KRIZA

KRIZA, pojam koji se u književnopovijesnim pregledima u vezu s renesansom dovodi kada se ona, kao epoha, suprotstavlja pojmu manirizma.

Upravo se manirizam, u smislu formalno-strukturne i tematsko-motivske dezintegracije ili pak hipertrofije teksta, katkad tumačio kao stilistička oznaka za završni, krizni i dezintegrativni stadij u pov. razvoju knjiž. epoha ili razdoblja. U tom su smislu manirizam definirali i njegovi najpoznatiji analitičari: najprije Ernst Robert Curtius u monografiji Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje (Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter, 1948), koji smatra da se manirizam javlja uvijek kada je neka klas. epoha na zalazu i u krizi, zatim Arnold Hauser i Gustav René Hocke, koji se manirizmom bave tipološki, no svejedno govore o dezintegrativnom, hipertrofijskom i kriznom habitusu toga fenomena i, naposljetku, Tibor Klaniczay, koji se u knjizi Kriza renesanse i manirizam (La crise de la Renaissance et le maniérisme, 1970) zauzeo upravo za shvaćanje manirizma kao povijesne kategorije. U Klaniczayevu se pregledu specifičan poetičko-retorički aranžman manirizma nerijetko povezuje s dubinskim svjetonazorskim potresima koji su se pojavili u doba njegove afirmacije, ponajviše s protestantizmom, slomom geocentrizma i autoritarno-dogmatske slike univerzuma itd. Jedno je od najzanimljivijih poglavlja Klaniczayeve knjige, naslovljeno Kriza kulture (Crisi della cultura), Pavao Pavličić komentirao na sljedeći način, trasirajući pritom i vlastito viđenje manirizma i manirističke slike svijeta: »Našavši se tako bez jasne svjetonazorne i ideološke potpore – a nastajući u društvu zahvaćenom burnim promjenama – književnost zapada u krizu i postaje sklona antiklasičnosti, stilskom kompliciranju i igrarijama najrazličitijih vrsta« (Poetika manirizma, 1988). Pavličić manirizam definira na temelju triju bitnih kriterija: prvo, na temelju njegova odnosa prema tradiciji, koju manirizam nerijetko prevrednuje, problematizira ili čini inovativnom; drugo, na temelju njegova odnosa prema izvanknjiževnom svijetu, odn. prema zbilji, koju manirizam najčešće dovodi u pitanje, eliminirajući pritom njezine granice prema svijetu iluzije; treće, na temelju njegove autorefleksivne naravi, jer manirizam je sklon eksperimentirati ne samo tradicijom i granicama zbilje nego i vlastitim knjiž. statusom. Iako Pavličić nigdje izrijekom ne spominje krizu, kao nešto što bi bilo konstitutivno za poimanje manirizma, u tipološkom ili u pov. smislu, može se naslutiti da je Klaniczayevo tumačenje »kriznosti« manirizma uvelike obilježilo i hrv. istraživanja toga fenomena. Pavličić zato govori o rušenju jasne granice između zbilje i iluzije u mnogim Držićevim dramskim tekstovima, osobito u dramama Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Grižula, kao i u prolozima, posebice u prologu Dugoga Nosa, koji zbog njegove implicitne filozofičnosti valja tumačiti kao poetičku legitimaciju Držićeva stvaralaštva. S nešto drukčijih polazišta problemu renesansne krize pristupila je Joanna Rapacka u raspravi Marin Držić i kriza renesansne svijesti: od Tirene do Plakira i vile (1998). Pov. razvoj žanra pastoralne drame promatra u svjetlu opće dezintegracije humanističkih vrijednosti i renesansnoga svjetonazora uopće. Ideali ili vrijednosti ljepote i mladosti u Držićevim su pastoralnim dramama nerijetko ismijavani, katkad čak i dovedeni do apsurda, pri čemu se baš iz autorske perspektive raskrinkavaju kao lažni, iluzorni i prijetvorni. U tom smislu, idilični krajolici prirode i uzvišeni karakteri vilinskih i pastirskih likova najčešće se profaniraju, a pastoralno-petrarkistička i horacijevsko-ovidijevska topika postaju predmetom parodije i burleske. Potraga za savršenom ljepotom, koja je bila ključnom sastavnicom renesansne pastorale, u Držićevu slučaju pokazuje se kao besmislena: »Pjesničke maštarije podliježu devalvaciji i na razini burleske i na razini idile: Grižula otkriva pjesničku laž, Dragić pjesničku naivnost«. Put koji je pastoralna drama u Dubrovniku prolazila, od prvih pokušaja Džore Držića (Radmio i Ljubmir) do visoko sofisticirane pastoralno-mitološke dramaturgije M. Držića, Rapacka zato uspoređuje s onom putanjom razvoja koju je u eur. razmjerima taj žanr prošao od Ludovica Ariosta do Don Quijotea Miguela de Cervantesa. Njezin se prikaz krize u ranonovovjekovnom pastoralnom žanru uvelike razlikuje od Pavličićeva, ne samo zato što se usredotočuje na unutarnja, dramaturška i tematsko-motivska izvorišta »krize renesansne svijesti« nego zato što se u definiciji fenomena »kriznosti« ne oslanja na koncepcije manirizma, koje katkad mogu biti zavaravajuće, pojednostavnjujuće ili pak u sebi kontradiktorne. Međutim, i Pavličićeva analiza u svjetlu poetike manirizma i interpretacija J. Rapacke, a oboje su se odlučili pozabaviti baš Držićevim pastoralno-mitološkim dramama, pokazuju u kojoj je mjeri njegov opus impregniran topikom dezintegracije različitih vrijednosti, ponajprije moralnih i društvenih, dakle topikom krize. (→ MANIRIZAM)

Autor: Leo Rafolt