PJERIN

PJERIN, komedija u prozi.

Pjerin, Rešetarov rukopis

Ispisi Đura Matijaševića iz Pjerina, Rešetarov rukopis (Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darʃcich, l. 2r, Prag,
Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna, T 4117 /J 7127/)

Nema je u Rešetarovu rukopisu – pisanom najvjerojatnije sred. XVI. st. – nego su se sačuvali samo nepovezani fragmenti koje je 1702. ispisao Đuro Matijašević (»Dalla Comed.a intitolata Pjerin«, list 2r–6r) u izvacima pod naslovom Komadi proze i stihova uzeti iz komedija Marina Držića (Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darʃich). Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930) pretpostavlja da je njome rukopis počinjao, no ti su se listovi – možda njih šest – u međuvremenu izgubili, ali ne isključuje ni mogućnost da je za Pjerina Matijašević imao i neki drugi rukopis. Komedija je izvedena 1552. na piru Junija Mihova Bunića i Đive Gradić. Taj je podatak prvi priopćio Miroslav Pantić u radu Fragmenti o Marinu Držiću /II/ (1982–83), a na temelju Obložderove replike: »Džono se Miškinov ženi; po’ ću se malo prijavit; tu me gotova večera čeka«. Da je komedija nastala nakon 1551. i izvedbe Dunda Maroja upućuju sličnosti u govornoj i tematskoj karakterizaciji likova: kao Petrunjela, i Mrva se služi zagonetkama (»Ugoneni mi ovu gonetku: Ne udao se, – udao; što dao, – ne dao; ne ozvao se, – ozvao, a nosom u kao«); sluga Pjerina II koristi se lat. riječima kako bi se narugao Pedantu, a sličnim se riječima (cuiuskujus) koristi i Pomet; Obložder hedonizmom podsjeća na Pometa; kada Pjerin II susretne u Dubrovniku oca, on u njemu vidi Pjerina I, a Pjerin II u njemu ne prepoznaje oca; otac je ljutit, jer misli da on to namjerno čini i kaže: »Je li pravo da si ti tvomu ocu neposlušan? (…) Drugi se si učinio Maro Marojev, koji, kad splavio imanje biješe, ne htje da oca pozna«. Pjerinom se prvi pozabavio Danilo A. Živaljević u radu Neizrađeni Držićevi dramati (1901), u kojem je iznio dvije teze: Pjerina Držić nikad nije završio, nego je ono što je sačuvano tek nacrt za buduće djelo (»nabacane misli za dramate«), a kao predlošci poslužile su mu komedije Menehmi (Menaechmi) Tita Makcija Plauta i Terencijeva Djevojka s Andra (Andria). Iste je godine Pero Budmani na sjednici JAZU pročitao, a 1902. objavio rad »Pjerin« Marina Držića, u kojem je rekonstruirao fabulu i odredio koji lik izgovara koju repliku, podijelivši građu u pet činova. Priča se temelji na zabunama koje nastaju zbog toga što je otac, imajući sinove blizance (Pjerin I, Pjerin II), jednoga izgubio, a s drugim nastavio živjeti. Kad je Pjerin I odrastao, želio ga je bogato oženiti i ugovorio mu je Lučilu za ženu, jer joj je otac osigurao velik miraz. Sin ne prihvaća očev izbor, jer se već tajno vjerio s Dijanom. Problem razrješuje izgubljeni sin, Pjerin II, koji se iznenada pojavljuje, pristajući na ženidbu s Lučilom, čime su uklonjene zapreke za ženidbu njegova brata blizanca i Dijane. Najveća se sličnost između Plautova i Držićeva djela ostvaruje u događajima koji su se dogodili prije početka komedije: u Plautovoj komediji sirakuškome trgovcu rodili su se blizanci, slični do neprepoznatljivosti, kao i nekome Dubrovčaninu u Pjerinu; Plautov Menehmo izgubio se na sajmu u Tarentu, nakon čega mu otac umire od žalosti, u Pjerinu jedan se sin izgubio u Mlecima (Pjerin II), otac mu se nakon toga vraća u Dubrovnik, pa sin samo misli da mu je otac mrtav; u Plauta se izgubljeni Menehmo skrasio u kući trgovca iz Epidamna (Drač), koji ga je odgojio i bogato oženio; u Pjerinu se kao odgojitelj spominje mlet. vlastelin, a o ženidbi iz Plautove komedije nema riječi. Ono što se na temelju navedenih izvora nije moglo rekonstruirati bili su, po svemu sudeći, živahni dijalozi, zatim usložnjavanje radnje, njezin rasplet, motivacija i ishod, koji se nazire već od trećega čina, kad se pojavljuje Pjerin II i prihvaća zaruke s Lučilom, a u korist ostvarenja sretne ljubavi između Pjerina I i Dijane: »Ali baš od zamršaja i dijaloga toliko nam malo ostaje da ne možemo pravoga suda izreći«. Ne zna se gdje se događa radnja Pjerina; Budmani pretpostavlja da to nije Dubrovnik, i to stoga što ni u ostalim Držićevim komedijama (osim u Pometu) radnja nije smještena u njegov rodni grad (to je obično neimenovana pustinja, šuma, gora, Rim, Kotor). Drugi argument su imena likova: prevladavaju tal. imena (Pjerin, Agustin, Dijana, Lučila, Strongilo) nad domaćima (Obložder i Mrva više su nadimci). Ipak, radi lakšeg razumijevanja priče, Budmani radnju smješta u Dubrovnik: »Sa svijem tijem radi kratkoće zvaću ono mjesto Dubrovnik u izlaganju ove osnove«. Iz sačuvanih se fragmenata može zaključiti da prostor izvođenja komedije predstavlja neku gradsku ulicu, u kojoj su bitne kuće Pjerinova oca, Lučilina oca, Dijanina oca i krčma. U fragmentima se mogu prepoznati naznake nekih za Držićeve komedije karakterističnih likova, među kojima su u središtu pozornosti očevi i djeca (sinovi i kćeri). U Pjerinu se pojavljuju tri oca (Pjerinov, Lučilin, Dijanin), za koje Budmani kaže da su »obični starci iz grčke i latinske i starije talijanske komedije«. Riječ je o starcima koji su u većini slučajeva u sukobu s vlastitom djecom (Pjerinom I, Pjerinom II, Lučilom, Dijanom), jer ona nisu spremna ispuniti njihove želje. Za Držićeve je komedije karakterističan odnos gospodara i sluge / gospodarice i sluškinje (npr. Pjerin I – Obložder; Pjerin II – Sluga; Dijana – Mrva). Sluge/sluškinje bitno utječu na razvoj i konačni ishod radnje, no ostaje nejasno koliko su oni uvjerljivi u ulozi koja im je namijenjena, a to je spretnost, snalažljivost, lukavost. Iako se u glavnoj radnji Pjerina (zamjena likova), u izboru likova i u izgradnji odnosa među njima osjeća ovisnost o Plautovoj komediji, u literaturi se ipak izdvaja ono što je izvorno držićevsko, a to je komika utemeljena na pojavama dubr. života: odlazak u dumne, tudeško konfortavanje trbuha, pučke poslovice i izreke, igra na piljke (igra s kamenčićima), modni detalji (šišati se na mačku), sumnje u pravdu. Svemu navedenomu Frano Čale (Marin Držić: Djela, 1979) pribraja i neke druge pojedinosti, kao što su pometovske aluzije na bogatu tudešku trpezu, prigovori zbog mode i raskoši, sukob između mladih i starih, ruganje lakomosti i štedljivosti (podsjećanje na nepoderiv plašt koji se nosi naraštajima), šale na račun pedanata i Lopuđana, podsjećanje na proždrljivost godišnica juhopila, slobodniji erotski sadržaji u zagonetkama i pučkim pjesmicama.

Autor: Zlata Šundalić