ŽIVALJEVIĆ, DANILO

ŽIVALJEVIĆ, DANILO, srpski pisac i knjiž. povjesničar (Kotor, 2. IX. 1862 – Beograd, 15. IX. 1934).

Jedan je od osnivača časopisa Kolo (1889–92. izlazio kao »list za zabavu i književnost«, a 1901–03. obnovljen kao »književni i naučni list«) i Srpske književne zadruge 1892. Objavio je knjige Andrija Kačić Miošić (1893) i Cvijeta Zuzorićeva i Dominko Zlatarić (1900).

Tijekom 1901. i 1902. u prvoj, drugoj i četvrtoj knjizi Kola objavio je devet radova o šest Držićevih djela (Skup, Pjerin, Džuho Krpeta, Arkulin, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Novela od Stanca), prvi uopće pišući o Arkulinu, Pripovijesti i Noveli: Skup, komedija Marina Držića (dva dijela, 1901), Neizrađeni Držićevi dramati (1901), Arkulin, komedija Marina Držića (tri dijela, 1901), Držićeva »Venera« (1901), Završna reč o Držićevom »Skupu« (1901), »Novela od Stanca« (1902). Riječ je o komparatističkim analizama koje su izvedene uvijek po istom obrascu: najprije se detaljno prepričava fabula, zatim se navode sličnosti i razlike s inoz. predloškom te stupanj Držićeve inovativnosti, kao što je, primjerice, uvođenje novih likova (Gruba, Pjerić, Dživo i Niko u Skupu) ili situiranje radnje u dubr. kontekst. Pritom mu analiza ne služi za dokazivanje Držićeva epigonstva, nego originalnosti: prema Plautovu Ćupu (Aulularia) Skup ima »majstorski izvedene karaktere«, a komedija je »mnogo življa, mnogo realnija, mnogo komičnija i mnogo lepša od ’Aulularije’« (Skup, komedija Marina Držića, prvi dio). Na temelju triju ključnih događaja u Arkulinu (Arkulinova ženidba, Arkulinov napad na Viculinovu kuću, Negromantovo preuzimanje Arkulinova lika) utvrdio je tri izvora: Il Negromante Ludovica Ariosta, Plautov Amfitrion (Amphitruo), Terencijev Eunuh (Eunuchus). Zbog Venerine tužaljke za Adonom iznio je tezu da je riječ o jednom »od najlepših lirskih proizvoda dubrovačke literature«, a predložio je i generičko određenje Pripovijesti: budući da se javljaju pjevne i plesne dionice, to je djelo melodrama. Bio je uvjeren da je Grižula nastao prije Pripovijesti, jer je iz nekog razloga stihove koje izgovara Kojak (8, s. 317–325) – u kojima se spominju Radat, Miljenko i Kupido, dakle likovi iz Tirene – povezao s Grižulom, navodeći da se u tim stihovima nalazi »potpuna njena sadržina« (Držićeva »Venera«). U radu o Noveli od Stanca ugl. je prepričao sadržaj, točno primjećujući da riječ nòvela iz naslova označuje sprdnju, šalu, a u tom se značenju pojavljuje i u Dundu Maroju. Dva je teksta posvetio osporavanju dokaza Milivoja Šrepela iznesenih u radu »Skup« Marina Držića prema Plautovoj »Aululariji« (1890), koji je tvrdio da se Držić pri pisanju Skupa služio komedijom Torba (La Sporta, 1543) Giovanbattiste Gellija, a kao dokaz mu je poslužilo to što je Gelli pisao prozom i svoju preradu Aulularije lokalizirao. Pobijajući obje tvrdnje te pokazujući da Gellijeva i Držićeva komedija nemaju isti broj likova (trinaest, kako je tvrdioŠrepel; Skup, komedija Marina Držića, drugi dio), Živaljević se tom problemu ponovno vratio u radu Završna reč o Držićevom »Skupu«, u kojem je najprije spomenuo rad Jiříja Polivke Škrtac u Dubrovniku (Der Geizige in Ragusa, 1888), a zatim ekstenzivno prepričao studiju Vatroslava Jagića Plautova Aulularia u južnoslavenskoj preradbi iz polovine XVI. stoljeća (Die Aulularia des Plautus in einer südslavischen Umarbeitung aus der Mitte des XVI. Jahrn., 1900), koji je također – suprotno Šrepelu – tvrdio da Skup nema veze s La Sportom, a ni s komedijom Aridosia (1536) Lorenzina de’ Medicija. Neobičnu je pretpostavku iznio u radu Neizrađeni Držićevi dramati, tvrdeći da Pjerin i Džuho Krpeta nisu fragmenti nego »nabacane misli za dramate«, ne znajući međutim da je riječ o ulomcima koje je prepisao Đuro Matijašević. Pritom je istaknuo da se za Pjerina Držić poslužio Terencijevom komedijom Djevojka s Andra (Andria) i Plautovom Menehmi (Menaechmi). Živaljevićevi radovi o Držiću važni su zbog nekoliko razloga: to je prvi ciklus posvećen pojedinim Držićevim djelima o kojima se do tada nije sustavnije pisalo; radovi su komparativno utemeljeni, no usporedba s latinskim ili tal. predlošcima trebala je pokazati Držićevu originalnost, a ne ropsku imitaciju (»Upotrebljavao je pojedine scene, pojedine motive, a u samome sklopu, u izvođenju same radnje, u karakterisanju pojedinih lica on je bio originalan«, Arkulin, komedija Marina Držića, treći dio); dobro je uočio ono po čemu je Držić i inače važan – prikazivanje dubr. stvarnosti i dobro oblikovani karakteri (»Držić je vešt majstor u stvaranju situacija, u prikazivanju dubrovačkog života i u iznošenju tipova dubrovačkih, kotorskih i onih iz okoline dubrovačke«, Arkulin, komedija Marina Držića, drugi dio). Zato su i njegovi zaključci o Držiću uvijek isti: »On je zaista originalan u svome žanru. On je imao originalnu komediografsku veštinu, on je imao neobičan dar za komediju, on je bio pravi i veliki komediograf«.