KNEŽEV DVOR

KNEŽEV DVOR. U pisanim izvorima prvi se put spominje u dubrovačkom Statutu iz 1272. kao utvrđeni kaštel (castellum), tj. upravno središte grada.

Knežev dvor

Sred. XIV. st. izgubio je fortifikacijsko obilježje i s vremenom postao reprezentativna palača pa se u izvorima 1349. navodi kao palatium, potom palazzo maggior. To je bila dvokatna građevina s trijemom i kulama na zap. dijelu. Osim kao prebivalište kneza, Dvor je bio i sjedište upravnih tijela, Velikoga vijeća, Maloga vijeća i Vijeća umoljenih ili Senata. Ondje su bili i drž. uredi, bilježništvo, zatvori, stan čuvara i spremište oružja. Eksplozija baruta u oružarnici 10. VIII. 1435. i požar znatno su ga uništili. Zbog obnove, knez je privremeno napustio svoj stan i smjestio se u jednoj od općinskih kuća. Obnova Kneževa dvora povjerena je arhitektu Onofriju di Giordanu della Cavi iz Napulja, poznatom kao graditelju prvoga javnog vodovoda i dviju grad. fontana. Obnovljene su oštećene kule, sjeverozapadna (1439) i jugozapadna (1440), zatim se 1439. gradilo spremište za žito (fontik), a preuređena je i unutrašnjost Dvora. Popravak i obnova završeni su 1442, a potom je uslijedilo unutar. uređenje. Majstor Petar iz Milana obvezao se 1445. izraditi stubište s ogradom i kip sv. Vlaha na ulazu u dvoranu Velikoga vijeća. Iste je godine u Dvor uvedena tekuća voda. Kipar Vladislav Boglović 1452. sklopio je ugovor o gradnji fontane u Dvoru. Zap. pročelje (trijem) imalo je šest lukova s pet stupova i dva polustupa, čiji su kapiteli bogato ukrašeni različitim likovima. Na ulazu je postavljena ploča s natpisom za sjećanje na obnovu 1442. Ponovna eksplozija baruta u oružarnici 8. VIII. 1463. uništila je dio južnog i zap. krila zgrade. Zbog radova na obnovi knez se ponovno, kao i 1435, selio iz Dvora. Senat je odlučio da se Knežev dvor vrati u prvotno stanje, tj. da se obnovi prema Onofrijevu modelu. Od 1461. u drž. službi na izgradnji dubr. fortifikacija bio je zaposlen graditelj Michelozzo Michelozzi, koji se već prije istaknuo kao graditelj palače Ricciardi/Medici u Firenci, zatim kapele Medici u crkvi Santa Croce, a dijelom je restaurirao i Palazzo Vecchio.

Kapitel na pročelju

Povjerena mu je obnova Dvora, no Veliko vijeće 5. V. 1464. nije prihvatilo njegov nacrt obnove. Michelozzijev nasljednik postao je Juraj Dalmatinac, koji je u Dubrovniku ostao do 1465. ili 1466. God. 1467. angažiran je majstor Salvi di Michele iz Firence, koji je na obnovi Dvora radio do smrti 1469. Knežev dvor snižen je zajedno s kulama za jedan kat, juž. krilo produženo je prema moru do grad. zida, a na prvom katu sagrađeno je osam bifora. Stan za kneza u Dvoru sagrađen je 1473, a iste je godine cjelokupna zgrada pokrivena crijepom. Nakon obnove potkraj XV. st Knežev dvor postao je reprezentativna palača u gotičko-renesansnom stilu. God. 1520. potres ga je djelomično oštetio, a popravak je obavio korčulanski majstor Petar Andrijić. Od udarca groma 1610. i požara stradala je stara Onofrijeva oružarnica u juž. krilu. U spomen na dubr. građanina, pomorca i dobrotvora Miha Pracata vlada je 1638. u atriju postavila njegov kip, koji je izradio Pietro Giacometti. To je jedini spomenik nekom građaninu Dubrovnika koji je Republika postavila na javnom mjestu. Potres 6. IV. 1667. uzrokovao je velike štete na cijeloj zgradi Dvora. Srušile su se galerije atrija, porušen je prvi kat zapadnoga, južnog i ist. krila, a pročelje se nagnulo prema trgu. Oštećen je bio i knežev stan. Republika je u prvim godinama nakon potresa najprije pokušala sanirati porušene dijelove. Konzultanti su bili arhitekt Francesco Cortese iz Rima, zidar Marin Lucinus iz Ancone i domaći inženjer Giorgi. Cortese je iznenada preminuo 1670, a po preporuci Stijepa Gradića iz Rima je u Dubrovnik došao Paolo Andreotti, podrijetlom iz Genove. Tijekom obnove sačuvao se unutar. raspored prostora, a u juž. krilu, gdje se nekad nalazila Onofrijeva oružarnica, sagrađena je dvorana. Na prostoru prvoga kata srušeni su stariji zidovi i napravljen je novi raspored prostorija. Po želji vlade sačuvan je gotičko-renesansni izgled kakav je bio prije potresa, s trijemom i lukovima u prizemlju pročelja te biforama na prvom katu. Andreotti je zbog sukoba sa Senatom 1674. otišao iz Dubrovnika, a umjesto njega zaposlen je Piero Antonio Bazzi, podrijetlom iz Genove. Na ponovnoj izgradnji atrija angažirani su Nikola dello Gaudio iz Napulja, Jerolim Scarpa i domaći arhitekt Ilija Katičić, koji se istaknuo na dovršenju gradnje dubr. katedrale. U prizemlju atrija postavljeni su visoki stupovi i lukovi s križnim svodovima, a na katu dvostruki i uži stupovi, također s križnim svodovima. Nakon sanacije i gradnje atrija uređivana je unutrašnjost. U sredini juž. krila na prvom katu izgrađena je kapelica za potrebe kneza i njegove obitelji. Ukrasili su je 1696. majstor Bianchi i slikar Josip Leoni, koji je napravio oltarnu sliku. Dva brončana maskerona i kucalo na ulaznim vratima izradio je majstor Ubaldini. S lijeve strane ulaza u Knežev dvor isklesan je red kamenih sjedala, a s desne strane dva reda. Na tom su mjestu prigodom svetkovina, procesija i društv. događaja sjedili knez, biskup i vlastela. Stube koje iz atrija s desne strane vode na juž. polukat u dvoranu Maloga vijeća napravljene su 1693, a velike stube na prvi kat do ulaza u dvoranu Velikoga vijeća izradio je majstor Dominik s pomoćnicima. Najvećim dijelom dvorana Velikog vijeća zapravo se nalazila u zasebnoj zgradi, Vijećnici, koja se naslanjala na lijevu stranu Kneževa dvora.

Rukohvat na stubištu

Vijećnica je sagrađena 1344, a djelomično je stradala 1667. u potresu. Požar ju je oštetio 1816, potpuno je srušena 1863, a na njezinu je mjestu 1867. sagrađena nova grad. vijećnica. Iznad ulaza u Vijećnicu stajao je natpis na lat. jeziku Obliti privatorum publica curate (Zaboravite na privatno, brinite se o javnom), koji je za vrijeme austr. uprave, tijekom XIX. st., prekriven vapnom, a pronađen je 1902. tijekom radova u Dvoru. U atriju na katu ist. krila 1766. dovršen je sat, a iznad njega sagrađen mali zvonik na preslicu. Potkraj XVIII. st. po uputama tajnika Frana Tudizića obavljeni su posljednji veći radovi u Kneževu dvoru. Osim kneza i njegove obitelji, u Dvoru su živjeli ključar s obitelji, zduri, stražari i zatvorenici. Kneževe prostorije bile su na juž. dijelu prvoga kata, a njegova obitelj boravila je u manjim sobama prema grad. luci. Najreprezentativniji prostori bili su u zap. dijelu prvoga kata, gdje su bile dvorane ukrašene slikama i kipovima, najčešće sv. Vlaha. Pokućstvo je bilo od orahovine, pozlaćeno, a ponegdje samo oslikano. U nekim su dvoranama bili i kamini s opekama za grijanje. Prostorije ključara bile su na polukatu (mezaninu). On je bio pazikuća, skrbio se za zatvorenike, rasvjetu u Dvoru, čišćenje prostorija i dvorana. Zduri su bili smješteni u ist. krilu kata, a obični vojnici spavali su na posteljama u prizemlju, katkad u tamnicama. Zatvori su se nalazili u prizemlju juž. krila, blizu dvorane Kaznenog suda i nosili su različita imena: zmaj, velika, mala, ženski. Bilježništvo je bilo smješteno u sjev. krilu prizemlja zbog lakše komunikacije sa stranka-ma. Potkraj XVIII. st. velike drvene ormare za notarijat izradio je domaći majstor Ivo Rudenjak, a oslikao Andrija Pignatelli. Nakon kratkotrajne franc. uprave, austrijska je administracija u Knežev dvor smjestila Kotarsko poglavarstvo. Pod nadzorom austr. inženjera Lorenza Vitelleschija obavljene su preinake za stan poglavara, njegova zamjenika i podvornika. Dotrajali podovi zamijenjeni su novima. Nakon potresa 1843. radovi su usmjereni na učvršćivanje i stabiliziranje objekta. Dvor je nakon završetka I. svj. rata preimenovan u Kraljev dvor i bio je ljetna rezidencija kraljevske obitelji Karađorđevića. Rezidencija je obuhvaćala prostore na prvom katu istočnog i juž. krila te gornji dio nekadašnje Kule od zvona, gdje je bila smještena kuhinja. U ostalim prostorijama u prizemlju i međukatu bili su smješteni Državni arhiv, Gradska knjižnica, Zavod za zaštitu spomenika, koji su se iselili nakon II. svj. rata. Po ideji Boža Glavića iz 1950. u Kneževu dvoru otvoren je Muzej (Kulturno-povijesni dio). – Knežev dvor bio je dio Držićeva života od rođenja: premda se ne zna gdje mu se točno nalazila obiteljska kuća, zabilježeno je da je bila smještena u blizini Dvora; prodao ju je piščev otac Marin kako bi podmirio dugove vjerovnicima. Pod ruševinama Dvora poginuo je 8. VIII. 1463. Marinov djed po ocu Nikola nakon eksplozije streljiva uskladištenoga ispod Dvora. Dvor je Držić pohodio kad je davao izjave u Kancelariji, koja je od XV. st. bila smještena u njegovim prostorijama.

Atrij

Prid Dvorom je 1548. prikazana Tirena, što je zabilježio Mavro Vetranović u Pjesanci Marinu Držiću u pomoć:

»prid polačom ter ki stahu,
gledajući te lieposti,
svi se velmi snebivahu
od djetinske te kriposti«.

I sljedeći Vetranovićevi stihovi vežu Držića uz Dvor:

»Ki pjesance rajske poje
prid polačom od gospode,
meju vami tamo stoje,
svi razuni gdi prihode«,

a na Dvor se zacijelo odnosi i Obradova replika iz prvoga prologa Tirene:

»Ka je ovoj dubrava? Ali su i ovdi gore?
Kô li se gizdava uvrže meu dvore?«
(s. 53–54).

Dundo Maroje izveden je u Vijećnici, koja se nalazila u zgradi smještenoj između Arsenala i Kneževa dvora, a po nekim pretpostavkama na otvorenom prostoru ispred Dvora – nakon dviju zabrana 9. III. i 21. V. 1558 – prikazana je 29. I. 1559. Hekuba (M. Pantić, Prilozi za istoriju renesansnog pozorišta u Dubrovniku, 1962).

Autor: Tonko Marunčić
Literatura:
B. Cvjetković, Dubrovački dvor, Zagreb, 1922;
M. Rešetar, Dubrovačka Vijećnica, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, 1928, 15;
N. Lonza, Svakodnevica Kneževa dvora u Dubrovniku u XVIII. stoljeću,Otium, 1994, 1–2;
K. Horvat-Levaj i R. Seferović, Barokna obnova Kneževa dvora u Dubrovniku, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2003, 27;
F. Čizmić, Ambijentalni prostori u prizemlju južnog krila Kneževa dvora, Zbornik dubrovačkih muzeja, 2004, 1;
N. Lonza, Obliti privatorum publica curate: preci i srodnici jedne političke maksime, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2006, 44.