NADGROBNICA

NADGROBNICA, stihovani sastavak napisan povodom nečije smrti u kojem se, osim izražavanja žalosti za pokojnikom i navođenja njegovih vrlina, iznose i opće misli o životu.

obaljević, Darsa

Sabo Bobaljević, Darsa, il cui puro, vago, e dolce canto,
u knjizi Rime amorose, e pastorali, et satire, Venecija, 1589.

Budući da su 2. X. 1567. bratu Vicku ponuđeni na otkup predmeti koje je M. Držić založio na ime duga Ivanu Bartulovu Nalješkoviću, tada je već bilo poznato da je umro u Veneciji. Zacijelo je u to doba nastalo i nekoliko nadgrobnica. Tri su pisane hrv. jezikom (Mavro Vetranović, Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba, 414 dvostruko rimovanih dvanaesteraca, i Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina, osmerački katren, abab, 24 stiha; Antun Sasin, Antun Sassi u smrt Marina Držića, osmerački katren, abab, 84 stiha), a dva soneta talijanskim (Sabo Bobaljević, Držiću, čiji sladak, čist i mio pjev – Darsa, il cui puro, vago, e dolce canto; Miho Monaldi, U smrt gospara Marina Držića – In morte del Signor Marino Darsa). Vetranović je bio Držićev rođak po majčinoj liniji pa je njegova dulja nadgrobnica najintimnija, s mnogo podataka iz Držićeve biografije (spominju se ljubavne pjesme, Tirena i Hekuba, instrumenti koje je svirao, nadimak Vidra, smrt u Mlecima), četiri puta Vetranović naglašava Držićev »počten glas«, rabi emfatične sintagme »Držiću dragi moj«, »srčani druže moj«, a u stihovima »Dubrovnik a grad svoj, u kom se porodi, / bolježljiv nepokoj i trude provodi« (s. 49–50) možda se može nazrijeti aluzija na probleme s kojima se Držić susretao. Kraća Vetranovićeva nadgrobnica konvencionalnija je, prožeta religioznim razumijevanjem smrti, a završava apoteozom nebeskoga veselja. Budući da je Držić od 23. III. 1553. do 11. IX. 1556. obnašao službu pisara gradske solane, dužnost na koju je u tom razdoblju biran i A. Sasin (27. II. 1555, 28. II. 1556), može se pretpostaviti da su tada i razvili prisnije prijateljstvo pa otuda u njegovoj pjesmi stihovi: »Tada Sasin, ki ljubljaše / već Držića neg svê oči, / iz srdašca željno uzdaše, / ter se obrati put istoči« (s. 61–64). U sastavku se izmjenjuju glasovi pastira, pastirice, slavuja i pjesnika, a apostrofa smrti uvod je u tužaljku za preminulim Držićem, koji je bio »slava i dika sve mladosti«, »svijetla čast Dubrovnika«, čija će slava trajati vječno, dok »žarko sunce istječe«. Bobaljevićev sonet (uključen u zbirku Ljubavne i pastirske pjesme i satire – Rime amorose, e pastorali, et satire, 1589) temelji se na toposu nadmašivanja pa se Držićev knjiž. rad za života (kojim je Dubrovnik izjednačio s Firencom i Mantovom) metaforički nadvisuje njegovom nebeskom svjetlošću.

Miho Monaldi, In morte

Miho Monaldi, In morte del Signor Marino Darsa,
u knjizi Irene, overo della bellezza, Venecija, 1599.

Monaldijev sonet (tiskan u knjizi Irena ili o ljepoti – Irene, overo della bellezza, 1599) također računa na utjehu zagrobnoga života pa posebno ističe da je Držić bio pobožan čovjek (»Držiću, novi neba stanovniče, / kom sveđ si obraćao srce blago«, s. 1–2; »Tu ljubio si u dva lijepa oka / Tvorca…«, s. 9–10), ali ne zaboravlja istaknuti ni njegovo pjesničko umijeće (»i ljupkim i vedrim si stihom / više puta zaustavljao rijeke«, s. 10–11). Uobičajenom frazom o vječnoj slavi Monaldi završava nadgrobnicu, koja je – kao i Bobaljevićeva – retorički skladna, ali hladna, za razliku od Vetranovićevih i Sasinovih emocijama oplahnutih stihova. Cijeli Monaldijev i dio Bobaljevićeva soneta prepisao je Ignjat Đurđević (Životopisi i pjesme nekih slavnih Dubrovčana – Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum), zatim Serafin Marija Crijević (Dubrovačka knjižnica – Bibliotheca Ragusina), tiskao ih Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930), oba je preveo Frano Čale (prvi put u časopisu Dubrovnik, 1967, 3), a Monaldijev Tonko Maroević (Dubrovnik, 1997, 4).

Autor: Milovan Tatarin