijem mu ga dat; psuje me, − podnosim; ruga se mnom, − za dobro uzimljem. Ovaki ljudi renjaju!« (Dundo Maroje, II, 1). O položaju godišnica Omakala svjedoči i navođenjem psovki: »A kad se je sve učinilo, gospar vika: ’Oslico, magarico, kad se će na komardu poć?’« (Grižula, II, 6). Držić potvrđuje da su mladi naklonjeni psovkama: dundo Niko u razgovoru s Pjerićem ističe: »Znam vaše importancije: psovke, grube riječi, sjeć se s punjalići, punjalić ti visi na pasu, ma ne libro. Jes’ se prošetao za vidjet amancu? Jes’ ku uštinuo godišnicu mimogrede?« (Skup, IV, 2). Psovke svjedoče i o nesnošljivosti svekrva i nevjesta: Satir u prologu Skupa etički detektira da nevjeste psuju svekrve kradomice, dok starije nemilice mlade psuju: »Da mogu ove mladice bez svekrva bit, dobro ti bi im bilo! Svekrve, svekrve! Vazda kore, vazda karaju, vazda psuju, vazda nemirne! A neboge nevjeste ne smiju se ni tužit, obikle ih su. Neg kad im prem dodiju, trče s rukami u pazuho, muče, tako im i omiču smokve i roge. Kad one većma psuju, tako one većma smokve i roge! ’A to tebi, a to tebi’ u sebi govore. U ovoj komediji jes jedna svekrva fastidioza. Njarnjasi cijeć nje, kako rekoh, nijesu ktjeli arecitat: ta svekrva zlo od mladica govori, a oni neće gvere s tizijem personami«. Riječ je o gestama smokvi (figa) i rogova, koje nevjeste upućuju svekrvama, izbjegavajući time svađu. Figa i rogovi idu u red psovačkih gesti: davanje fige označuje gestualnu imitaciju spolnoga čina (I. Gavran). O odnosima između svekrva i snaha raspravljaju Stojna i Radat u Tireni: »Prc, Stojna, odveće razlozi tančiš ti!« (II, 6, s. 821). Radat o tom društv. fenomenu ističe: »A kad se staricom koja vas zvat čuje, / ukriviv rilicom pogano uspsuje« (II, 6, s. 859–860). Psovkom je razgraničen mitski, vilinski svijet od vlaškoga, pri čemu je vlaški upravo svojim jezikom i blizak psovkama. U Tireni je dodir tih svjetova ostvaren prodorom vlaškoga govora u pastoralni: Kupido se prerušava na vlašku, pa onda i psuje na vlašku. Nakon što mu se Dragić obrati grdnjom: »Obiesno kopile, zašto neć s mirom it?« (IV, 3, s. 1254), Kupido mu odvraća psovkom: »Kobila ti ’e mati, a ti si kopile! / Na vjeru ć plakati, ma cić liepe vile« (s. 1255–1256). Prije toga Kupido se obratio Dragiću zoogrdnjom: »Gdi je tebi praća? Nu čeka’, zlo breče!« (s. 1250; brek: pas; breče: pašče; galski brakko; tal. bracconiere). U drami Pripovijes, i to u njezinu rustikalnom sloju, Grubiša će nazvati Vukodlaka »pjanico uscana« (uscan: pomokren, popišan), a Kojak će uzvratiti: »Nut gdi svinja viče!« (1, s. 60). Grubiša će u konfrontaciji reći Vukodlaku: »Kurvine hlapine!« (1, s. 56; hlap: kmet, težak, neotesanac, prostačina; hlapina, augmentativ od hlap), »kurvin Grizivino« (5, s. 256), što su ujedno i jedina dva primjera psovke u kojima se spominje oblik kurva u navedenom djelu. U tom rustikalnom svijetu upravo su najčešće zoogrdnje: primjerice, svinja se spominje sedam puta. Kojak se obraća Vukodlaku sljedećim zoogrdnjama: »Nu čeka’, svinjo, stoj!« (1, s. 16), »Svinja je nješto snio, ter pjan sad bugari«(1, s. 27), »Što hoćeš, svinjo, rit?« (1, s. 34), »A da ti ’e, svinjo, znat« (1, s. 36), »Probav’, svinjo, vino« (1, s. 52), »Nut gdi svinja viče!« (1, s. 60), »Nut svinje uscane, gdi neće, brate moj« (1, s. 118). Pritom se Kojak koristi i primjerima drugih životinja u obraćanju Vukodlaku: »Ter, kozo, gdi je to?« (1, s. 24). Nadalje, Vukodlak se obraća Kojaku zooatributima: »Muči, kozo, muči!« (1, s. 17). Zooleksemima se i Grubiša obraća prvoj dvojici: tako se Vukodlaku obraća pogrdnim upitom »Ter što hoć, jarče, riti?« (1, s. 52) nakon što Vukodlak upita Kojaka: »I govna li ovoga / mislite ženiti?« (1, s. 50–51), kao što se i Vukodlaku obraća zoogrdnjom u kojoj se koristi riječju jarac: »Ohaj me se, jarče!« (1, s. 129).

Autor: Suzana Marjanić
Literatura:
A. Montagu, The Anatomy of Swearing, New York, 1967;
N. Bogdanović (ur.), Opscena leksika (zbornik radova), Niš, 1998;
P. Mikić, M. Pehar i M. Mikić, Psovka u hrvatskome i njemačkome jeziku, Mostar−Zagreb, 1999;
J. Užarević, Fenomenologija psovke, Republika,1999, 5–6.