HEKUBA

HEKUBA, petočina tragedija čije je uprizorenje Malo vijeće 1558. dvaput zabranjivalo – 9. III. i 21. V.

Prvi put odlučeno je da se družini plemića zaprijeti kaznom od pedeset perpera ako tragediju prikaže, a zabranilo se i da ju netko drugi prikaže. Drugi put otkriveni su i motivi zabrane: fabula joj je uznemirujuća (»Captum fuit de non permittendo quod tragedia recitetur in civitate propterea quod qualitas temporis hoc non requirit quae turbulenta est« – »Odlučeno je da se ne dopusti izvođenje tragedije u gradu zato što to u ovom trenutku nije potrebno budući da je tragedija uznemirujuća«). Prikazala ju je 29. I. 1559. Družina Od Bidzara. Ta je družina bila osnovana upravo za tu prigodu, vjerojatno zato što kaz. družine, kao i dubr. publika, nisu bile naviknute na tragičke inscenacije.

Prvo tiskano izdanje Hekube

Hekuba nije izvorno Držićevo djelo, nego slobodniji prijevod tragedije La Hecuba (1543) Lodovica Dolcea, nastale prema Euripidovu predlošku. Najstariji knjiž. povjesničari, osobito Armin Pavić u Historiji dubrovačke drame (1871), kritizirali su je, ponajprije s filoloških i traduktoloških motrišta. Hekuba, za koju se u to doba vjerovalo da ne pripada Držiću, nego Mavru Vetranoviću (A. Pavić, O dubrovačkih prevodiocih gerčkih tragedijah Vetraniću, Buniću i Lukareviću, 1867), nerijetko se proglašavala lošim i nedosljednim prijevodom starogrč. izvornika. Nakon što je utvrđen njezin pravi dramski predložak (P. Kolendić, Srpskohrvatski prevod Dolčeove »Hekube«, 1909), Dolceova senekijanska tragedija, odn. nakon što su filološka istraživanja potvrdila da je Držić poznavao i Euripidov dramski predložak (M. Majetić, Euripidov utjecaj na Držića i Bunića, 1964), Hekuba se počela sustavnije istraživati u svjetlu hrvatske ranonovovjekovne tragediografske prakse (usredotočenost dubrovačkih renesansnih tragedija na probleme nasilja i krvoprolića), odn. u svjetlu Držićeve tragičke dramaturgije (maniristička svojstva Držićeve dramaturgije i tragičkoga žanra napose). Prva kritička izdanja međutim nisu uvrštavala tu tragediju u Držićev opus: Franjo Petračić (Djela Marina Držića, 1875) nakon kraćega uvoda donosi samo Pjesni razlike i autorove »komedije i prikazanja«. Pouzdano Držićevim knjiž. djelima, koje Petračić donosi pod naslovima Ljubav Venere, Novela od Stanca, Tirena, Komedija prikazana u Vlaha Srkočevića na piru (Grižula), Komedija bez nadpisa (Tripče de Utolče), Skup, Dundo Maroje, Arkulin, Džuho Krpeta i Pjerin, priređivač dodaje i drame biblijske tematike, Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo, za koje je naknadno utvrđeno da pripadaju Vetranoviću.
Prvo kritičko izdanje Držićevih djela u koje je uvrštena Hekuba priredio je Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930). Nakon toga uslijedila su izdanja Frana Čale (Marin Držić: Djela, 1979), nekoliko popularnih izdanja i izdanje dubrovačkih renesansnih tragedija Slobodana P. Novaka (Tragedije XVI. stoljeća, 2007), u kojem Hekuba zauzima povlašteno mjesto, jer se njome i otvara dubrovačka šesnaestostoljetna tragediografija. Nakon Rešetarova izdanja, JAZU je 1933. otkupila od Zorke Skočić Šibenski rukopis iz sredine XVI. st., čime je definitivno potvrđena Kolendićeva atribucija. Rukopis je zanimljiv, među ostalim, i po tome što su u njemu navodnicima označeni »politički aluzivni« segmenti komada, što je potvrdilo Čalinu tezu o svezi tekstologije, poetike i »izvanknjiževnoga potencijala« Držićevih dramskih tekstova, pa tako i njegove jedine tragedije (Tragom Držićeve poetike, 1978).
Sadržaj je jednostavan, arhitektonski precizno strukturiran u pet činova, kao što je to nalagala implicitna senekijanska poetika. Tragedija se otvara prologom koji izgovara Sjen Polidora, u kojem se najavljuju sve silnice dramske radnje koja će uslijediti, ponovno u skladu s anticipacijsko-pripovjednim karakterom prologa koji je karakterističan za senekijansku tragičku dramaturgiju. Polidor je sin trojanske kraljice Hekube, koja se nalazi u grč. zarobljeništvu. Njega je ubio tracijski kralj Polinesto, ponajprije zbog zlata koje je Polidorov otac svojemu nasljedniku ostavio na čuvanje. Motiv zlata, inače čest za fabule većine Držićevih drama, tako se i u tome, od Dolcea preuzetom fabularnom obrascu, stavlja u prednji plan. U prvim prizorima tragedije doznaje se da je Hekubina jedinica Poliksena osuđena na žrtvovanje, Akilu u čast, čemu se Hekuba oštro protivi, smatrajući da treba žrtvovati životinje a ne ljude te da takva žrtvovanja ponajbolje govore o barbarskoj naravi grč. vlastodržaca. Inače, Hekuba je bivša trojanska kraljica, trenutačno u zarobljeništvu, što na nekoliko mjesta ističe u duljim lamentacijskim dionicama. Njezina je sistemska snaga usmjerena na očuvanje obitelji. No, nakon što je Poliksena žrtvovana i, nekoliko prizora poslije, nakon što Hekuba doznaje da je njezin sin Polidor također ubijen, odn. da je pravi krvnik njezinih potomaka Polinesto, ona razmišlja o osveti. U tom trenutku počinje se predstavljati kao »kraljica od Troje«, kojoj nisu više važni samo obiteljski interesi nego i dobrobit cjelokupne zajednice, porobljenoga naroda. Time se otvara problematika tipična za žanr ranonovovjekovne tragedije, počesto uobličena u sintagmi »dvostrukoga tijela kralja« ili »dvostrukoga tijela vlasti« (S. P. Novak, Planeta Držić, 1984). Bivša kraljica treba odlučiti hoće li se osvetiti. Spretnom retoričkom igrom namamljuje Polinesta i njegove sinove u šator trojanskih žena, njega pritom osljepljuje, a sinove mu u bijesu ubija. Tragedija se zaključuje sučeljavanjem Hekube i Agamenona, mikenskoga kralja, a trojanska junakinja uspješno opravdava čin ubojstva. Od Dolceova se dramskoga predloška Držić namjerno udaljava upotrebom dviju kratkih intromedijskih dionica: prve, koja je najavljena duljom didaskalijom (»U vršenje prvoga činjenja šes satir izidu, trčeći jedan za druzijem pod son od sviral«), nakon koje slijede stihovane dionice satira, i druge, koja je također naznačena didaskalijom, ovaj put scenski simptomatičnom (»U vršenje na svrsi činjenja drugoga vile dohode u jednomu brocu«), nakon koje slijede stihovane replike vila nerejida. Obje su dionice zacijelo funkcionalne i u dramaturškome smislu, jer ih u predlošku L. Dolcea nema, odn. moglo bi se pretpostaviti da ih je Držić nadopisao nakon zabrana pokušaja izvedbi 1558, »kako bi širem općinstvu što bolje približio tekst tragedije i njezinu tešku poruku«, i drugo, jer su u tematsko-motivskome pogledu relativno slabo vezane uz fabulu tragedije, pa zapravo funkcioniraju »kao svojevrstan dramaturško-redateljski dodatak, kojemu je autor, međutim, posvetio jednaku pjesničku pozornost kao ostalom dijelu ostvarivši osebujnu i stvaralački izvornu inovaciju kakve nije bilo u suvremenom teatru« (F. Čale, Marin Držić: Djela). U trećem prizoru drugoga čina, u poduljem intromediju spominju se i inscenacijski bitni likovi vila nerejida. Nakon toga dvije se vile predstavljaju (

»Nereide mi smo vile,
sinje more ke plovemo,
toli u moru ke slovemo,
kih su u pjesneh velje sile,
o, Hekuba, prišli k tebi,
u istoku ka slòvîše,
kruna vrh svih koja bîše,
druga u vlasti kojoj ne bi,
da vidimo što čes huda
i što brieme može učinit,
er vjerovat nije scinit
tolicijeh vidjet čuda«,
II, 3, s. 1289–1300),

obraćajući se pritom samo Hekubi i govoreći o njezinu bivšem kraljevstvu koje su sada snašle velike nesreće (

»Kraljicom te njekad znamo
u svem dobru segaj svita,
sad u tugah svieh gledamo.
Svud li huda čes dohita?«,
II, 3, s. 1317–1320).

Hekuba, 1959

Hekuba, Dubrovačke ljetne igre, 1959
(redatelj Branko Gavella)

Drugi se put nerejide pojavljuju u trećem činu, u njegovu jedinom prizoru, također se obraćajući Hekubi, štoviše parafrazirajući neke stihove iz prethodnog intromedija, kao svojevrstan refren. Posljednji će se put u tragediji pojaviti nakon što se didaskalijom najavi »svrha četvrtoga ata«, u tužbi »vrh mrtva Polidora«. Prijašnja su književnopovijesna istraživanja Hekube Držićevu poetiku nastojala protumačiti u svjetlu manirizma, dakle iz perspektive stilsko-poetičkoga obrasca za koji se mislilo da impregnira cjelokupan Držićev opus, pri čemu se u prvi plan stavljala njegova socio-politička kritičnost. Uostalom, i njem. filozof Gustav René Hocke u monografiji Manirizam u književnosti (Manierismus in der Literatur, 1959) semantiku tragedije povezuje s koncepcijom manirizma. Na taj su način Hekubi pristupali F. Čale (Što je Držiću Hekuba, 1967) i S. P. Novak (Planeta Držić), koji se koristio ponešto hermetičnijim analitičkim aparatom. Novak tragediju promatra kao »presudni lakmus o odnosu rukopisa vlasti s Držićevim kazalištem, lakmus koji se temelji na obratu: rukopis vlasti više ne ’piše’ teatar s drugima na sceni kojoj je vlasnik, nego je pisac predloška prisilio rukopis vlasti da upiše samoga sebe na sceni, da postane u igri transparentan svačijem oku, da postane dramski diskurs«. Njegova je teza da se prilikom izvedbe Hekube na dubr. pozornici prvi put pojavila figura kralja, i to u nekoliko likova (Polinesto, Agamenon), koja je inače uobičajena za europsku renesansnu tragediografsku praksu. U novije doba naglasak se u književnopov. istraživanju Hekube prebacio na njezin književnokomparativni i književnoantropološki značaj (L. Rafolt, Melpomenine maske: fenomenologija žanra tragedije u dubrovačkom ranonovovjekovlju, 2007). Držićeva se tragedija uklapa u onu struju zapadnoeuropske tragičke dramaturgije koja se nerijetko nazivala senekijanskom. Obilježja su takve tragediografske matrice ugl. preuzeta iz pathosom nabijenoga Senekina tragičkoga korpusa, a uključuju velik broj recitativnih i lamentacijskih dionica, duge i počesto zamorne solilokvije i monologe sporednih likova ili protagonista i, najvažnije, detaljno psihološko portretiranje likova ubojica, najčešće kraljeva, tirana i nasilnika. Hekuba se u takav žanrovski obrazac uklapa ponajprije istančanim profiliranjem karaktera glavne junakinje, iako se tragovi senekijanskih krvnika naziru i u likovima Ulisa, Agamenona i nadasve Polinesta. Samim time, to je jedna od najzanimljivijih tragedija u hrv. ranonovovjekovlju, čiji će dramaturški obrazac nasljedovati i potonji dubr. tragediografi, Frano Lukarević, Miho Bunić Babulinović i Sabo Gučetić Bendevišević. Osim toga, postojanje senekijanskih tragedija kao što je Hekuba u dubrovačkom XVI. st., a takve su Atamante, Jokasta i Dalida, svjedoči o uklopljenosti te književne i kazališne kulture u sva europska dramskopoetička strujanja.

Autor: Leo Rafolt