INDIJE

INDIJE. Indija, koju prvi spominje grčki putnik Aristeja iz Prokonesa (VII. st. pr. Kr.), do Aleksandrova pohoda bila je u grčkoj predodžbi područje nejasnih slutnji i fantastičnih spekulacija.

Diarium nauticum itineris Batavorum in Indiam Orientalem

Diarium nauticum itineris Batavorum in Indiam Orientalem,
Arnhem, 1598.

Premda je od davnina imala trg. veze s Perzijskim zaljevom, ostala je nepoznata mediteranskim narodima sve do putovanja Darijeva admirala Skilaksa iz Karijande (VI – V. st. pr. Kr.), koji je donio prve geogr. podatke o dolini rijeke Ind. Njegovu Indiju napučuju fantastični narodi bogati zlatom koje dolazi iz velikih mravinjaka u pustinji, a ondje žive Indijci, koji imaju tako velika stopala da im, dok sjede, služe kao suncobrani. Hekatej iz Mileta (VI–V. st. pr. Kr.) u Obilasku zemlje, oslanjajući se na Skilaksa, daje tek neodređenu sliku sjeverozap. Indije do Inda, iza kojega se protezala beskrajna pustinja. Herodot Halikarnaški (V. st. pr. Kr.) u Povijesti spominje Indiju kao najudaljeniju provinciju Perzijskoga Carstva, smješta Indijce na najistočniju granicu poznatog svijeta i ne zna da nešto postoji dalje od Inda. Ktezija Kniđanin (V–IV. st. pr. Kr.) zabilježio je pričanja perz. putnika u tu zemlju i njegovi opisi imaju sva obilježja bajki sa slikovitim opisima orijentalnih životinja, a Indijce prikazuje kao satire. Tek s Aleksandrovim pohodom u Indiju (327–325. pr. Kr.) Zapad je, zahvaljujući zapisima njegovih pratitelja (Aristobul, Nearh, Onesikrit), stekao vjerodostojniju sliku o Indiji. Aristobulova Povijest Aleksandra Velikog poslužila je Arijanu (I–II. st.) za djelo Aleksandrov pohod (I–VII); jedna od knjiga je Indika, u kojoj piše kako su juž. dijelovi svijeta nenastanjeni zbog prevelike vrućine. Fragmenti Nearhovih zapisa o putovanju niz Ind sačuvani su kod Strabona i Arijana. Onesikrit je bio pilot grčke flote koji je u životopisu Aleksandra Makedonskoga dao mnogobrojne podatke potonjim povjesničarima. Zanimljive vijesti o Indiji ostavili su poslanici helenskih kraljeva (Megasten, Deimah, Dionizije, IV–III. st. pr. Kr.) na indij. dvoru u Pataliputri (Palibothra, danas Patna). Osobito su vrijedni bili zapisi o Indiji Megastena, poslanika Seleuka Nikatora na dvoru Candragupta Maurye u Pataliputri, sačuvani kod Arijana, Diodora Sicilskoga i Strabona. Nepoznati autor djela Periplus maris Erythraei (oko I. st. pr. Kr.) vjerojatno je posjetio trg. središta na zap. obali Indije. Diodor Sicilski (oko I. st. pr. Kr.) dao je općenit opis Indije u Knjižnici. Važna su bila geogr. djela Strabona (I. st. pr. Kr. – I. st.), koji u petnaestoj knjizi Geografije opisuje Indiju. Djelo Geografska uputa Klaudija Ptolemeja (II. st.), kakvo je danas sačuvano, vjerojatno je iz potonjih izvora kompilirao nepoznati biz. autor (X–XI. st.). U njoj prisutna pogrešna zamisao da se Azija protezala mnogo dalje na istok, navela je Kristofa Kolumba na zaključak da je stigao do Azije, a bio je na karipskim prostorima. Indija se spominjala kod Pomponija Mele I. st.) i drugih autora, od kojih treba spomenuti Plinija Starijega (I. st.). Klaudije Elijan (II. st.) u knjizi o zoologiji spominje niz indij. životinja. Filostrat s Lemna (III. st.), biograf Apolonija od Tijane, opisuje Apolonijevo putovanje u sjeverozap. Indiju.

Manuskript iz XV. st.

Manuskript iz XV. st., Pariz, Bibliothéque nationale

U V. st. nastao je Nonov Ep o Dionizu, u kojem se bavi Dionizovim osvajanjem Indije. Čini se da je Kozma Indikopleust (VI. st.), autor geografskoga i teol. djela Kršćanska topografija, bio na Malabarskoj obali i na Cejlonu, znao je i za položaj Kine, a svijet je zamišljao kao plosnatu zemaljsku ploču s Jeruzalemom u središtu. Indij. vladar Aśoka Maurya slao je izaslanstva u III. st. pr. Kr. na dvorove helenističkih vladara; u sjeverozap. Indiji cvjetala su grčko-baktrijska kraljevstva (III. st. pr. Kr. – oko I. st.). Dolaskom Parta kopnene veze s Indijom postale su neredovite, a morske veze Mediterana s Indijom, održavane za Seleukida, bile su prekinute. Kada je oko početka nove ere otkriven monsunski put, u Augustovo doba je oko sto dvadeset brodova godišnje plovilo do zap. Indije te do kraljevstava Chera, Chola i Pandya u juž. Indiji. Glavna uvozna roba iz Indije na Zapad bili su začini, osobito papar, mirisi, dragulji i bjelokost, a preko Indije išla je trgovina kin. svilom. Rimljani su morskim putem stigli do ušća Gange, gdje su čuli za Burmu, Malaju i Kinu; oplovili su i Šri Lanku. Oko 200. grčko-rimska trgovina s Indijom je oslabjela, komunikacija se odvijala preko posrednika (Arapi, Aksumiti, Sasanidi) i Indija je za zap. svijet opet postala bajkovita zemlja s neobičnim i čudovišnim jednookim (Plinije Stariji) i psoglavim ljudima (Julije Valerije). Ojačalo je abesinsko ili etiopsko kraljevstvo Aksum, koje je do VII. st. nadziralo trgovinu i imalo mono-pol nad začinima. Porasla je moć Sirije i Armenije, a postupno je Bizantsko Carstvo dobilo monopol na indij. začine, drago kamenje te kin. svilu. Zapadnjake su još od ant. doba fascinirale priče o neobičnim indij. životinjama, kojima su paradoksografi dali naziv animalia mirabilia ili admiranda. Prenošene su priče o mravima kopačima zlata; indijskoga se mrava zamišljalo s rogovima, što će tek u novije doba biti objašnjeno kao slika kopača zlata koji su se za kopanje koristili motikama izrađenima od rogova divokoza. Psi koji su čuvali to blago bili su identificirani s grifonima, koje spominju mnogobrojni ant. autori, a ta je slika ostala sačuvana i u sr. vijeku. Ant. pisci bili su fascinirani stvarnim indij. životinjama kao što su slonovi, zmije, majmuni, divlje mačke, papige te su ih rado opisivali. U srednjovj. slici Indije i Azije malo se što promijenilo od ant. viđenja Orijenta.

Manuskript iz XV. st

Manuskript iz XV. st., Pariz, Bibliothéque nationale

Ant. mitovi i legende o Indiji bili su kristijanizirani, ukrašeni biblijskim alegorijama i novijim geogr. fantazijama. Slika Indije kao zemlje grifona, čudovišta, demona, koja leži negdje s onu stranu zemaljskoga raja, obuzela je maštu srednjovj. Europe i postupno dospjela u popularnu književnost razdoblja križarskih ratova. Jedna od najranijih srednjovj. enciklopedija, Podrijetla riječi ili etimologije (Originum seu etymologiarum libri XX) Izidora Seviljskoga (VI–VII. st.), postala je standardno djelo o Aziji. On prenosi poznate antičke mitske opise ljudi s psećim glavama, jednookih ljudi i dr., spominje zlatonosne planine koje je nemoguće pohoditi zbog zmajeva i grifona. Izidor se oslanjao na Bibliju, ali je naslijedio mnogobrojne antičke geogr. mitove. Azija se zamišljala kao mjesto zemaljskoga raja i različitih rijeka, a mislilo se da Ind, Ganga, Nil, Eufrat imaju zajednički izvor u raju. Većina se srednjovjekovnih geogr. karata nije koristila helenističkim obrascima i Ptolemej je gotovo zaboravljen. Prvi srednjovj. opis Južne Azije dao je Hrabanus Maurus (776–856) u djelu O svemiru (De universo), gdje je Indiju odredio kao područje od Kavkaza do izlazećega sunca, spominje rijeke Ind i Gangu kao i planine, vjerojatno slijedeći Izidora, pune zlata, kojima se ne može prići jer ih čuvaju zmajevi, grifoni i ljudska čudovišta. Tri legende eur. podrijetla oblikovale su velikim dijelom srednjovj. sliku o čarobnom Istoku. To su Roman o Aleksandru, legenda o sv. Tomi, apostolu Indije, i legenda o svećeniku Ivanu. Te tri priče, premda potječu iz različitih izvora, s vremenom su se ispreplele i teško ih se moglo razlučivati kao posebnu predaju. Dok je svaka imala osnovu u pov. činjenici, njihov složeni oblik koji su poprimile u sr. vijeku postao je izvor srednjovj. sna o Indiji i Istoku. Najvažniji Aleksandrovi ant. biografi bili su Arijan, Kurcije Ruf i Diodor Sicilski, koji međutim nisu bili glavni izvori za srednjovj. predaju o Aleksandru i Indiji. Jedan od izvora, čini se, bila je romantična verzija Aleksandrova života, mješavina stvarnoga i mitskoga, autora Klitarha iz Kolofona (III. st. pr. Kr.), čije je fragmente sačuvao Diodor Sicilski. Ipak, glavni izvor bila je knjiga o Aleksandru pseudo-Kalistena, nastala oko 200. u Aleksandriji i pogrešno pripisana Kalistenu, Aleksandrovu povjesničaru, kojega je Aleksandar Makedonski dao pogubiti, a čije djelo nije sačuvano. Ona je postala izvor za potonje preradbe Aleksandrova životopisa, a najpoznatija je Djela Aleksandra Makedonskog (Res Gestae Alexandri Macedonis) Julija Valerija (IV. st.), koja je utjecala na srednjovj. verzije na govornim narječjima. U sr. vijeku kružila je legenda da je sv. Toma propovijedao u Južnoj Indiji, da je stradao kao mučenik te da je pokopan u Mylaporeu blizu Madrasa (danas Chennai). Ta je legenda izvorno bila napisana na sirijskom jeziku u IV. st. i poslije prevedena na grčki i latinski; predaja kaže da je njegov grob posjetio Minnesänger Heinrich von Morungen u XII. st.

Manuskript iz XV. st.

Manuskript iz XV. st., Pariz, Bibliothéque nationale

Eur. vjerovanje u postojanje kulta apostola sv. Tome u Indiji ojačano je u XII. st. širenjem legende o svećeniku Ivanu, o moćnom kršć. vladaru istočno od musl. svijeta, za kojega se vjerovalo da će pomoći križarima u borbi protiv islama. Legenda o svećeniku Ivanu, kršć. patrijarhu i vladaru koji je vladao kršć. narodom na Istoku, izgubljenim posred muslimana i pogana, bila je popularna u Europi od XII. do XVII. st. Oko 1165. Euro-pom je počelo kružiti lažno pismo pripisano svećeniku Ivanu, čiji je autor, čini se, bio neki eur. klerik koji je boravio na Istoku. Zapisi o tom kraljevstvu bili su izraz srednjovjekovnih popularnih maštarija. Po predaji, u tom pismu Ivanovo kraljevstvo uključuje tri Indije. Njegovo kraljevstvo, neizmjerno bogato i prepuno neobičnih stvorenja, a u kojem je boravio i sv. Toma, po predaji je graničilo s rajem. Jedno od njegovih blaga bilo je i zrcalo na kojem se mogla vidjeti svaka pokrajina. Prvo se smatralo da svećenik Ivan boravi u Indiji; zameci te priče vjerojatno potječu od nestorijanaca i priče o sv. Tomi. Nakon prodora Mongola na Zapad, Ivana se smještalo u Središnju Aziju, a poslije su Portugalci bili uvjereni da su ga našli u Etiopiji, što nije neobično budući da se Indijce miješalo s Etiopljanima i mislilo se da su Indija i Etiopija ista zemlja. Budući da je to bila legenda, putnici na Istok poput Marka Pola (XIII–XIV. st.) i Odorika iz Pordenonea (XIV. st.), uzalud su na putovanjima tražili toga velikoga kršć. vladara u Aziji. Putovanja Johna Mandevillea (XIV. st.) bila je jedna od najčitanijih knjiga o zemljopisnim zanimljivostima u kasnom sr. vijeku i u doba renesanse. Poznavali su je istraživači i pomorci toga razdoblja pa je zato bila utjecajna u doba otkrića Novoga svijeta i morskih putova do Azije. Do kraja XIV. st. knjiga je prevedena na sve važne eur. jezike. Poznato je da su je čitali Miguel de Cervantes, Kolumbo, François Rabelais, Michel Montaigne, Thomas More, Jonathan Swift i dr. O autoru se ne zna ništa, nije čak sigurno da je bio Englez. Putovanja su tipično srednjovj. putopisno štivo u kojem je Orijent i dalje ostao tajanstven. Autor se u svojem bajkovitom prikazu koristio različitim izvorima: anonimnim pismom svećenika Ivana (Prester John), djelom Odorika iz Pordenonea i dr. Autentičnost teksta autor je nastojao postići uvođenjem fiktivnoga pripovjedača koji ima ulogu objektivnoga promatrača. U šesnaestom poglavlju opisuje zemlje na Istoku, Kinu, Cathay, zemlje svećenika Ivana, kojega smješta u Indiju; Istok vidi kao iskrivljenu sliku Zapada i parodiju kršćanstva. Tvrdio je da je bio u svim zemljama koje opisuje; čini se da je crpio samo iz postojećih zapisa različitih autora. Mandeville zemlju svećenika Ivana opisuje kao bogatu draguljima, s planinama na kojima teku rijeke iz raja, gdje su pustinje u kojima žive strašna bića s rogovima koja rokću kao svinje; ondje je more ponad pustinja pjeskovito. Čini se da te slike proizlaze iz tzv. rukopisa iz Beauvaisa, zvanog Fermes (IX. st.), zbirci čudesa o Indiji, prevedenoj na latinski iz nepoznatoga grč. izvornika, a Indija je opet kulisa za ljude s psećim glavama i za neobične životinje. Spominju se tri Indije – manja, veća, srednja. I u drugim srednjovj. djelima slika Indije ostaje onakva kakva se susreće od antike. Eur. viđenje Orijenta mijenja se nakon Kolumbova otkrića Amerike ili Zapadnih Indija (1492) te nakon što je Vasco da Gama oplovio Rt dobre nade (1498). Kolumbo je do smrti mislio da je novootkriveni svijet na ist. obali kontinentalne Azije, jer se namjeravao iskrcati u zemlji Zipangu, kako je Marko Polo nazivao Japan. Azija u XVI. st. nije više samo područje misterioznog i egzotičnog. Nakon gotovo tisućljeća zatišja, opet se uspostavlja izravna trgovina s Istokom. Pomorci, trgovci i misionari iz različitih dijelova Europe plovili su na Istok i vraćali se s pričama o čudima koja su osobno vidjeli te o nevoljama što su ih morali podnijeti. Legende iz prošlosti više nisu mogle opstati pa su dotad popularne legende o čudovišnim ljudima i mitskim životinjama bile preseljene s mjesta koja su Europljani sada upoznali na ona koja su još uvijek bila izvan dosega većine europskih prekomorskih putnika. Niccolò da Conti (1395–1469), mlet. trgovac i istraživač, koji je naučio arapski, putovao je tijekom dvadeset pet godina prerušen kao musl. trgovac u Indiji i dospio je do jugoist. Azije. Nakon povratka, ispitao ga je i njegova putovanja zabilježio papin tajnik i humanist Poggio Bracciolini (1380– 1459), autor dijaloga Povijest o promjenljivosti sreće (Historia de varietate fortunae). Četvrta knjiga, pod naslovom India recognita, ugl. se temelji na Contijevu izvješću i objavljena je 1492. To je izvješće iznimno važno jer odudara od popularnih eur. vjerovanja o Indiji – da je otok, da ondje žive ljudi s psećim glavama, demoni i čudovišta. Conti je u Indiji posjetio Cambay u Gudžaratu, Vijayanagar, grob sv. Tome u Mylaporeu. Zahvaljujući tom izvješću revaluiran je Marko Polo, kojemu se prije nije vjerovalo. Conti daje najlucidniji prikaz indij. običaja još od doba Megastena, utjecao je i na suvremenu geografiju, na Eneju Silvija Piccolominija i njegovu Geografiju iz 1461, a i Kolumbo je poznavao Contijev tekst. Indija je zamišljena u tri dijela – od Perzije do Inda, od Inda do Gange i sve dalje od Gange. U Itinerariju (1510) Lodovico da Varthema (oko 1470 – oko 1517) koristio se Contijevim podacima. Prva izdanja bila su na latinskom, a oko 1550. knjiga je prevedena na talijanski. Varthema je, poput Contija, naučio arapski i predstavljao se za muslimana. Posjetio je Calicut na Malabarskoj obali, stigao do Burme i Bornea, vratio se u Indiju i prešao Portugalcima, s kojima se morskim putem vratio u Europu.

Originum seu etymologiarum

Stranica iz knjige Originum seu etymologiarum Izidora Seviljskog, Augsburg, 1472.

M. Držić spominje razne Indije u prvom prologu komedije Dundo Maroje koji govori negromant Dugi Nos, što je znakovito, budući da se Indija, zemlja bogatstva, mudraca, pustinjaka, čudovišnih ljudi i životinja, smatrala i zemljom čarobnjaka. Postavlja se pitanje koliko je Držić znao o Indiji, jesu li njegovi opisi četiriju Indija (Velicijeh, Malijeh, Novijeh i Starijeh) odraz eur. viđenja Orijenta njegova doba, koje je još bilo obavijeno srednjovj. slikama temeljenima na antičkima, ili su to njegove Indije? Dugi Nos Dubrovčanima prenosi sekret o ljudima nazbilj i ljudima nahvao. Leo Košuta (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964) misli da bi velike Indije činile današnji Hindustan gdje, kako Držić kaže, »osli, čaplje, žabe, mojemuni jezikom govore«; tu jedino majmuni upućuju na Istok. U Malijem Indijama, »gdje pigmaleoni, čovuljici mali, s ždralovi boj biju«, Košuta vidi »ili Abesiniju ili Indiju preko Gange ili Pakistan«. Abesinija ili Etiopija stoljećima je bila sinonim za Indiju, vidi se to i u legendi o svećeniku Ivanu, koji po predaji živi u Indiji, ali na kraju ga Portugalci otkrivaju u Etiopiji. U tom opisu spominjanje malih ljudi jedino je što podsjeća na antičke i srednjovj. opise čudnih ljudi u Indiji. Moguće je iz toga zaključiti da je ta zamisao Velikih i Malih Indija Držićeva te da na nju nisu utjecale dobro poznate antičke, srednjovjekovne i renesansne slike Indije. I jedna i druga su negdje daleko, gdje se zamišlja da bi bila Indija i nije moguće utvrditi da je Držić mislio na neki određeni dio Indije. Zanimljivo je da Držić ne spominje slonove ni druge životinje, niti razna čudesa vezana uz Indiju poznata iz antičke i srednjovj. književnosti. Čini se da njemu nije bilo važno prenošenje dobro znanih opisa Indije i ono što navodi služi mu kao slikoviti ukras kako bi upozorio na različitost svjetova te kako bi tim neobičnostima zabavio publiku. Nove Indije, »gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica«, nedvojbeno su Novi svijet ili Amerika, koju je otkrio Kolumbo i Držićev opis aludira na realno bogatstvo središnje Amerike na koje su naišli Europljani. Držićeve Stare Indije opiru se smislenom i geogr. određenju. Za njih Frano Čale misli da su Daleki istok (Marin Držić: Djela, 1979), što je malo vjerojatno, jer nazivi za Daleki istok bili su Cathay za Kinu, Zipangu za Japan i dr. U Stare Indije moguće je prodrijeti tek »po negromanciji«; tu kao da nije riječ o stvarnom svijetu neke Indije, nego o Držićevoj zamisli neobičnog svijeta kojemu je najprimjerenije nadjenuti ime čudnovate Indije. Držićev negromant kaže da je u Stare Indije otole, tj. iz Noveh Indija, htio »naprijeda proć, ma mi bi rečeno er se već naprijeda ne more proć«, jer tu je ledeno more, vječna zima, ali i goruće sunce. Dugi Nos utječe se negromanciji i kaže: »U hip, u čas ugledah se u Indijah Starijeh!«. Ne kaže da je otputovao ili putovao do Starih Indija, zahvaljujući čaroliji ondje se stvorio. Košuta misli da su te Stare Indije opreka ostalim Indijama, koje »su zemlje Neistine, groteskna predodžba ovoga svijeta«. U Držićevim Starim Indijama može se naslutiti vizija idealnoga svijeta. No, ubava priroda nestaje, a ljudi nahvao »priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu«. Spominjanje različitih čudovišnih kreatura i zlata ne mora nužno biti reminiscencija na drevne priče o Indiji. Ne zna se je li popularna renesansna predodžba o promjenljivosti sreće imala udjela u Držićevu viđenju Starih Indija. Možda je poznavao Utopiju Th. Morea, ali dokaza za to nema. Držićeve Indije tek neznatnim aluzijama odražavaju njezinu srednjovj. sliku, manje renesansnu. Čini se da Držić nije čitao niti je čuo za Contijeve zapise o Indiji koje je zabilježio P. Bracciolini, niti je poznavao Itinerarij L. da Vartheme. Ta djela donose realističniju sliku Indije, koja kod Držića nije prisutna. Vjerojatnim se međutim čini da je Držić u nekom obliku znao za legendu o sv. Tomi. Priča je bila znana i u Dubrovniku jer je sačuvan dubrovački ćir. zbornik iz 1520. Libro od mnozijeh razloga koji sadržava tu legendu. Postoji mogućnost da je Držić čuo i za Roman o Aleksandru, jer su postojali glagoljaški prijevodi s latinskoga i talijanskoga. Rukopis Gajeve Aleksandride bio je napisan bosančicom na narodnom ijekavskom govoru u Dubrovniku. Popularna legenda o svećeniku Ivanu u slav. svijetu bila je poznata kao Slovo o indijskom carstvu i André Vaillant misli da ju je Držić poznavao. Držić je, iako nema materijalnih dokaza, možda negdje čuo za Putovanja J. Mandevillea, a možda je i čitao tu knjigu. U Dundu Maroju donio je viđenje Indija koje ima malo dodira sa srednjovjekovnim i renesansnim zamislima, a ništa sa stvarnom Indijom, koja je već u njegovo doba izgubila mitske konture iz prijašnjih razdoblja.

Autor: Klara Gönc Moačanin
Literatura:
Travelers in Disguise: Narratives of Eastern Travel by Poggio Bracciolini and Ludovico de Varthema, Cambridge, Massachusetts, 1963;
M. Jauk-Pinhak, D. Kapetanić, R. Katičić, S. Petrović i I. Slamnig (ur.), Jugoslaveni i Indija, Zagreb, 1965;
Donald F. Lach, Asia in the Making of Europe,I, Chicago–London, 1965;
R. Katičić, Indija u staroj hrvatskoj i srpskoj književnosti, Kolo, 1968, 6;
K. Gönc Moačanin, Indija u djelima klasičnih grčkih i rimskih autora, Latina et Graeca, 1980, 16