MARAKOVIĆ, LJUBOMIR

MARAKOVIĆ, LJUBOMIR, hrvatski književni i kazališni kritičar i povjesničar (Topusko, 17. VI. 1887 – Zagreb, 22. II. 1959).

Studij slavistike i germanistike završio u Beču, gdje je 1909. doktorirao temom o Vili Slovinki Jurja Barakovića. Kao pristaša hrvatskoga kat. pokreta, u Beču je četiri godine uređivao kat. časopis Luč. Kao gimnazijski prof. službovao je u Banjoj Luci i Zagrebu, dva je desetljeća uređivao Hrvatsku prosvjetu, od 1941. bio je urednik za film, poredbenu književnost i teoriju književnosti Hrvatske enciklopedije. God. 1944. postao je profesor na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, ali je 1945. bio suspendiran sa svih drž. učilišta, 1947. osuđen i zatvoren s dvogodišnjim gubitkom polit. prava. Od 1949. bio je profesor na Interdijecezanskoj nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Bio je jedan od najutjecajnijih hrv. književnih i kaz. kritičara između dvaju svj. ratova, a i jedan od prvih hrv. filmskih kritičara. Zagovarao je književnost kršćanskoga kat. nadahnuća, tražeći u književnosti jedinstvo etičkih i estetskih načela. Djela: Nov život (1910), Novi pripovjedači: kritičke studije i minijature (1929), Pučka pozornica: bit i uspjesi nestručne pozornice (1929), Hrvatska književnost 1860– 1935: stilsko-razvojni pregled (1936). Priredio je antologije Moderni hrvatski pripovjedači (1934) i Hrvatska književna kritika (1935), a posmrtno mu je tiskana monografija Petar Preradović (1969).

God. 1931. tiskan je Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70oj godišnjici života, a iste je godine Maraković u Hrvatskoj prosvjeti objavio prikaz Rešetarova izdanja Djela Marina Držića (1930), »skromnu čestitku zahvalnog učenika svome nezaboravnom profesoru, o njegovoj 70. godišnjici«. Istaknuo je tri vrijednosti izdanja: Rešetarovo dubr. podrijetlo i poznavanje osobina dubr. jezika omogućilo mu je točnu transkripciju Držićevih djela, što nije uspjelo Franji Petračiću (Djela Marina Držića, 1875), pa je Rešetarovo izdanje »prvo faktično izdanje pravog Držićeva teksta«; odbacivanje Držićeva autorstva Prikazanja od poroda Jezusova i Posvetilišta Abramova te uvrštavanje Hekube, koja se dugo pripisivala Mavru Vetranoviću; objavljivanje pisama Cosimu I. i Francescu Mediciju. Nakon premijere Dunda Maroja u zagrebačkom HNK-u 1938. u preradbi Marka Foteza objavio je tekst Obnova dubrovačke klasike. Priznavajući Fotezu »krupnu zaslugu«, odobravajući uspješnu rekonstrukciju izgubljenoga kraja komedije, ipak iznosi primjedbe: izbacivanje lika Sadija zato što govori talijanski smatra »barbarskim«, jer »komedija svakako gubi svoj naročiti karakter i svoju svježinu, pa i mnogo svoju specifičnu komiku, ako se potpuno eliminira talijanski tekst«, a mogao bi se naći glumac koji govori taj jezik; kraćenja su osiromašila dramu za mnogobrojne »dubrovačke provincijalizme, makaronizme i arhaizme«; nepotrebno je bilo spojiti lik Pometa s Tripčetom, jer Pomet nije Kotoranin, a i stječe se dojam da u komediji prevladava kotorski govor; dodjeljivanje prologa negromanta Dugoga Nosa Pometu nije opravdano; Fotez je »opscene, dvolične šale i dosjetke brižno sačuvao«, a izostavio je važnije dijelove drame; način prepoznavanja Laure i njezina oca Ondarda (kojega je Fotez uveo kao aktivni lik umjesto Gulisava Hrvata) ne odgovara koncepciji njezina lika, jer ona ipak nije »neka vulgarna djevojčura«; budući da je izbačen lik Sadija, Laura nema dovoljno teksta pa je njezin lik blijed; pretjerano naglašavanje Dundove škrtosti; scenografski je netočno na rim. trg smjestiti kip Afrodite. Maraković konstatira da je Fotezova režija »nesumnjivo postupala s malo pijeteta i s premalo razumijevanja za finese jezične komike« te da Dundo Maroje nije za nekoga komu je to »režijski debut; za to bi se htjelo ’gospara’ kakvi su Raić ili Strozzi«. Na Fotezovu režiju osvrnuo se i u radu Marin Držić (1939), gdje je ukratko sintetizirao spomenute primjedbe, ponavljajući da »smanjivanje broja lica i ispuštanje mnogih prizora, znatno oštećuje sliku čitave Držićeve dramatike« te da »onaj tko je to u cjelini čitao, ne može se oteti dojmu da je Držić u toj današnjoj obradi dobrano opljačkan«.

Autor: Milovan Tatarin