IMETAK

IMETAK. Stjecanje i posjedovanje materijalnih dobara i novca, njihova upotreba ili težnja za njima ključna je tema Držićevih proznih komedija te služi i kao polazište za psihološku i retoričku karakterizaciju njihovih likova.

Pritom je autorov pogled na problem imetka višestruko iznijansiran: u komedijama se kao činitelj zapleta i raspleta pojavljuju različiti oblici robnog i novčanog posjeda, a likovi se, s obzirom na imovinsko stanje, karakteriziraju ne samo kao posjedovatelji i neposjedovatelji nego se u objema skupinama izdvajaju različita shvaćanja o smislu i vrijednosti posjedovanja. U Dundu Maroju, gdje je problem stjecanja i posjedovanja najrazrađeniji, međusobno se dodiruju, prelamaju, a donekle i istiskuju dvije vrste imetka: trgovinski kapital stečen razmjenom preprodanih ili proizvedenih materijalnih dobara i nasljedno feudalno blago. Glavni je posjedovatelj kapitala (istodobno njegov subjekt i objekt) Dundo Maroje, a sporedni su zlatar Sadi Žudio i trgovac Lessandro. Ugo Tudešak, konkurent Marojevu Maru u natjecanju za Laurinu naklonost, predstavljen je kao aristokrat (vlasteličić) i vlasnik nasljednoga blaga: on se ni u jednom prizoru ne posvećuje djelatnosti ekonomske naravi, a Pomet ipak o njemu kaže da je »prvi bogatac od svijeh Tudešaka ki su u Rimu«. Velikim feudalnim blagom raspolaže i na sceni odsutan Ondardo, Laurin otac, kojega u vidljivoj radnji zastupa Gulisav Hrvat. Tema kapitalističkog imetka zadobiva u Dundu Maroju visok stupanj zornosti: gubitak i djelomična nadoknada Marojevih dukata izravno se uprizoruju, pripadaju glavnoj radnji komedije, a vezuju uza se i većinu komičnih situacija, ugl. temeljenih na proizvodnji pričina (Marovo neprepoznavanje oca u petom prizoru drugoga čina, Pometov plan da Maroje lažnim obećanjem izglednih poslova dobije dukate od Laure, Marojevo neprepoznavanje Mara u šestom prizoru četvrtoga čina). Slikovitosti iste teme pridonose i prizori u kojima Sadi i Lessandro, kombinacijom upornoga moljakanja i prijetnja, naplaćuju od Mara svoju robu. Naprotiv, Ugovo se bogatstvo samo spominje, a Ondardovo u Gulisavljevu razgovoru s Pometom poprima i ponešto bajkovite crte. Držićeva psihol. karakterizacija trgovinskih kapitalista počiva na pretpostavci da stjecanje obrtanjem robe u novac i reinvesticijom novca osiromašuje ljudsku narav. U replikama i u interakcijama s drugim likovima trgovac Maroje očituje se kao čovjek kojega je stjecanje i posjedovanje otuđilo od primarnih ljudskih vrijednosti: u odnosu sa sinom – kakav bio – on se pokazuje nesposobnim za roditeljsku ljubav, zanemaruje i vlastito blagostanje, a stalno jadanje njegova sluge Bokčila upozorava na njegovu škrtost prema podređenima. Istu pouku, samo s manje intenziteta, prenose i prizori sa sporednim nositeljima kapitalističkog imetka. S druge strane, Marova investicija očeva novca po crti hedonističkih prohtjeva dokazuje da se kapital ne može odvojiti od procesa robno-novčane razmjene, što od njegovih posjedovatelja iziskuje profesionalnost, podređenje vlastite subjektivnosti samoregulaciji novca (»Dukat mi, dukat kralj i car«, II, 2) i nehedonistički način života. Dundo Maroje je, doduše, karikaturalna hiperbola takva životnoga stila, ali i normalniji protuprimjeri Maru, poslušni trgovački sinovi Niko, Pijero i Vlaho, svjedoče da rukovanje kapitalom pretpostavlja odustajanje od feličitati. Feudalno pak blago nije predmet kritike, a karikaturalne crte njegova vlasnika Uga nemaju veze s psihologijom posjedovanja, nego se izvode iz stereotipnih predodžaba o Nijemcima (sklonost piću) i uopće o strancima (loš talijanski izgovor). Dapače, aktivnost glavnoga lika komedije, Pometa, i njezin rasplet mogu se tumačiti kao uspio pokušaj da se Maro, posjednik korumpirana kapitala i oponašatelj aristokratskih običaja (odijevanja, darivanja, kulinarijuma), izgura iz igre te da se na njegovo mjesto dovede autentični feudalac. Konačni trijumf blaga nad kapitalom pojačan je prepoznavanjem Laure kao njem. plemkinje i Ondardove nasljednice. Uostalom, i Pometov se prosperitet temelji na uslugama Ugu i na participaciji u njegovu pretkapitalističkom bogatstvu, a ponešto mu pridonosi i nagrada za pronađenu i prepoznatu Lauru, koju mu Gulisav dodjeljuje iz Ondardova feudalnoga fonda. S druge strane, razmjerno dobro prolazi na kraju i kapitalistička strana: Marojev imetak donekle je vraćen, a izglednim brakom opamećenoga Mara i odane Pȅre utemeljuje se još jedna postaja dubr. trgovinskoga kapitalizma. Izdiferenciran tretman teme imetka u Dundu Maroju svjedoči o Držićevu svestranu uvidu u ekon. stvarnost vlastite epohe i u njezin theatrum mundi, obilježen koegzistencijom i sudaranjem različitih oblika materijalnoga bogatstva. Iz činjenice međutim da je kapital tema, movens i instrument zapleta, ali da u raspletu prevlast odnosi feudalni imetak, iščitava se konzervativna filozofija povijesti, koja pojavu i širenje trgovinsko-kapitalističkoga načina stjecanja prokazuje kao izobličenje ljudske naravi i društv. odnosa. Tu filoz. misao produbljuje prolog Dugoga Nosa, gdje se kao optimalno stanje društva evocira još stariji ideal: mitsko zlatno doba, u kojem vlada ekonomsko preobilje, a privatni imetak još ne postoji (»tuj ne ima imena ‘moje’  i ‘tvoje’, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega«). Jednostavnije se pitanju imetka pristupa u drugim Držićevim proznim komedijama. Skup i Arkulin komedije su o karakterima koji su skloni fetišizirati slučajno nađeni odn. stečeni imetak, pri čemu je njegov ekonomskopovijesni identitet nevažan. Temu međutim produbljuju kontrastni stavovi pojedinih likova prema novcu i služenju njime, primjerice, prijepor između škrtog Arkulina, koji čuva svoje bogatstvo (»skrinju zatvorih i čavli zabih«, I), i njegovih antagonista Kotoranina i Negromanta, koji čarolijom postižu da se Arkulinovoj nevjesti isplati kontradota. U Skupu štedljivosti, škrtosti i sličnim karakternim manama naslovnoga lika kontrastira Kamilova podjednako jednostrana obuzetost ljubavnim osjećajima, koja uključuje brzoplet prezir prema novcu, tj. prćiji. Fenomen imetka posve je sporedan u Držićevim dramama s pastoralnim smještajem radnje, u kojima se likovi ne karakteriziraju po položaju na imovinskoj ljestvici, nego prema jačini i usmjerenosti erotske žudnje. Ekon. motivi pojavljuju se samo na rubu: u prvom prologu Tirene Vučeta i Obrad, hvaleći polit. prosperitet dubr. komune, ističu u pozitivnu svjetlu blagostanje njezine vlastele, a u Grižuli se Vukosava i Staniša žale kako zaljubljenost navodi mladež da zanemari korisne poljodjelske i stočarske poslove. Naravno, sporednost imetka u pastoralnim dramama također je relevantna književnopov. činjenica, jer je pastorala u ranom novovjekovlju, u doba kad su se afirmacijom trgovinskoga kapitala i građ. klase komplicirali imovinski odnosi, zapravo i služila kao protugrađanski knjiž. refugium, tj. kao medij idealizacije tobože nepotkupljivih ljudskih vrlina (ljepote, nevinosti, plemenitosti, ljubavi, vjernosti).

Autor: Zoran Kravar