ŽIDOVI

ŽIDOVI. Budući da su veće židovske kolonije postojale u južnoj Italiji u XII. st., moglo bi se pretpostaviti da su Židovi već tada dolazili u doticaj s Dubrovnikom.

Židovski liječnik i trgovac, Nicolas de Nicolay, Les quatre premiers livres des navigations et pérégrinations orientales, Lyon, 1568.

Čvrstih dokaza za tu pretpostavku nema, jer prve serije Državnog arhiva u Dubrovniku teku od druge pol. XIII. st. Arhivski izvori XIII–XV. st. govore o manjembroju dubr. Židova, ugl. liječnika, koraljara i trgovaca. Tada su živjeli u istočnom dubr. predgrađu Ploče i, po svoj prilici, unutargrad. zidina. O tadašnjoj malobrojnosti dubr. Židova svjedoči i činjenica da dubr. vlasti ugl. nisu donosile posebne odredbe u vezi s njima, već su ih držale kao i sve druge strance. Stanje se promijenilo nakon progona Židova iz Španjolske i Portugala. Poč. XVI. st. njihov se broj u Dubrovniku povećao. Možda po uzoru na tal. gradove, dubr. vlasti reagirale su loše i neprijateljski na novonastalo stanje. God. 1515. donijele su odredbu o izgonusvih Židova i conversosa (pokrštenih Židova) s područja Dubrovačke Republike. Smjeli su doći samo trgovci s robom i ostati dok ju ne prodaju. Takva atmosfera trajala je dulje vrijeme, a moglo bi se reći da je započela 1502, kada je dubr. liječnik Moše Maralio optužen za obredno ubojstvo starice i zbog toga noću krišom zadavljen u zatvoru. Dubrovnik je za Židove postao mjesto zazora, ali ne zadugo, jer su okolnosti za suradnju bile isuviše dobre. Zahvaljujući dobrim odnosima s Osmanlijama, Dubrovnik je postao idealna neutralna luka za promet trg. robe s Istoka na Zapad i obratno. Ako je tko imao preduvjete za vođenje tranzitne trgovine na spomenutim pravcima, to su bili Židovi. Tijekom rata Prve svete lige protiv Osmanlija (1538–40), kada je neutralna dubr. luka dodatno dobila na važnosti, žid. trgovci opet su počeli dolaziti. Dubr. vlasti tada su reagirale pozitivno. Očito,u bitnoj posredničkoj ulozi Židova spoznale su korist: zaradu na carinjenju tranzitne robe i rast ugleda dubr. luke. Posebnom odredbom dopustile su Židovima da se nastane unutar grad. zidina i počele razmišljati o osnutku geta. Geto je osnovan 1546.Smješten je u donjem dijelu Lojarske ulice (današnje Žudioske, između ulica Placa i Prijeko), u blizini grad. luke, Sponze, ustanova drž. vlasti i glavne grad. ulice Place. Članovi komisije koja je izabrala položaj geta izrazili su nadu da će se Židovi ondje osjećati ugodno. Geto je obuhvatio četiri stambene jedinice i šest skladišta. Na rubu Prijekoga podignut je zid, a na drugoj strani, u blizini nekadašnje ulice Među Polače (koja je tekla iza palača na Placi od Sponze do Vetranićeve ulice), zid s vratima. Vrata su se noću zaključavala. S priličnom sigurnošću može se pretpostaviti da su ubrzo nakon osnutka geta ustanovljene i sinagoga i Židovska općina. Njezini pripadnici bili su sefardski Židovi. Nedvojbeno su osnutak geta protumačili kao poziv na slobodno naseljavanje, pa im se broj nakon 1546. počeo naglo povećavati. O tome jasno govori sam prostor geta, koji se učetverostručio tijekom sljedećih četrdesetak godina. Istodobno, dubr. Židovi stalno su stanovali i izvan geta. Dubrovnik je, čini se, postao grad u kojem su se Židovi osjećali sigurnije, osobito nakon dolaska pape Pavla IV. (1555), čija je bula Cum nimis absurdum potaknula novi val protužid. akcija. Crkva je takve postupke zahtijevala i u Dubrovniku, no dogodilo se suprotno. Baš u to doba u Dubrovniku su stalno radili židovski liječnici, fizik Isak (1540-ih i 1550-ih godina), kirurg i fizik Amatus Lusitanus, kirurg Abraham (1558–90). Amatus Lusitanus radio je kao liječnik privatne prakse jer mu je dubr. nadbiskup uskratio dopuštenje za rad u drž. službi. Vlastitu je liječničku praksu dokumentirao u djelu Sedam centurija o medicinskom liječenju (Curationum medicinalium centuriae septem). O dubr. slučajevima pisao je u šestoj centuriji, tzv. Ragusini (1560). Abraham je bio omiljeni liječnik dubr. puka. Kad je ostario i obolio pa više nije mogao obilaziti pacijente po kućama, vlasti su mu otvorile ambulantu, dodijelivši mu besplatno državni prostor u blizini geta. Žid. liječnici liječili su i pripadnike klera. Po tome se osobito pamti Isak, koji se 1550. nad bolesničkom posteljom fratra Bonifacija fizički sukobio s liječnikom Jakovom Pacinom, jer ga je Pacino pokušao optužiti za neuspješno liječenje fratra. Isak je Pacina tužio, a optužbu su svjedočenjem potvrdili »mnogi fratri franjevci, fratar Bonifacio i fratar Ivo ljekarnik«. Papinska Država je dubr. vladi stalno slala optužbe zbog držanja žid. liječnika. Ona se opravdavala laži, tvrdeći da susjedni osman. dostojanstvenici traže liječnike, a budući da nije prilično da ih liječe kršćani, prisiljeni su držati jednoga ili dvojicu žid. liječnika. Bio je to dozirani neposluh, što si je Dubrovačka Republika mogla dopustiti. Naklonost Papinske Države bila joj je potrebna, no činjenica je i da je Papinska Država trebala nju, i zbog špijunskih vijesti s Istoka, i zbog dubr. zaštite katolika osman. Hercegovine, i zbog dubr. crkvica i kapelica rasutih širom Osmanskoga Carstva u kojima se neometano obavljala Božja služba. Dubr. vlasti povremeno su donosile sputavajuće odredbe u vezi sa Židovima. One su se ugl. ticale obvezatnog stanovanja u getu, zabrane kršć. služavkama da služe u žid. kućama te obveze nošenja posebnoga znaka: crvenog ili žutog šešira, odn. žute vrpce oko šešira. Analiza okolnosti u kojima su se odredbe donosile dovodi do dvaju zaključaka: stupale su na snagu kad god bise zamjetan broj Židova nastanio izvan geta; nisu bile dugo na snazi – vlasti ih nisu službeno opozivale, već su bile sklonije njihovu zanemarivanju. Bio je to obrazac po kojem se postupalo od početaka zajedničkog života Dubrovčana i Židova: 1540, u vrijeme kada se broj Židova u Dubrovniku povećavao, a geto još nije postojao, Senat im je prvi put odredio da moraju nositi znak po kojem će se razlikovati od kršćana. Nepune tri godine poslije,Dubrovčanin Pavo Barkančić porječkao se sa Židovom Jakobom Gabbaijem jer taj znak nije nosio. Nakon što su razmijenili uvrede i udarce, Pavo je izvukao nož i ranio Jakoba po licu i ruci. Pošto ga je Jakob tužio sudu, Barkančiću je određena kazna od šest mjeseci zatvora i sto perpera globe. Također, Jakobu je morao namiriti troškove liječenja. Sud mu je zaprijetio odsijecanjem desne ruke ne namiri li ih u roku od osam dana nakon isteka zatvorske kazne. Koliko je poznato, sam Jakob nije snosio posljedice zbog nepoštivanja odredbe Senata o nošenju znaka. Unatoč sputavajućim odredbama, Židovska općina postojano je rasla i razvijala se. Za to doba karakteristična je još jedna pozitivna pojava: dubr. liječnici Amatus i Abraham došli su u Dubrovnik kao conversosi i ondje počeli slobodno ispovijedati svoju izvornu vjeru. Jednako je postupio i dugogodišnji stanovnik Dubrovnika (1558 –99), poznati pjesnik Didak Pir (pr. ime Isaia Koen), podrijetlom iz obitelji port. Židova. Nakon tih uglednih conversosa, u Dubrovniku će se ubrzo pojaviti i niz drugih, koji će također otvoreno ispovijedati žid. vjeru. Arhivske knjige iz pol. XVI. st. obiluju podacima o kolanju trg. robe preko Dubrovnika, koju su slali Židovi iz Ancone i Venecije te iz više osman. gradova, ponajprije iz Soluna, a potom i iz Sofije, Skoplja, Beograda, Jedrena, Carigrada. Toje doba kada se među dubr. Židovima najbrže povećavao broj trgovaca i trg. posrednika. Najveći ugled među njima uživali su Isak Ergas i Abner Alfarin – trg. posrednici i predstavnici poznate poslovne žene Gracije Mendes, koja se, putujući u Osmansko Carstvo, našla 1553. u Dubrovniku. Jedini je dosad pronađeni dokaz o njezinu boravku u Dubrovniku pismo koje je godinu poslije napisala dubr. vlastima, prisjećajući se kako su je ljubazno primili. Čini se da je Gracia Mendes zadržala Dubrovnik u lijepoj uspomeni. I Amatus Lusitanus pisao je o Dubrovniku kao o gradu u čiju otvorenost polaže goleme nade: »U vrijeme kada čitava Dalmacija i Grčka stenju pod jarmom ropstva, cvate u Dubrovniku zlatna sloboda koja je otjerana ne samo iz Italije, nego iz čitavog svijeta«. Dočekavši u Dubrovniku spokojnu i mirnu starost, Didak Pir stihovima je potvrdio riječi Amatusa Lusitanusa: »Si tranquilla meae sedes optanda senectae, Ante alias urbes sola Rhacusa placet« (»Ako valja tražiti mirno prebivalište za moju starost, više od svih gradova sviđa mi se baš Dubrovnik«). Činjenica jest da se u dubr. književnosti XVI. st. Židovi uopće ne spominju. M. Držić prvi je hrvatski dopreporodni pisac koji je u književnost uveo lik Židova Sadija u komediji Dundo Maroje. Razlog tomu mogao bi biti u činjenici da Židovska općina, po svemu sudeći vrlo ugledna u doba kada su Držićeva djela nastajala, jednostavno nije davala prostora za izrugivanje. Nakon Držićeva vremena likovi se Židova pojavljuju nešto češće, ponajprije u smješnicama XVII. st. te u dubr. preradama i lokalizacijama Molierèovih komedija (frančezarije) u XVIII. st.