VUKOSAVA

VUKOSAVA, lik u drami Grižula, Grubina majka.

Pojavljuje se u sedmom prizoru trećega čina i drugom prizoru petoga čina. Nadovezujući se na Stanišin lament o ludosti koja je zavladala svijetom, zdvaja nad ženama, kako starima tako i mladima: »Starice se pomamiše mlade se čineći i vjetrom se pasući; mlade se bez srama uzdvigoše po funjestrah u smijesijeh, u jezičenju, u gizdah, u magli i u vjetru, u neslušanju starijeh« (III, 7). O istoj temi govori i u drugom pojavljivanju, kad pronađe kćer Grubu, opisujući joj kako se ona ponašala u mladosti, posebno ističući ponizan odnos žene prema muškarcu: »U naše mlade dni, i stara sam bila, nijesam gospodara moga imenom zazvala; a u kući, koliko da nijesam ni vjerena bila, nijesam smjela vjerenika u oči pogledat i, kako od tuđega, od njega sam bježala; neg kad bi mi majka rekla: ’Sjedi tu!’, tako bih zacrljenivši se i sjela, od srama ne bih znala ali uz majku sjedim ali uz vjerenika« (V, 2). Po konzervativ-nom moralu podsjeća na Stojnu iz Tirene (II, 6, s. 801–820) i Dobru iz komedije Skup, koja se također žali na »sadanje nevjeste« koje »s funjestre na funjestru svilice klubačac naviju, pomrdaju u čestjelicu zlatnu, iglenicu od srebra zatvore i otvore, a djevojke se zovu, a posli su: cvijetje se kupuje; u dumana, u Čičilija, u Justina po rusate se vodice posila« (III, 1). Iz Radojeve replike u trećem prizoru petoga čina saznaje se da je Vukosavu ipak dirnula Dragićeva želja da ostane s Grubom pa se nasmijala i poručila im: »Hodite, starali se zajedno!«. Vukosavin govor karakterizira polisindetsko nizanje kratkih, poslovičnih rečenica, što sugerira seljački tip mudrosti: »A gdje su glave bez razuma, tu čeljad ne more neg luda bit; a gdje nije naredbe, tu je smeća; a gdi se, moj brate, ne moli Bog, tu nije milosti Božije« (III, 7). U Vukosavinim primjedbama izrečenima na račun »djevojaka sadanjijeh« zacijelo ima i kulturoloških referenci: podatak da se djevojke mnogo zadržavaju na prozorima zabilježio je i mlet. putopisac Benedetto Ramberti (O Turcima u tri knjige – Libri tre delle cose de’Turchi, 1539).