MATKOVIĆ, MARIJAN,

MATKOVIĆ, MARIJAN, hrvatski dramatičar i esejist (Karlovac, 21. IX. 1915 – Zagreb, 31. VII. 1985).

Diplomirao pravo u Zagrebu 1941. God. 1935–37. slušao je predavanja iz komparativne književnosti i povijesti umjetnosti u Beču i Parizu. Nakon II. svj. rata bio je šef Kulturno umjetničkog odjela Radio-stanice Zagreb (1945–46), knjiž. tajnik Nakladnog zavoda Hrvatske (1946–49), intendant HNK u Zagrebu (1949–53), tajnik Razreda za suvremenu književnost JAZU (1954–78), umj. direktor Zagreb-filma (1959–64) i voditelj današnjega Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU (1974–85). God. 1962. pokrenuo je knjiž. časopis Forum i bio njegov urednik (1962–63; 1966– 85). Sudjelovao je u osnivanju Dubrovačkih ljetnih igara te vodio njihov dramski program (1970–74). Prve knjiž. radove objavio je 1933. u Svijetu i Mladosti, surađivao je s Književnikom i Pečatom, a dramski prvijenac Slučaj maturanta Wagnera, »dječja tragedija« pisana krležijanskim stilom, praizveden mu je 1935. u zagrebačkom HNK-u. Nakon šutnje i skrivanja pred vlastima u ratnim godinama, objavio je knjigu Dramaturški eseji (1949), u kojoj ugl. negativno ocjenjuje svekoliku hrvatsku dramsku književnost nakon preporoda, a 1954. dogotovio je stilski, žanrovski i dramaturški heterogen ciklus Igra oko smrti (1955), sastavljen od deset tekstova: Slučaj maturanta Wagnera, osam jednočinki (Smrt njegove ekselencije, Karmine, Bezimena, Krizantema, Trojica, Koraci i dr.) i drama u dva dijela Na kraju puta. Kao dramatičar najveći uspjeh postigao je Heraklom, dramatiziranom raspravom na temu kulta ličnosti, falsificiranja povijesti i politikantskoga manipuliranja javnim mnijenjem, koja zajedno s tekstovima Prometej i Ahilova baština čini trilogiju I bogovi pate (1962). Grč. mitu vratio se u trilogiji monodrama Trojom uklete (1972), o ženama kao žrtvama rata. Vašar snova (1958), Ranjena ptica (1966), Tigar (1969) i druge drame o intimnim problemima suvremenog čovjeka, objavio je u knjizi Ikari bez krila (1977). Nekonvencionalan dijalog sa svojim »drugim Ja« ostvario je u putopisu Američki triptih (1974), a eseji, memoarski zapisi, recenzije, izlaganja na skupovima, predgovori, nekrolozi i feljtoni tiskani su mu u knjigama Ogledi i ogledala (1977), Stope na stazi (1982) i Razgovori i pogovori (1985).

Za njegove intendanture HNK u Zagrebu izveo je Skupa, u režiji Branka Gavelle (1950), a u doba dok je vodio dramski program Dubrovačkih ljetnih igara, Teatar &TD i Akademija za kazalište, film i televiziju iz Zagreba gostovali su s Novelom od Stanca u režiji Tomislava Durbešića (1971), ansambl HNK iz Zagreba s Dundom Marojem u režiji Mladena Škiljana (1972), a Joško Juvančić postavio je istu komediju s dramskim ansamblom Igara (1974). Držić, određen kao komediograf, utopist i urotnik, posredno je preko pometovski koncipirana lika Mihe, osobnoga lakrdijaša vojnoga zapovjednika Gašpara Alapića, prisutan u Matkovićevoj povijesno-polit. drami General i njegov lakrdijaš (HNK Zagreb, 1970). Kako piše u uvodnoj scenskoj uputi, umijeće kojim se Miho, nekadašnji član Pomet-družine, bavio »ostavilo je vidljiv trag u njegovim naglašenim kretnjama, pa i u kićenosti govora, trag koji često briše granicu između stilizirane glume i stvarnih uzbuđenja. Emigrant već godinama, zavjerenik već od djetinjstva (…), vjerni učenik i obožavalac Marina Držića, Miho se sada, ovdje u Sigetu, našao kao brodolomnik na kraju plovidbe. (…) Sanjar, koga je opčinila vizija Držićevog Dugog Nosa o dalekim Indijama gdje žive ljudi nazbilj, on se još uvijek nada da će tu ’zemlju vječnog proljeća’ presaditi u svoj Dubrovnik, vrativši se u njegove zidine sa četama nekog smionog osloboditelja. Dok njegov učitelj Marin Držić, vinovnik toga sna, razočaran, od svih napušten, žrtva svojih naivnih planova, proživljuje u Veneciji svoje posljednje emigrantske dane, Miho se još uvijek nada (…) Govor Mihin je čist dubrovački samo onda kad govori – po sjećanju i zato često netočno – fraze iz Držićevih komedija«. Matković je o Držiću prvi put pisao u eseju Dva komediografa: Marin Držić i Sterija Popović (1948–49). Držeći onoga začetnikom »starijeg«, a ovoga »novijeg (…) razdoblja jugoslavenske dramske umjetnosti«, esej razvija kroz usporednu analizu njihovih opusa iz koje izvlači zaključke o sličnosti (primjerice odnos gospodar – sluga i rezoniranje o moći zlata) i razlikama (Držić kao majstor komičnih situacija, Sterija kao majstor karakterizacije). U priopćenju Marin Držić danas na simpoziju »Marin Držić u svjetlu renesansne komediografije« (1967) oslanja se ponajviše o Krležino, dijelom i o Jeličićevo shvaćanje Držića kao klasno osviještenoga »pjesnika dubrovačke sirotinje«, ali ipak iznosi pretpostavku kako bi bilo »više nego jednostrano Držićevu scensku šutnju kroz duga stoljeća pripisati isključivo idejnim razlozima«, a ne voditi računa o »specifičnosti Držićeve dramaturgije«, tj. o »bogato-rasipnoj scenskoj razvedenosti njegovih djela«. Zbog toga drži da je »vješta Fotezova obradba koja je, kao svojevremena Zweigova obradba Ben Jonsonovog Volponea, Držićevu igrivost svela na komponente tadašnjeg kazališnog ukusa, tadašnje kazališne prakse« bila povijesno opravdana te da je tek u kazalištu nakon reformi koje su potaknuli inovativni tekstovi Luigija Pirandella, Bertolta Brechta, Samuela Becketta i dr. Držić »ponovno postao scenski čitljiv«. U nekrologu Marku Fotezu (1976) među najvažnije njegove zasluge ubraja to što je bio »uskrisitelj Marina Držića«, a u osvrtu na trideset godina Dubrovačkih ljetnih igara Tragom snova i zanosa (1979) govori o Držićevim tekstovima kao jednom od stožera njihova dramskog repertoara.

Autor: Boris Senker