BRATOVŠTINE

BRATOVŠTINE (lat. fraternitas, confraternitas; tal. fratiglia, scuola), laičke vjerske udruge, katkad utemeljene na staleškoj ili profesionalnoj osnovi.

U Italiji su se bratovštine počele razvijati u XII. i XIII. st., tijekom snažnog razvoja urbanog života, a potkraj toga razdoblja tragovi njihova postojanja već su se nalazili i u dalm. gradovima. Od XIII. do XV. st. bratovštine su obuhvaćale gotovo dvije trećine aktivnoga grad. stanovništva. U okviru kršć. religioznosti u XIII. st. posebno se izdvajao flagelantski (bičevalački) pokret, koji je postao pretečom najstarijih bratovština. Skupine od stotinu i više ljudi različita društv. statusa hodale su ulicama srednjovj. komuna bičujući sami sebe, uz uvjerenje da će ih takav iskaz vjere i pokajanja najbolje približiti Bogu. Među prvim bičevalačkim bratovštinama uz našu obalu spominje se bratovština sv. Silvestra u Zadru (1214), a i u Dubrovniku se najstarijom bratovštinom smatra upravo bratovština bičevalaca, spomenuta prvi put 1225. Njezini su se članovi okupljali u staroj crkvi Svih Svetih (Domino). Bratimi su nosili ruho od bijela platna, a njihovi ophodi gradom spominjali su se još i u XVI. st. Flagelantski je pokret širom Europe poprimio gotovo manične oblike, osobito nakon izbijanja velike kuge 1348. te u vremenima gladi i drugih društv. poremećaja. Crkva je nerado gledala na takav izraz spiritualnosti, nastojeći ga suzbiti. Papa Klement VI. osudio je pokret 1349. pa je nakon toga on postupno zamro, premda je povremeno još dolazilo do njegovih manifestacija. Flagelantske bratovštine postale su zametkom ostalih, laičkih bratovština koje su se u velikom broju pojavile širom srednjovj. urbanih zajednica. Tako je na kraju XV. st. Firenca imala više od stotinu bratovština, a velik ih je broj bio i u Veneciji i drugim gradovima. Na prostoru hrv. zemalja bile su raspršene stotine bratovština, i u seoskim i u grad. sredinama, pa se tako na području srednjovj. Dubrovnika spominje trideset sedam bratovština.

Matrikula bratovštine sv. Antuna

Matrikula bratovštine sv. Antuna
(Državni arhiv u Dubrovniku, Matriculae, sv. 21)

Uz bratimsku solidarnost, osobito prema siromašnim članovima, bratovštine su članovima pružale duhovnu sigurnost, pomoć u bolesti, utjehu u smrtnom času, organiziranje pogreba i pomoć obitelji preminuloga bratima. Uzajamno milosrđe osobito se manifestiralo oko smrtnoga časa i solidarnosti između živih i mrtvih. Tako se, osim potrebe za društvenošću, velikim dijelom zadovoljavala potreba pučke pobožnosti sr. vijeka. Članstvo u bratovštinama podrazumijevalo je ostvarenje zajedničke pobožnosti za one koji nisu mogli ili nisu htjeli prisegnuti na redovničke zavjete. Bratimi su njegovali sjećanje na umrlu braću i sestre, molili zajedno za njihove duše te duboko vjerovali da će im dioništvo u bratovštini omogućiti dobru smrt i osigurati vječni život. Bratovštine su imale svoju matrikulu, tj. knjigu statuta koji su propisivali ustroj bratovštine, upravno tijelo (kapitul) i način izbora dužnosnika (upravitelji, službenici i kapelani), a nerijetko su uz statute sačuvani imenski popisi svih članova bratovštine. Tijekom XIV. st. bratovštine su dobile jači strukovni, korporativni značaj, okupljajući bratime iz jedne profesije (postolare, zlatare, kovače, trgovce) ili bratime po regionalnoj pripadnosti (bratovština sv. Jurja i Tripuna, koja je okupljala iseljene Hrvate u Veneciji, službeno potvrđena 1451). Tako su neke bratovštine poprimile donekle cehovska obilježja, zbog karakteristike okupljanja pripadnika iste struke i nastojanja da zaštite određenu skupinu obrtnika i njihovu proizvodnju. U nekim dalm. gradovima (npr. Zadar) pučani okupljeni u bratovštinama povremeno su imali utjecaj na grad. vijeća. U Dubrovniku je nadzor vlasti nad bratovštinama otpočetka bio snažan. Sve zaključke bratovštinâ moralo je potvrditi Malo vijeće. Bratovština je mogla predložiti neke propise za zaštitu gosp. interesa svojih članova te je Malo vijeće takve zaključke moglo odobriti, ali samo ako su se ti zaključci uklapali u opću komunalnu politiku. Među najpoznatijim dubr. bratovštinama ističe se bratovština sv. Antuna Opata (antunini), čiji začeci sežu u sred. XIV. st., a uzlet je doživjela od tridesetih godina XV. st. Iz inicijalne religiozno-karitativne udruge prerasla je u stalešku udrugu elitnoga sloja dubr. građanstva. Okupljala je imućne veletrgovce pučkoga podrijetla, strane učitelje, kancelare i notare, liječnike i nezakonite ogranke vlasteoskih obitelji. Među potonje se ubraja i rod Držić. Naime, posljednji zakoniti vlastelin bio je Matko Klimin Držić (1376–97), čijom se smrću bez zakonitih muških potomaka zauvijek ugasila vlasteoska grana te nekoć ugledne plemićke obitelji. Međutim, prezime Držić najveću je slavu steklo kroz pučanski,antuninski odvjetak roda, koji je utemeljio Živko, jedini, ali nezakoniti sin plemića Marina Mihova Držića (1345–60). Zamjetan broj nezakonitih ogranaka vlasteoskih rodova nalazio se među antuninima. Primjerice, u bratovštinu su potkraj XIV. i poč. XV. st. osim spomenutoga Živka Držića, upisani i Luka Kabužić i Ratko Menčetić, odreda nezakoniti vlasteoski potomci. Oni su postigli uspješne poslovne karijere, stekli visok imetak i razvili čvrste rodbinsko-poslovne veze u antuninskom krugu. Dakako, u potonjim službenim genealogijama potomaka tih ogranaka njihovo se nezakonito podrijetlo skrivalo ili se tražilo neko drugo opravdanje za gubitak vlasteoskoga staleža. Antuninima su pripadali i, primjerice, građ. rodovi Nalješković, Vetranović, Kotrulj, Monaldi, Zuzorić i dr. Sačuvane su i zbirke rodoslovlja antuninskih obitelji. Među njima najvažnijom, a i najpotpunijom smatra se zbirka antuninskih genealogija nazvana Descrizione delle Origini e Genealogie dei cittadini Ragusei. Njezin je najvažniji sastavljač dubr. kancelar Krsto Ivanov Batistin Vlajki (1653–1728), premda je poznata pod imenom obitelji Čingrija, u čijem se vlasništvu nalazila (Čingrijina genealogija antunina). Ta bi se genealogija trebala zvati po imenu sastavljača, a ne vlasnika pa je prikladniji naziv Vlajkijeva genealogija antunina (VGA). Korijeni tih rodoslovljâ potječu iz sred. XV. st. i prvog skupljača podataka Mata Držića. Uzme li se u obzir da se glavnina antuninskih rodova u gradu javila u zadnjoj četvrtini XIV. i prvoj pol. XV. st., podatak da su se već sred. XV. st. počele javljati prve genealogije svjedoči o već tada razvijenoj svijesti o važnosti imena i podrijetla kao načina isticanja statusa i društv. posebnosti antunina. Osim najpotpunije Vlajkijeve genealogije antunina, postoji još nekoliko sačuvanih zbirki rodoslovljâ građ. obitelji, nastalih od XVII. do XX. st. U Državnom arhivu u Dubrovniku čuva se tzv. Katićeva genealogija antunina i lazarina, nazvana po Lovri Katiću, koji ju je kompilirao poč. XX. st.

matrikula

dio iz matrikule o obitelji Držić, f. 50r

U Arhivu HAZU u Zagrebu također se nalazi jedna zbirka rodoslovlja dubr. građana, a postoji još nekoliko posebnih rodoslovljâ obitelji Držić. Bratovština antunina brižno je čuvala znakove identiteta, ponajprije svoju matrikulu (danas pohranjenu u Državnom arhivu u Dubrovniku). Oprema matrikule svjedoči da je riječ o vrlo dragocjenu predmetu. Riječ je o knjizi velikoga formata, s listovima od pergamene, uvezanih u kožu i drvo te urešenih srebrom. Ilustraciju koja prikazuje Krista Pantokratora na prijestolju, dok mu s desne i lijeve strane stoje sv. Antun Opat i sv. Petar Apostol, vjerojatno je radio Lovro Dobričević, najvažnija umj. pojava dubrovačkoga XV. st. Kroz bratimske imenike matrikula je bila ogledalo građ. staleža, sve dok 1603. nije otpočeto Zrcalo (Specchio), samostalna knjiga građ. staleža. Upisana imena u matrikuli i poslije u Zrcalu nisu bila tek puko registriranje pripadnosti nekoj udruzi. Samo onaj tko je bio upisan bio je antunin, a onaj tko je bio antunin, bio je i pripadnik elitnoga dijela dubr. građanstva. Matrikula je simbolizirala i pravni ustroj bratovštine, slično kao što je, na višoj razini, dubr. statut bio simbol drž. poretka i vlasteoske vlasti. Tijekom vremena antuninski se krug, u početku još razmjerno otvorena članstva, sve više sužavao i zatvarao. O organizacijskim stvarima i upravi bratovštine odlučivali su bogatiji i ugledniji, a imovinski kriterij i društv. prestiž postajali su sve važniji. U daljnjem soc. profiliranju bratovštine nasljedni je čimbenik također postao vrlo bitan, što je neizbježivo sa sobom donosilo ekskluzivistički karakter udruge. Čak su i ženidbene veze antunina bile uvelike obilježene staleškom endogamijom, po uzoru na vlastelu. Soc. struktura XV. i XVI. st. pokazuje da je bratovština antunina prerasla u udrugu koja je okupljala točno određen skup ljudi. Imenik članova potvrđivao je sve izraženije sužavanje i »zatvaranje« članstva. Imena su upućivala na uočljivu elitizaciju bratovštine. Proces društv. izdvajanja, koji se mogao pratiti od samih antuninskih početaka, završnicu je ubilježio s prvim godinama XVII. st. Odluka o svakom novom članu bratovštine počivala je u rukama povlaštenih i nasljednim čimbenikom probranih ljudi. Slično zatvaranju vlasteoskoga staleža, antuninski su bratimi odlučili da se popišu živući bratimi. Samo oni koji su bili upisani u antuninsko Zrcalo imali su pravo ući u upravna tijela bratovštine, čime su praktično bila zatvorena vrata svima drugima. Oni koji su htjeli ući u bratovštinu i njezine kapitule, a nisu se mogli pozvati na antuninske pretke, morali su najprije proći glasačko sito. Premda vrela ne govore mnogo, sudeći prema imenima iz Zrcala, novih rodova nije bilo. Doduše, 1668. i 1726. primljen je manji broj novih članova te je provedena svojevrsna agregacija antunina slična onoj koja se otprilike u to doba odvijala među vlastelom.

Matrikula

Matrikula bratovštine sv. Lazara (Državni arhiv u Dubrovniku, Matriculae, sv. 15)

Po uzoru na antunine, 1531. dubr. trgovci koji su trgovali po Levantu osnovali su bratovštinu sv. Lazara (lazarini). Matrikula bratovštine načinjena je 1536. te je, kao ona antuninska, bila lijepo ilustrirana i ukrašena. Na čelu bratovštine bila su tri gastalda (upravitelja), od kojih su dva morala biti trgovci koji su se bavili istočnom trgovinom (levantini). I antuninska i lazarinska bratovština podignule su svoje crkve na Pločama. Obje su crkve, nekoć bogate dragocjenostima i umjetninama, tijekom vremena zapuštene i iščeznule. U hijerarhijskom odnosu antunina i lazarina, antunini su zadržali vodeći položaj, a lazarini su bili netom ispod njih. O tome svjedoči i podatak da su nekolicina novoprimljenih antunina u trenutku spomenute agregacije iz 1668. bili bivši lazarini. Primitak u antunine očito je značio korak naprijed u društv. pozicioniranju. Od sred. XVIII. st. među lazarinima su prevladavali bogati trgovci, a među antuninima drž. službenici. Istodobno, od XVIII. st. Senat i Malo vijeće stjecali su sve veći utjecaj na rad i članstvo tih dviju bratovština. U lazarinskoj matrikuli, pohranjenoj u Državnom arhivu u Dubrovniku, mogu se i danas vidjeti tragovi brisanja pojedinih članova po nalogu Senata. Novi su se članovi od toga doba u bratovštinu primali također ponajviše po zaključcima Senata ili Maloga vijeća. Tijekom nekoliko stoljeća postojanja, obje su bratovštine postale bitnim dijelom dubr. društva i javne administracije. Sve do franc. okupacije Dubrovnika i ukidanja građ. bratovština u lipnju 1811. okupljale su elitu dubr. građanstva.

Autor: Zrinka Pešorda Vardić
Literatura:
J. Gelcich, Le confraternita laiche in Dalmazia, Dubrovnik, 1885;
K. Vojnović, Bratovštine i obrtne korporacije u Republici Dubrovačkoj od XIII. do konca XVIII. vijeka, Zagreb, 1899–1900;
A. Marinović, Prilog poznavanju dubrovačkih bratovština, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1952, 3;
Ch. F. Black, Italian Confraternities in the Sixteenth Century, Cambridge, 1989;
L. Čoralić, Izvori i literatura o bratovštinama u Dalmaciji od srednjeg vijeka do pada Mletačke Republike, Croatica Christiana periodica, 1991, 27;
I. Benyovsky, Bratovštine u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima, ibid., 1998, 41;
V. Foretić, Dubrovačke bratovštine, u knj. Studije i rasprave iz hrvatske povijesti, Split–Dubrovnik, 2001.