DRŽIĆOLOGIJA

DRŽIĆOLOGIJA, skup arhivskih i tekstoloških istraživanja te kritičkih interpretacija Držićeva opusa i njegove biografije koja se mogu motriti kao zaseban segment unutar kroatističkih i slavističkih te komparatističkih i teatroloških istraživanja.

Stari pisci hrvatski - Djela Marina Držića

Stari pisci hrvatski – Djela Marina Držića

Pojam je stvoren po analogiji sa sličnim transdisciplinarnim istraživanjima kanonskih autora nacionalnih knjiž. kultura (danteologija, šekspirologija, krležologija). Prvi skupljač činjenica iz Držićeva života bio je piščev nećak Jeronim Vlahov Držić, koji je 1603. u genealogiji obitelji Držić (Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani DubrovnikaOrrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia) iznio nekoliko podataka o stricu M. Držiću, pri čemu je istaknuo njegov studij u Sieni, vezu s Francescom Piccolominijem, patronatsko pravo na crkvu Svih Svetih (Domino) te zabilježio točan datum smrti i mjesto ukopa. Prvi sastavljač rodoslovnoga stabla obitelji Držić Konstantin Jireček nije poznavao Jeronimovu genealogiju (Prilozi dubrovačkoj književnoj povijesti Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, Archiv für slavische Philologie, 1899, XXI). Međutim, na nju je pozornost svratio Nestor Petrovski (O sočinenijah’ Petra Gektoroviča, 1901), koji je u radu O genejalogiji Držićâ (1902) iznio nekoliko važnih podataka o Držiću, uključujući okvirno određenje godine rođenja i datum smrti. Priredio ju je i objavio Stjepan Kastropil u radu Genealogija porodice Držić od Jera Vlaha Držića (1961). Biogr. podatke o Držiću prikupljali su dubr. biografi XVIII. st. Ignjat Đurđević, Serafin Marija Crijević i Sebastijan Slade Dolci. Njihove spoznaje sintetizirao je 1803. Franjo Marija Appendini u knjizi Bilješke povijesnokritičke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana (Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, II), a 1856. ponovio ih je Šime Ljubić u Biografskom rječniku uglednih Dalmatinaca (Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia). Ljubić je naveo izdanje Tirene iz 1551, koje očito nije vidio, a zabilježio je i ponovljena izdanja iz 1607. i 1630. Kao i povjesničari prije njega, pogrešno je vjerovao da je Držić, a ne Mavro Vetranović, pisac Prikazanja od poroda Jezusova i Posvetilišta Abramova. Svim dotadašnjim biografima bilo je poznato da su Sabo Bobaljević i Miho Monaldi oplakali piščevu smrt, ali im nije bila poznata godina smrti; vjerovali su da se to dogodilo 1580. Nakon Ljubića o Držićevim tiskanim izdanjima pisao je Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je, za razliku od prethodnika, u Bibliografiji hrvatskoj (1860) potvrdio da zna da postoje dvije piščeve knjige iz 1551, a ne jedna, kako se do tada, pa i zadugo nakon njega, vjerovalo. Prva čitanja Držićevih dramskih djela iznio je Armin Pavić u monografiji Historija dubrovačke drame (1871).

Stari pisci hrvatski - Djela Marina Držića

Stari pisci hrvatski – Djela Marina Držića

Sva prethodna znanja Franjo Petračić iskoristio je u izdanju Držićevih djela koja je 1875. priredio za sedmu knjigu edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića). Novo razdoblje držićologije započelo je tim izdanjem i trajalo je sve do 1930, kada je, ponovno u Akademijinoj kolekciji, kao drugo izdanje sedmoga sveska, bilo objavljeno kritičko izdanje Držićeva opusa u tekstološki relevantnoj redakciji Milana Rešetara. Tada je započelo posljednje i danas aktualno razdoblje u držićologiji, koje se odlikuje visokom razinom filoloških, bibliografskih i arhivskih prinosa. Prije Rešetarova izdanja, a nakon Petračićeva, pojavilo se potkraj XIX. st. nekoliko važnih studija koje su odredile smjerove potonjih interesa za Držićevo djelo i biografiju. Najviše pozornosti u posljednjem desetljeću XIX. st. pobudila je komedija Skup pa su na toj drami iskušani tadašnji evolucionizmu bliski komparatistički pristupi. Prilog o Skupu objavio je najprije Ferdo Ž. Müller (»Skup«, komedija od Marina Držića Dubrovčanina, 1879), zatim Milivoj Šrepel (»Skup« Marina Držića prema Plautovoj »Aululariji«, 1890) te Vatroslav Jagić (Plautova Aulularia u južnoslavenskoj preradbi iz polovine XVI. stoljeća – Die Aulularia des Plautus in einer südslavischen Umarbeitung aus der Mitte des XVI. Jahrn., 1900). Njima se pridružuje nekoliko članaka Danila A. Živaljevića u prvoj, drugoj i četvrtoj knjizi lista Kolo iz 1901. i 1902 (Skup, komedija Marina Držića, Neizrađeni Držićevi dramati, Arkulin: komedija Marina Držića, Držićeva »Venera«, Završna reč o Držićevom »Skupu«, »Novela od Stanca«), koji je prvi u srpskoj knjiž. historiografiji pisao o Držiću.

Marin Držić - Djela

Marin Držić – Djela

U prvoj godini XX. st. Držić je dobio i prvi ozbiljniji spomen u pregledu eur. drame, drugom svesku Povijesti novije drame (Geschichte des neueren Dramas, 1901) Wilhelma Creizenacha. Pero Budmani je u radu »Pjerin« Marina Držića (1902) rekonstruirao u fragmentima sačuvanu komediju Pjerin, upozoravajući na njezin izvor u Plautovoj komediji Menehmi (Menaechmi). Pavićevo uključivanje Držićevih djela u opću sliku hrvatske renesansne književnosti, Jagićev komparatistički rad o Skupu te Budmanijevo čitanje Pjerina donijeli su novu sliku o Držiću i njegovu značenju u povijesti hrv. kulture. Tim autorima pridružio se poč. XX. st. srpski knjiž. povjesničar Pavle Popović, koji je, nakon radova Marin Držić i Molier (1904) i Naknadno o »Mandi« Marina Držića (1905), opći pogled na Držićev rad dao u Pregledu srpske književnosti (1909), a potom napisao više radova o Držićevu životu i djelu (Dvičine skaline, 1925; Plakir i vila, 1925; Komedije Marina Držića, 1929; Arhivske vesti o Marinu Držiću, 1931; Akrostih u Marina Držića, 1940). Slijedom Popovićevih zaključaka, srpski su znanstvenici kroz XX. st. pokušavali dokazati Držićevu pripadnost najprije separatnoj dubrovačkoj, a potom i srp. književnosti. Učene priloge u prvom desetljeću XX. st. iznio je Petar Kolendić, koji je 1905. i 1909. dokazao da Hekuba nije, kako se do tada mislilo, Vetranovićevo djelo, nego Držićevo (Tri doslije nepoznate pjesme dum Mavra Vetranića Čavčića; Srpskohrvatski prevod Dolčeove »Hekube«). Istodobno je o Držiću i njegovu odnosu s Vetranovićem te aferi plagiranja pisao opširno, ali bez utemeljenja u činjenicama, Milorad Medini (Pjesme Mavra Vetranovića i Marina Držića, 1909), koji je o Držiću napisao i sintetski tekst u Povjesti hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku (1902). U povijestima hrv. književnosti Držićeva su djela korektno obradili Branko Vodnik (Povijest hrvatske književnosti, 1913) i Dragutin Prohaska (Pregled hrvatske i srpske književnosti, 1919). Petar Karlić je 1921. iznio tezu da je novopronađena komedija Ljubovnici nepoznato Držićevo djelo (Ljubovnici, dubrovačka komedija XVI. vijeka). Da je taj tekst napisan stotinu godina nakon autorove smrti lako je ustanovljeno jer je u tom trenutku držićologija već raspolagala nizom filoloških spoznaja (P. Kolendić, »Ljubovnici«, trogirska komedija 17. veka, Život, 1922). Poč. 1920-ih počeo se Držićevim knjiž. djelima i životopisom intenzivno baviti Milan Rešetar, što je vidljivo iz njegova priloga objavljenog 1920. u Građi za povijest književnosti hrvatske (Jedna neizdana pjesma Marina Držića). Rešetarov posao trajao je deset godina i okončan je 1930. objavljivanjem kritičkog izdanja Držićevih djela. Uz to Rešetar je u Prilogu biografiji Marina Držića (1930) donio i nešto novih arhivskih podataka koji nisu uvršteni u kritičko izdanje – a na koje ga je uputio Jean Dayre – te iscrpan opis Držićeva jezika u studiji Jezik Marina Držića (1934).

J. Dayre - Marin Držić conspirant à Florence

J. Dayre – Marin Držić conspirant à Florence

Prije Rešetarova izdanja 1920-ih su objavljeni radovi o Noveli od Stanca P. Popovića (Novela od Stanca, 1925) i P. Kolendića (Kad je postala Držićeva »Novela od Stanca«?, 1926), u kojima je bila očita tendencija afirmiranja arhivskih istraživanja stvarnosti Dubrovnika u Držićevo doba, pri čemu se zagovaralo da su upravo ona temelj svakog pisanja o starijoj književnosti. Ne samo zbog pojave Rešetarova izdanja nego i zbog objavljivanja dvaju bitnih priloga Držićevoj biografiji, 1928. i 1930. posebni su datumi u držićologiji. Petar Skok objavio je 1928. analizu Grižule (Držićev »Plakir«), pri čemu je objavio dokument o Držićevu sudjelovanju u predstavi 8. II. 1542. u kući Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia. Potkraj siječnja 1930. J. Dayre otkrio je u Državnom arhivu u Firenci četiri Držićeva pisma upućena u srpnju i kolovozu 1566. Cosimu I. i Francescu Mediciju, o čemu je izvijestio u radu Marin Držić, urotnik u Firenci (Marin Držić conspirant à Florence), tiskanom u časopisu Revue des études slave. Ustupio ih je Rešetaru, koji ih je objavio u kritičkom izdanju Držićevih djela. Rešetarovo izdanje potaknulo je niz učenih recenzija, među kojima su se isticale dvije što su ih napisali poslije istaknuti proučavatelji M. Držića: tal. slavist Arturo Cronia i srp. kroatist Dragoljub Pavlović. Upravo je prvi od njih sustavno umanjivao Držićevu originalnost (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953). D. Pavlović, koji je otkrio dokument o Držićevoj ulozi u parnici braće Primović (Novi podaci za biografiju Marina Držića, 1951), objavio je 1937. u nakladi Srpske književne zadruge korektno izdanje Dunda Maroja i Novele od Stanca, djelâ koja će ubrzo, a osobito nakon režije Dunda Maroja Marka Foteza u zagrebačkom HNK-u 1938, postati dio škol. lektire ne samo u Hrvatskoj nego i na području cijele prve i druge Jugoslavije.

Živko Jeličić - Marin Držić Vidra, 1958

Živko Jeličić – Marin Držić Vidra, 1958

Neposredno pred II. svj. rat interes za Držića se iz uskih znanstv. krugova preselio u publicistiku i teatar pa se o Držićevu životu i djelima počelo sve više pisati s ideoloških pozicija. U tom smislu karakterističan je napis Naš Molière: Držić – Fotez i Dundo Maroje, koji je 1938. objavio mladi Ranko Marinković, koji ne samo što je povukao paralele između Držića i Molièrea nego je u čitanje Držićevih djela unio neke sociol. postavke koje je poslije u nekoliko pregnantnih rečenica ponovio i Miroslav Krleža (O našem dramskom répertoireu: povodom 400. godišnjice Držićeve »Tirene«, 1948), a onda ih afirmirao Živko Jeličić. On je prvi povezao Držićevu životnu filozofiju s njegovim scenskim likovima i djelima, nazvavši ga, metaforički, pjesnikom dubr. sirotinje (Marin Držić Vidra, 1958). Posve oprečna toj interpretaciji – prvoj radikalizaciji odnosa Držićevih urotničkih pisama i drama – bila je ona koju je 1948. na osnovi arhivskoga gradiva iznio Jorjo Tadić u radu Marin Držić (1508– 1567), uvrštenom u knjigu Dubrovački portreti. Gledišta iz te studije davala su ton svim potonjim tekstovima srp. povjesničara književnosti, koji su nerijetko umanjivali etičku dimenziju Držićeve građanske osobe, proglašavajući ga čovjekom niska morala, izjelicom i izdajicom domovine. Tim pogledima suprotni su radovi povjesničara Vinka Foretića, koji, premda su zamišljeni kao neka vrsta hrv. odgovora Tadiću, nisu uvijek bili metodološki dobro postavljeni. To se ponajprije odnosi na sintetsku studiju O Marinu Držiću (1965), napisanu na osnovi poveznica između knjiž. djela i arhivskih dokumenata. Na Sveučilištu u Padovi A. Cronia je nakon II. svj. rata potaknuo nastanak dvanaest diplomskih radnji koje odreda inzistiraju na neoriginalnosti Držićevih djela i pokušavaju dokazati njegovo neumjereno preuzimanje talijanskih dramaturških i poetičkih modela.

Rafo Bogišić - Mladi dani Marina Držića (1987)

Rafo Bogišić – Mladi dani Marina Držića (1987)

Leo Košuta - Lo studio di Siena nei secoli XIV–XVI: documenti e notizie biografiche (1989)

Leo Košuta – Lo studio di Siena nei secoli XIV–XVI: documenti e notizie biografiche (1989)

Ta temeljita istraživanja tek su sporadično pridonijela razumijevanju Držićevih djela, a mogu se podvesti pod zastarjeli komparatistički traduktologizam. U 1960-ima najmarljivije su radila četvorica knjiž. povjesničara. Do kraja 1980-ih vrijedne arhivske podatke objavio je Miroslav Pantić (Prilozi za istoriju renesansnog pozorišta u Dubrovniku, 1962; Poetika Marina Držića, 1963; Fragmenti o Marinu Držiću /I/, 1970; Fragmenti o Marinu Držiću /II/, 1982–83; Novi fragmenti o Marinu Držiću, 2001). Rafo Bogišić se Držićem započeo baviti 1958, posvetivši mu niz rasprava, objedinivši ih u monografijama Mladi dani Marina Držića (1987) i Marin Držić sam na putu (1996), u kojima preteže pozitivistička metologija ujedinjena s beletrizacijom arhivskog i knjiž. gradiva. Interpretaciju Držićevih tal. izvora i afirmaciju njegove originalnosti iznio je Franjo Švelec u monografiji Komički teatar Marina Držića (1968), temeljitu odgovoru tal. znanstvenicima, ponajprije A. Croniji i Jolandi Marchiori. Najbolje kritičke prinose toga doba objavio je u talijanskoj slavističkoj reviji Ricerche slavistiche Leo Košuta, koji je u dvije studije (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961; Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964) iznio do tada najuvjerljiviju interpretaciju književnih, antropoloških i eruditnih temelja piščeva opusa, posebno se pozabavivši odnosom Držićevih drama prema tradiciji sienske kaz. prakse, a zatim podrijetlom i značenjem misli iznesenih u prologu Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje.

Franjo Švelec - Komički teatar Marina Držića (1968)

Franjo Švelec – Komički teatar Marina Držića (1968)

Rafo Bogišić - Marin Držić sam na putu

Rafo Bogišić – Marin Držić sam na putu

Potkraj 1960-ih hrv. talijanist i komparatist Frano Čale započeo je kontinuirani rad na Držićevim djelima, ponudivši nekoliko stilskih interpretacija, ponajprije analizu makijavelizma i poznavanja Vladara Niccolòa Machiavellija (Pometov makjavelizam: od umjetničke vizije do urotničke zbilje, 1967; Dopune o Držiću, urotniku i maniristu, 1982), zatim manirizma u tragediji Hekuba (Što je Držiću Hekuba, 1969), komičkih elemenata u Skupu (O stilu i strukturi Držićeva »Skupa«, 1973), izloživši cjelovitu interpretaciju Držićeva opusa koji se temelji na antitezama, ukorijenivši podrijetlo Držićevih svjetonazorsko-filozofskih ideja u humanističkoj neoplatoničkoj koncepciji feritashumanitasdivinitas, pojmovima vrline (virtù), fortune, okazijona (occasione) i akomodavanja. Čale je, na osnovi prethodnih kritičkih iskustava, ali i nakon višegodišnjeg rada s glumcima na pripremi Držićevih djela za scenu, 1979. priredio najobuhvatnije komentirano izdanje Držićevih djela (Marin Držić: Djela), ponovljeno i 1987. Važnije teatrološke uvide u Držićev opus dali su potkraj 1960-ih Miljenko Foretić s pozicije tradicionalne povijesti scenske slike (Marin Držić i kazališni život renesansnog Dubrovnika, 1967) i Zvonimir Mrkonjić, koji je prvi na Držićev opus primijenio strukturalistički postupak (O Držićevoj teatralnosti, 1969). Nakon višegodišnjih istraživanja u Rimu bitno drukčiji pristup ponudio je Slobodan P. Novak u knjizi Planeta Držić (1984), u kojoj je uspostavio važnost okulara vlasti kao suproizvođača Držićevih scenskih tekstova. Osobito treba istaknuti knjigu Giovannija Minnuccija i Lea Košute Lo studio di Siena nei secoli XIV–XVI: documenti e notizie biografiche (1989), u kojoj je u petnaestom poglavlju objavljen niz dokumenata o Držićevu boravku u Sieni 1541–42.

Slobodan P. Novak - Planeta Držić (1984)

Slobodan P. Novak – Planeta Držić (1984)

Nakon niza pojedinačnih analiza Držićevih dramskih djela, ugl. strukturalističke metodologije, među kojima su u 1970-ima, 1980-ima i 1990-ima prednjačili Nikola Batušić (Držićeva redateljsko-inscenatorska načela, 1976; Scenska fortuna Marina Držića, 1991), Pavao Pavličić (Razine upotrebe stiha u Držićevu Grižuli, 1974; Držićevi prolozi, 1987; Intertekstualnost u Držića, 1990) i Dunja Fališevac (Smiješno i komično u Držića, 1991), u prvim godinama XXI. st. svoje je prinose držićologiji počeo davati naraštaj mlađih knjiž. povjesničara i teatrologa. Među njima treba istaknuti književnoantropološki utemeljene radove Lade Čale Feldman (Morisco, moresca, moreška: agonalni mimetizam i njegove interkulturalne jeke, 2003; Pomet kao Greenblattov Jago, 2007), Milovana Tatarina, koji je iznio nov pogled na Držićev makijavelizam (Držić i Machiavelli: nacrt za jedno čitanje Držićeva makijavelizma, 2007) te Lea Rafolta i njegovu poetičku interpretaciju dubrovačke ranonovovjekovne tragediografije, a onda i Hekube (Melpomenine maske: fenomenologija žanra tragedije u dubrovačkom ranonovovjekovlju, 2007). Knjigu o stvarnim osobama koje su Držiću poslužile kao model za oblikovanje nekih likova u komedijama, potencijalnim glumcima i članovima družina, kao i refleksijama stvarnoga života napisala je Slavica Stojan (Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007). Ennio Stipčević dokazao je da nisu izgubljene dvije Držićeve knjige iz 1551 (Otkrivena prva izdanja Držićevih djela u Milanu, 2007), a povjesničar Lovro Kunčević otkrio je u veljači 2007. u Državnom arhivu u Firenci Držićevo pismo Cosimu I. Mediciju napisano 27. VII. 1566. te dio korespondencije između Cosima i Bartolomea Concina, osvijetlivši okolnosti u kojima je Držić kontaktirao s firentinskim vojvodom (»Ipak nije na odmet sve čuti«: medičejski pogled na urotničke namjere Marina Držića, 2007). (→ KNJIŽEVNA HISTORIOGRAFIJA XVIII. I XIX. ST.)

Autor: Slobodan P. Novak i Milovan Tatarin