BUNIĆ, JOSIP (BEPO, PEPO, JOZO)

BUNIĆ, JOSIP (BEPO, PEPO, JOZO), hrvatski pjesnik i urednik (Dubrovnik, 27. II. 1837 – Dubrovnik, 27. I. 1875).

Prvo izdanje Dunda Maroja

Prvo izdanje Dunda Maroja, Dubrovnik: zabavnik Narodne štionice dubrovačke za godinu 1867.,
Split, 1866.

Potomak dubr. vlastelinske obitelji Bona. Sin Pijerka, pjesnika i dramatičara, koji je među prvima uočio važnost kazališta u podizanju nar. kulture. Studirao na Filozofskom fakultetu u Padovi. Nedugo nakon studija uključio se u rad Narodne stranke u Dubrovniku. Pretpostavlja se da je redigirao tekstove iz Dubrovnika za časopis Pozor. God. 1861. preveo je na tal. jezik Hrvatsko-ugarski ustav ili konstituciju (Lo statuto croato-ungarico) Bogoslava Šuleka. Predavao je hrvatski i tal. jezik u splitskoj gimnaziji (1863–68), prevodio za narodnjački časopis Il Nazionale, vodio tečajeve hrv. jezika u Narodnoj slavjanskoj čitaonici. God. 1868. vratio se u Dubrovnik, gdje je bio agilan dionik kult. života: prof. u gimnaziji, urednik narodnjačkoga glasila Dubrovnik: zabavnik Narodne štionice dubrovačke (1867–75), u kojem je objavljivao svoje prigodnice i satire. Kao narodnjak i pristaša nar. preporoda u Dalmaciji u satiričnim je stihovima, zabrinut nad kulturnom i polit. dekadencijom tadašnjega Dubrovnika, kritizirao povođenje za stranim uzorima. Opus mu je neutvrđen, tako da mu se i stihovana komedija Dosta je već ili padnuće dubrovačke općine (1869) pripisuje s nesigurnošću. Prijateljevao je s Matom Vodopićem, Nikom Velikim Pucićem, Perom Čingrijom i Baldom Bogišićem. Bunićeva je uloga u očuvanju Držićeva djela iznimna jer je prvi put u almanahu Dubrovnik 1866. objavio Dunda Maroja (str. 415–522), a 1871. Arkulina (str. 273–302). Zanimljiva je Bunićeva posveta uz Dunda Maroja: »Franu Kurelcu, spasitelju Nalješkovićeva theatra, da nam ga do brzo objelodani, molba, zahvala, poklon«. Bunić je izdanju dodao prvi komentar i rječnik pohrvaćenih tal. riječi. Milan Rešetar ga je kritizirao: »Premda je izdavač imao dobar rukopis u rukama i bio Dubrovčanin, ne može se reći da je dobro svršio svoj posao: na mnogo je mjesta krivo ili netačno čitao što je u rukopisu, a često je ispuštao što nije razumio« (Djela Marina Držića, 1930). Vojmil Rabadan međutim napominje da Rešetar propušta »da ga pohvali što je svom izdanju dodao uopće prvi, vrlo korisni komentar i ‘Rječnik riječi talijanskijeh ponašenijeh’ što nisu kasnije učinili ni Petračić ni Rešetar u svojim izdanjima« (Istina je dovoljna veličini Marina Držića, 1969).

Autor: Viktoria Franić