NAZBILJ – NAHVAO

NAZBILJ – NAHVAO. U prologu negromanta Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje – gdje je njihova frekvencija najveća – prilozi nazbilj (nabilj, ubilj, bilj: doista, zbilja) i nahvao (namjerno, s predumišljajem, nahvalice) funkcioniraju kao atributi kojima se karakteriziraju dvije vrste ljudi, premda se znadu pojaviti i u izvornom značenju (»Vukodlak: Ah, ne spim, Kojače! Ali me ne vidiš? / Niti ga mogu spat ni što sad bijedan, / vidismo mogu znat ali ’e bilj ali san«, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 5, s. 233–235; »Od lude djece čuvajte dinarâ, er se je ovjezijeh komedija njekoliko arecitalo nazbilj u vašem gradu, koje su svršile u tradžediju!«, Dundo Maroje, drugi prolog; »Starac: Stav’ pamet, Variva! Da nijes’ veće ni ubilj ni ušal, – da te vrag ne uzme, – o tezoru progovorila! (…) tkogodi će uzet nazbilj da je u nas tezoro, zaklat nas će ter neće ni tebi prostit i okoristovat se će«, Skup, I, 3; »Kamilo: Ah, Bože, snim li ja ovo, ali dundo nazbilj govori?«, Skup, V, 3; »Pjerinov otac: Ah, Gospodine Bože, snim li ovo, ali bilj čujem?«, Pjerin, V). Negromantov prolog neobičan je iz dvaju razloga: prvo, nema funkciju kakvu prolozi obično imaju u dramskim tekstovima (najava sadržaja), drugo, priča o putovanju Velikim i Malim, Novim i Starim Indijama nema izravne veze s fabulom komedije. Sadržaj je negromantova fantastičnoga putovanja sljedeći: nakon što je bez velike muke obišao prve tri Indije, u Stare Indije uspio je doći tek uz pomoć čarobnih knjiga. Ondje je pronašao savršeno mjesto (vječno proljeće, bujna vegetacija, rodna polja) i idealno uređeno društvo: »Tuj ne ima imena ’moje’ i ’tvoje’, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uživaju ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni. Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena; njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli; i, za dugijem mojijem besjeđenjem ne domorit vam, ljudi su koji se zovu ljudi nazbilj«. Tada je negromant ugledao jednu građevinu na kojoj su uklesani nakazni likovi »obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda«, a zatim i objašnjenje tih prikaza. Saznao je da su nekoć u Stare Indije dolazili čarobnjaci koji su za zlato prodavali drvene lutke bizarna izgleda. Tada su žene – »koje polakšu pamet imaju od ljudi« – poželjele da čarobnjaci te figure ožive jer će tako biti zanimljivije. Nakon što su oni to učinili, nakazna su se bića počela množiti te su stvoreni ljudi nahvao: »I za dosvršit besjedu, ovi obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni i, za u kraće rijet, ljudi nahvao, počeše se plodit i miješat s ženami nazbilj po taki način, er se ljudi nahvao toliko počeše umnažat, er poče veće broja bit od ljudi nahvao neg ljudi nazbilj«. Ljudi nahvao smisle konjuru – protjerati ljude nazbilj iz njihove zemlje, tj. iz gospoctva, što ovi ne dopuste nego ih prognaju, nakon čega se ljudi nahvao nasele »u ovi naš svijet«, gdje ih ima više nego ljudi nazbilj. Iako i dalje vode bitku, može se prepoznati koji su jedni, a koji drugi, jer »i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda«.

U XIX. st. od svih Držićevih djela najživlje je zanimanje pobudio Skup, dok su dvadesetostoljetna istraživanja, osobito Milana Rešetara, Jorja Tadića, Petra Kolendića, Pavla Popovića i Dragoljuba Pavlovića, bila ponajprije okupirana prikupljanjem arhivskih podataka te ih semantički kapacitet opreke nazbiljnahvao nije zanimao. Status poetičkih pojmova stekli su tek nakon pronalaska Držićevih pisama Cosimu I. i Francescu Mediciju, premda ne odmah. Isprva su pisma otvorila tri vrste pitanja: a) moralnost/nemoralnost Držićeva pokušaja rekonstruiranja dubr. vlade uz pomoć firentinskoga vojvode i »podvrgavanja Dubrovnika Cosimovoj vlasti«; b) motivi Držićeve urote (»pogreške i nedjela same dubrovačke vlade«; »slijepa mržnja protiv dubrovačke vlastele«; neozbiljnost, avanturizam, bolest i duševni nedostaci; jačanje dubr. građanstva; vizionarstvo; patriotizam; različita polit. opcija); c) ostvarivost plana (naivnost, odsutnost političke pragmatičnosti). Prekretnica u tumačenju Držićevih drama nastupila je 1948: Živko Jeličić objavio je rad Marin Držić – pjesnik sirotinje XVI. vijeka – prvi u nizu što će poslije ući u njegovu sintetsku knjigu Marin Držić Vidra (1958) – u kojem je zanemario dosege »građanske historiografije«, zauzimajući se za razdvajanje arhivskih činjenica od »istine« knjiž. djela. Dva su njegova zaključka temeljna: isticanje važnosti antiteze ljudi nazbilj – ljudi nahvao i povezivanje nakaznih ljudi nahvao s dubr. vlastelom slijedom sličnih formulacija u negromantovu prologu i pismu od 2. VII. 1566 (»dvadesetorica nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza«; »Imademo međutim petnaest nakaza, luđaka…«); priča o Starim Indijama predstavlja socijalno-klasnu utopiju, Držić je revolucionar, zastupnik prava »dubrovačke sirotinje« u izrazito »kramarskoj« sredini. Druga je teza ubrzo odbačena. Dragoljub Pavlović inzistiranje na revolucionarno-utopijskim smislovima prologa sveo je na jednu od verzija »poznatog opšteg mesta iz klasične rimske i renesansne književnosti o tzv. zlatnom dobu (aurea aetas)« (Komedija u našoj renesansnoj književnosti, 1955), Miroslav Pantić ustvrdio je da je pretjerano Držića pretvarati u »revolucionara osobite vidovitosti i borca za prava ’dubrovačke sirotinje’, što on, u onim istorijskim i društvenim uslovima, nije nikako bio, niti je pak mogao da bude« (Četiri stoleća u potrazi za pravim likom Marina Držića, 1958), dok je Ante Kadić Jeličićevu raspravu nazvao »pamfletom« (Marin Držić, hrvatski renesansni dramatičar – Marin Držić, Croatian Renaissance Playwright, 1959). No prva je Jeličićeva teza prihvaćena i nedvojbeno je odredila potonja tumačenja Držićeva opusa, pa je čitanje komedija i mitološko-rustikalnih drama u perspektivi firentinskih pisama conditio sine qua non svakoga držićološkog priloga. Jeličićeva je stajališta kritički razmotrio Leo Košuta u radu Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« (Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964), prihvaćajući tezu da je Držić »preko ljudi nahvao ciljao na dubrovačke senatore, koje je kasnije u pismima Cosimu I. nazvao nakazama (mostri), a zatim i na ostale dubrovačke gospare i obogaćene trgovce kojih je portrete dao u svojim komedijama«, no Jeličićevo razumijevanje ljudi nahvao je proširio: »No čovjek nahvao, u najširem smislu, za Držića jest svaki čovjek koji je u odnosu prema bližnjemu izgubio razum i tako podlegao sebičnosti bez mjere«. Istodobno je odbacio ideju o utopijskom karakteru negromantovih riječi: »Držićeve Stare Indije nisu i ne smiju biti smatrane tekstom koji je Dubrovčanima htio dočarati buduću društvenu Utopiju«. Negromantovo putovanje protumačio je u perspektivi zemljopisnih otkrića XV. i XVI. st. (Amerike – Nove Indije), ali i kao imaginarno putovanje za koje je Držić iskoristio literarne topose (Diodor Sicilski, François Rabelais). Ne prihvaćajući ni teze o utjecaju Utopije Thomasa Morea i uopće utopijske literature XVI. st., Košuta je zaključio da je Držić u prvom prologu oblikovao sliku idealnoga svijeta te da »burleskno putovanje Držićeva Negromanta treba shvatiti kao blagu parodiju nebrojenih putovanja u nepristupačnu ’Dubravu’«, no opisani svijet nije želio imenovati, a njegovim predstavljanjem htio je jače istaknuti negativne strane dubr. zbilje »da bi opovrgnuo svoj svijet i svoje društvo«. Na antitezi nazbilj – nahvao, poduprtoj humanističkim naukom o znanju i vrlini koji čovjeku pomažu prevladati feritas, ostvariti humanitas i približiti ga božanskom (divinitas), Frano Čale je od kraja 1960-ih razvio najcjelovitiju interpretaciju Držićeva opusa iz perspektive zamisli iznesenih u firentinskim pismima i prologu Dugoga Nosa. Po njemu, Držić je opus protkao idejom o »novom čovjeku« koji se, zahvaljujući vrlini (virtù), zna prilagoditi situaciji (akomodavanje), iskoristiti priliku (okazijon) te se izboriti s hirovitom Fortunom. Svoje je tumačenje eksplicirao na mislima iznesenim u prolozima, ponajprije prologu Dugoga Nosa, Pometovim monolozima, monologu Tripčete Kotoranina (III, 10) te monologu Dživa iz Skupa (IV, 8). Pritom je Pomet istaknut kao homo novus koji ostvaruje dignitas hominis, on je »kralj od ljudi«, Držićev alter ego, »pisac sam«, »projekcija piščevih nazora«. U tom su kontekstu dvije Čaline rasprave emblematične: Pometov makjavelizam: od umjetničke vizije do urotničke zbilje (1967) i Što je Držiću Hekuba (1969). Poput L. Košute, i Čale je Jeličićevu pojednostavnjenu tezu o ljudima nahvao kao dubr. senatorima proširio na sve one koji su nerazumni te je opoziciju nazbilj – nahvao tumačio u perspektivi antiteze mudrost – ludost (koja se javlja u različitim varijacijama: stari – mladi, očevi – sinovi, svekrve – nevjeste). Takvo je tumačenje – s očitom hipotekom urotničkoga plana – na određen način postalo kanonsko: u raspravama o Držiću uvijek je istican subverzivni karakter njegova kaz. angažmana, odnos književnosti i politike, pojedinca i vlasti, zbilje i literature. Držić je definiran kao genijalni komediograf koji je maniristički na dotad neviđen način zbilju pretvorio u knjiž. temu, a književnost potom pokušao realizirati u zbilji. Slobodan P. Novak u knjizi Planeta Držić (1984) u tumačenje Držićevih djela uvodi pojam »oko vlasti«, povlaštenoga gledanja i onih koji glume i onih koji gledaju kako glumci glume te je analizirao odnos između »rukopisa vlasti« i »rukopisa autora«, odn. strategije Držićeva izlaženja u susret ili pak izmicanja okularu onih koji su teatar – a dubrovački renesansni teatar dio je sveobuhvatnog teatra Grada – doživljavali kao mjesto nadzirane slobode. – Sekret koji je Držić 1551. otkrio gledateljima Dunda Maroja o podjeli ljudskoga roda u dvije kategorije – pri čemu je za njega nedvojbeno da je ljudska priroda, što je suprotno kršć. svjetonazoru, nepromjenjiva (po čemu je blizak pesimističkoj viziji naroda kao svjetine izloženoj u VladaruIl Principe, 1532, Niccolòa Machiavellija), da su oni koji se rode nahvao takvi cijeloga života i ne mogu se promijeniti (»Ljudem je nahvao paralo da su i oni ljudi, a ljudi su nahvao ljudi nahvao i bit će do suda«; »Tripče: Jedni se ljudi nahode zli bjestije, drugi se nahode dobri anđeli et troni«, Dundo Maroje, III, 10; »Dživo: Jedni su, – neka ostalo ostavim, – naravi tihe, s kojom se može govorit, koji razlog čuju, koji razlog primaju i slijede, koji svjet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena, kojijem para da su razumni, a š njimi se ne može govorit«, Skup, IV, 8) – može imati dvostruko podrijetlo: a) priča o dobrim (mudrim) i lošim (pohlepnim, nerazumnim) ljudima dio je Držićeva životnog iskustva; b) antiteza je potaknuta reformacijskim stavom o dvostrukoj predestinaciji (radikalni augustinizam) prema kojoj Bog jedne predodređuje za vječno spasenje (raj), a druge za vječnu propast (pakao). Humanističke rasprave o vrlini i sreći, znanju kao pretpostavki čovječnosti te lakomost koju je poticalo bogaćenje plemstva i građanstva u merkantilističkom Dubrovniku (Filip de Diversis 1440. u Opisu slavnoga grada Dubrovnika primjećuje: »Ako se smije reći, oni bjelodano vjeruju i sude da je sreća u bogatstvu i sva vrlina u stjecanju i pohlepnom gomilanju«), konačno, financijska pro-past vlastite obitelji mogla je potaknuti Držića na osuđivanje barbarije i injorancije, iznošenje životnog zapažanja da se ljudi nužno dijele na nazbilj i nahvao. Drugo tumačenje ponešto je sporno, osobito zato što je u pismu Cosimu od 2. VII. 1566. Držić reformaciju označio kao »kugu luteranskog krivovjerja«. Ipak, zbog propulzivnosti protestantskih ideja, činjenice da je Andrea Arrivabene – venecijanski tiskar kod kojega je 1551. tiskana Tirena – podupirao protestantsko učenje, nabavljao, razmjenjivao i tiskao zabranjene knjige, a nekoliko puta, pa i pred smrt, bio inkvizicijski procesuiran, zatim činjenice da je dubr. nadbiskup Lodovico Beccadelli također podupirao protestante (a Držić ga spominje u pismu od 2. VII.), oprezno bi se učenje o dvostrukoj predestinaciji moglo povezati s podjelom ljudi na nazbilj i nahvao. Premda složeni jezik Dugoga Nosa i vremenska distanca koja nas dijeli od nastanka Dunda Maroja priječi točno dešifriranje Držićevih izvora i motiva koji su ga potaknuli da u prološkom dijelu komedije donese priču o ljudima nazbilj i ljudima nahvao, najiscrpniji prilog tumačenju podrijetla i značenja tih pojmova dao je L. Košuta, ističući da je mitska priča zapravo alegorija o lakomosti: bića stvorena zbog lakomosti (negromanti su im dali duh jer su bili lakomi na zlato) »ostaju, misle i djeluju nahvao, tj. po vlastitoj volji, proračunato, a onda i bez mjere i obzira«, nahvao su oni koji se »u životu maskiraju i glume poput glumaca (…) djeluju proračunato, nasilno i oholo«. Uzimajući dvije riječi iz svakodnevnoga govora, a koje su dopreporodni hrv. pisci i inače rabili u svojim djelima (Akademijin Rječnik potvrde nalazi u tekstovima Nikole Nalješkovića, Saba Gučetića Bendeviševića, Ivana Gundulića, Bartola Kašića, Ivana Dražića, Junija Palmotića, Petra Kanavelića, Antuna Gleđevića, Ignjata Đurđevića, Đure Bašića, Nikole Marčija), Držić ih je pretvorio u simbole i njima izrazio troje: a) odnos prema smislu i svrsi knjiž. posla (angažiranost, poučnost): »A komedija vam će odkrit koji su to sjeme tugaljivo od mojemunskijeh obraza i ljudi od ništa, od trimjed, nahvao, koji li su ljudi tihi i dobri i razumni, ljudi nazbilj. Tihi i dobri uzeti će za dobro što im se za dobro dobrovoljno čini, a obrazi od barbaćepa, kojijeh nenavidos vlada i nerazum vodi, mojemuče, žvirati, barbaćepi, tovari i osli, koze, ljudi nahvao, sjeme prokleto, po negromanciji učinjeni, hulit će sve, od svega će zlo govorit, er iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit. I ne drugo! Na vašu sam zapovijed, stav’te pamet na komediju!«; b) doživljaj vlastitog vremena i moralne degradacije uzrokovane lakomošću, sebičnošću i nerazumnošću, odn. osobni svjetonazor o čovjeku uopće; c) postupak transpozicije univerzalne ideje u konkretnu priču i način njezina dekodiranja (doslovnog i prenesenog): bez prologa Dugoga Nosa priča o Dundu Maroju i dezvijanom sinu Maru bila bi samo jedna od priča kojih se »njekoliko arecitalo nazbilj u vašem gradu«; uz negromantovo tumačenje ona dobiva smislove koji pojedinačno pretvaraju u opće, nevezano uz određeni prostor i vrijeme.

Autor: Milovan Tatarin